U izvještaju iz Knjige Postanka Abraham se najprije nalazi pred trojicom ljudi. Njegova prva reakcija u skladu je s običajima nomadskoga života koji vladaju kod bliskoistočnih beduina: »Čim ih spazi, potrča s ulaza šatora njima ususret.« Abrahamov poklon nije znak štovanja Boga, nego uobičajeni izraz poniznosti kao znak gostoprimstva. Riječi koje upućuje trojici putnika u jednini su: »Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svoga sluge.« Odluka putnika da zastane kod nekoga i da se okrijepi bio je znak blagoslova. Abraham poziva, opet u množini, svoje goste da operu noge i da otpočinu pod stablom. Pranje nogu bio je uobičajeni postupak prilikom primanja putnika. Gosti prihvaćaju Abrahamovo gostoprimstvo, dok se on naziva njihovim slugom, što je opet izraz poštovanja prema gostima. Svojoj ženi, Sari, Abraham nalaže da ispeče »prevrtu«, i to od tri mjerice najboljega brašna. Riječ je o osobitom kruhu koji se izrađuje tako što se gotovo tekuća smjesa razlije po užarenoj konveksnoj površini te se dobije vrlo tanak i elastičan okruglasti kruh. Taj je morao biti bogatiji jer se umjesto od jedne imao zamijesiti od tri mjerice brašna. Opet Abraham pokazuje svoje gostoprimstvo. Sâm Abraham pobrinuo se za meso. Izvještaj na tom mjestu daje naznake o svojoj starosti. Naime, Abraham pripravlja teleće meso umiješano s maslom i mlijekom, što je još od kanaanskoga doba pa sve do danas, češće s pristupačnijom janjetinom ili jaretinom, uobičajena svečana beduinska hrana. Starozavjetni Zakon zabranit će mlijeka i mesa. Stoga je taj izvještaj o Abrahamu i njegovim gostima vrlo drevna nastanka i stariji je od završne redakcije Knjige Izlaska. Pripravljenu hranu Abraham nudi svojim gostima. Običaj je na istoku da glava kuće osobno poslužuje goste. Činjenica da je Abraham ostao stajati pred njima govori o stavu poštovanja što ga je imao prema svojim gostima. Sarino nepojavljivanje pred gostima nije izraz nepoštovanja. Žene i djeca obično se nisu pojavljivali pred neznancima. Ono što je rečeno o Sari osobito je važno: ona će za devet mjeseci imati sina. Bili su već i Abraham i Sara stari, no Bog je Abrahamu već ranije bio obećao da će imati potomstvo. Neovisno o tome tko su ovi tajanstveni likovi, Bog se njima služi kako bi pokazao da je vjeran svojim obećanjima.
Izvješće o Marti i Mariji vlastito je Lukinu evanđelju i ne nalazi se kod ostalih sinoptika. Mnogi stručnjaci misle da ga Luka namjerno stavlja upravo nakon dvostruke zapovijedi ljubavi i parabole o milosrdnom Samarijancu kako bi dodatno objasnio zapovijed o ljubavi prema Bogu. Valja primijetiti da je Isus sa svojim učenicima i dalje na putu te ulazi u neko selo. Marta ga prima u kuću. Prema već rečenom u evanđelju, na njoj od toga trenutka počiva »mir«. Marija sjedi »do nogu Gospodinovih« i sluša riječ njegovu. Sjediti do nogu bio je uobičajeni stav učenika, ali i sluge. Usto, ona se svojim slušanjem ubraja među Isusovu rodbinu, jer on je već bio rekao: »Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše«, a i ponovit će: »Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je.« Marta, zauzeta posluživanjem, traži od Isusa da intervenira i uputi i Mariju da poslužuje. Isusov je odgovor iznenađujući: Marta se brine za mnogo, a jedno je potrebno. Prije prelaska na duhovno tumačenje tih riječi treba ih protumačiti u stvarnom okruženju. Marta se brinula o pripravi jela i posluživanja. Isus ju upozorava da nije potrebno toliko toga, pa kada kaže: »Jedno je potrebno«, vjerojatno misli da je dovoljna jedna vrsta jela, da ne treba pretjerivati. Kao što je jedan, ali hranjiv obrok dovoljan čovjeku za objed, tako je i Marija izabrala »bolji dio«. Taj bolji dio, i sad dolazi duhovno tumačenje, slušanje je i vršenje Božje riječi. To joj se ne će oduzeti.
U odlomku iz Poslanice Kološanima sveti pisac upućuje na svoje poslanje u kojem on »u svom tijelu« dopunja »što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu«. Time se ne oduzima ništa Kristovoj muci. Doista, on je svojom mukom, smrću i uskrsnućem otkupio svijet i spasio paloga čovjeka. Ipak, oni koji žele nasljedovati Krista, moraju poput njega dragovoljno prihvatiti trpljenje i patnju. Na taj način pridonose izgradnji Crkve. Apostol se vidi upravo poslužiteljem Crkve, i to posebice Crkve među poganima, za koju je osjećao da ima osobito poslanje od Boga. To je stvarni Božji naum, da se otajstvo spasenja proširi na cijeli svijet te njegova milost ne bude ograničena samo na Izrael. U Poslanici Efežanima o poganima piše: »Bez nade bijaste i neznabošci na svijetu. Sada pak, u Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu – po Krvi Kristovoj«, i još: »Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus.« Upravo stoga apostol svima navješćuje Krista, poučava sve i opominje sve »da bismo svakoga čovjeka doveli do savršenstva u Kristu.« To savršenstvo označava ispunjenje svakoga čovjeka. Odakle god bio, iz koje god kulture, tradicije i naroda vukao svoje podrijetlo, čovjek svoje ispunjenje može naći samo u Kristu.
