U posljednjim nedjeljama liturgijske godine izazovna tema jest uskrsnuće. Što će se dogoditi nakon smrti? Isto je zanimalo i saduceje pa su Isusu postavili trik-pitanje o udovici koja je pokopala sedmoricu muževa. Luka je zapisao Isusov zaključak: »Ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.« Život se po smrti više ne može tumačiti istim zemaljskim mjerilima.
Kraj života obično je povezan s govorom o smrti. Nije ona nekakva tema koja se izbjegava, bolje reći da se o njoj gleda kao o događaju koji u svakoj prilici iznenadi. Čovjek se čudi kada god da dođe. Nikada za smrt nije prikladno vrijeme, a opet počesto se o njoj kaže da je nastupila u pravo vrijeme kada pobijedi čovjeka u trenutcima početka teških neizlječivih bolesti. Ona odnosi život, uklanja budućnost i s druge strane otvara vidike da čovjek na svijet može gledati drugačije. U ponoru straha od smrti Isus donosi jednu snažnu tvrdnju. Kaže: »Ni umrijeti više ne mogu. Čovjek koji se nađe dostojan onoga svijeta i uskrsnuća više ne umire.« Koje li riječi nade! Kakvo je samo ohrabrenje ponudio svakomu koji ga je u tom trenutku slušao. Prije vlastitoga uskrsnuća pobudio je u ljudima nadu u vječni život.
Može li se nekada u razgovoru o smrti pogledati na Isusov način? Hoće li čovjek naći dovoljno hrabrosti da na nju ne gleda kao na nekakav završni događaj ili obračun, nego da ju promotri poput običnoga prijelaza, da o njoj misli kao o običnim vratima koja se otvore i zatvore? Jednostavna mehanika. Okretanje ručke. Zapisi na vratima: »Gurni« ili »Vuci«. Kratko izjednačavanje tlaka zraka prilikom otvaranja. Možda je upravo tako pučki razmišljao Isus o smrti. Nije dramio o tom događaju kao što običan čovjek čini. Za njega je smrt zaista bila poput otvaranja vrata; čovjek će promijeniti mjesto i postati u životu bliže Bogu.
Isusu je važno čovjeku približiti život. Ne smrt. Ne plašenje nekakvim zatvorenim vratima koja se ne će moći otvoriti. »Ni umrijeti više ne mogu«, njegove su riječi koje progovaraju životom. Kada su mu saduceji ispričali kratku priču o sedmorici braće i jednoj ženi, najviše su puta upotrijebili glagol »umrijeti«. A Isus im je odgovorio uskrsnućem. Umjesto potištenih riječi o zatvorenim vratima, on im otvara vrata vječnim životom. »Anđelima su jednaki i sinovi su Božji«, riječi su nade, tu više nema zadaha propadanja, nema potrage za budućnošću, nema iskanja nečega drugoga, jer u Bogu se na kraju dobiva sve.
Ivan Zlatousti prodire u srž priče o sedmorici braće razlikujući Isusovo poimanje uskrsnuća od onoga koje su imali Židovi: »Zašto su sedmorica imala jednu ženu? Po mom sudu ta je priča obična izmišljotina. Treći brat je ne bi uzeo, kada je vidio da su mu dva prethodna brata mrtva. Ali ako bi i treći, onda sigurno ne bi ni četvrti ni peti. Prije bi se nje klonili. Takva je narav Židova. Izbjegavali su da se s takvima vjenčaju. Isto je bilo u slučaju Rute, ali i Tamare. A zašto nisu zamislili samo dvojicu ili trojicu nego čak sedmoricu? Htjeli su donijeti obilniju porugu o uskrsnuću. Krist im odgovara otkrivajući tajne njihova srca. Dokazuje da će biti uskrsnuća, ali ne će biti onakvo kako su oni zamišljali.«
Saduceji su smrt iskoristili kako bi banalizirali uskrsnuće. Negativan je njihov pogled na posljednje trenutke zemaljskoga života. Evo snažne poruke svakomu kršćaninu! Neka se od danas, od posljednjih nedjelja liturgijske godine, osvježi pogled kako bi se ispunio nadom. Zašto zatvarati vrata? Čemu potišteno lice kada se govori o smrti? Krist bi i danas ponovio iste riječi svakomu koji ga pita: »Što će se poslije dogoditi? Hoće li uopće išta biti?« Njegov bi odgovor bio: »Čovječe, umrijeti više ne možeš.« Jedna su vrata, jedan je prolaz, a život je vječan.
Nema potrebe osjećati strah od novosti života. Zapisane Isusove riječi treba samo češće ponavljati: »Anđelima ćete biti jednaki i sinovi ste Božji jer ste sinovi uskrsnuća.« Kršćanin će biti sin odnosno kći samoga Boga, utvrđen u uskrsnuću. Bit će poput anđela, u stalnu promatranju Boga, u zajedništvu s njim, u ispunjenju svih svojih čežnja. Najsnažniji je to odgovor na sve teškoće, na sva trik-pitanja koja bi se o posljednjim vremenima mogla postaviti.
Gospodine, strah nas ponekad zamrzne pa o smrti mislimo kao o svršetku
svega što nam je povjereno, ali Ti si nam pokazao da svoje planove
ne ograničavamo u zemaljskim okvirima pa nas osposobi da ljudski život promatramo kao stanje što traje u vijeke vjekova. Amen.
