Pisac Knjige Sirahove oživljava mudrost pretvarajući je u osobu i stavlja joj u usta riječi: »Zapovjedi mi Stvoritelj sviju stvari, i koji me stvori, odredi mjesto za šator moj. Reče: ‘Nastani se u Jakovu i uđi u baštinu Izraela.’« Bog zapovijeda neka se mudrost nastani u Jakovu. U toj zapovijedi kršćani prepoznaju Spasitelja Isusa Krista koji je svoj ljudski život započeo u izraelskoj baštini.
Bog kaže: »Nastani se u Jakovu, uđi u baštinu Izraela.« Iz navedenih riječi lako se iščitava Isus Krist koji će zemaljski život započeti upravo u jedinstvenoj izraelskoj povijesti. On ulazi u izraelsku baštinu. Ući nekomu u baštinu, a osobito nekomu narodu, nije jednostavno. Pojam baština podrazumijeva ne samo nečije naslijeđe, duboku povijest, poznavanje raznih priča koje otčevi prepričavaju u večernjim satima, poznavanje jezika, određenih fraza koje mogu ili nasmijati ili duboko naljutiti. Baština je složen koncept običaja za koji se pridošlica treba osobito potruditi. Godinama u tuđoj baštini, kao i na tuđoj zemlji, osobito to znaju hrvatski iseljenici, čovjek može ostati neprihvaćen, može ostati stranac. Pa i ako se raduje i zabavlja u tuđoj baštini jer ju je prihvatio kao svoju, ne mora značiti da će u njoj biti udomaćen.
Svojemu Sinu, njegovu božanstvu, nebeski Otac pridružuje ljudskost stavljajući ga u Izrael. No Isus zna svoju božansku narav. Kao dijete će se brzo istrgnuti iz roditeljske ruke, otrčati u hram, razgovarati s farizejima, poučavati one koji znanje o Bogu posjeduju, a on će o svojem Otcu govoriti izravnije jer ga izbliza poznaje. Koja li je samo hrabrost u Isusu, malenom djetetu koje se odlučilo nastaniti u ljudsku stvarnost: prihvatio je ljudske običaje, ograničenost jezičnoga izražavanja kako bi ljudima približio Boga – onoga kojega ni svi jezici svijeta ne mogu potpuno opisati! Nastanio se Bog u ljudsku stvarnost i donio svoju mudrost u nju. Nije postao čovjekom nekako turistički, kao da bi samo izvidio kako je to, nego se kao čovjek i Bog u ljudsku povijest nastanio. Nije se Isus ni prikrivao, nije zatajio da ga je Otac poslao, nego izravno govori o kraljevstvu Božjem i Bogu kao Otcu. U ljudsku povijest unosi Božju stvarnost.
Kršćaninu preostaje slijediti Isusa. Riječi »uđi u baštinu« ponavljat će svaki koji je povjerovao Isusu. Ponavljat će vjernik u trenutcima kada vjera bude stavljena na kušnju. Nevjernici i oni koji kršćanstvo samo znaju ismijavati ne će dopuštati da Bog uđe u njihovu baštinu. Odupirat će se. Ali ustrajna vjera, svaki ulazak Božje mudrosti u ljudsku baštinu, donosi niz pitanja, uzrokuje i promjene ljudskoga ponašanja.
Iskreno o Božjoj mudrosti u kršćanskom ponašanju kaže Ivan Zlatousti u glasovitim propovijedima tijekom rušenja carskih statua u Antiohiji: »Kada nevjernik vidi tebe koji si vjernik, podčinjenoga, umjerenoga, urednoga ponašanja, pitat će se i reći: ‘Zaista velik je kršćanski Bog! Kakvu vrstu ljudi je oblikovao? Kakvim i od čega ih je načinio? Je li ih od ljudi pretvorio u anđele? Ako im itko prezirno prijeti, oni ne psuju! Ako ih itko tuče, ne razbjesne se! Ako ih itko povrijedi, mole za onoga koji ih je stavio u patnju! Nemaju neprijatelja! Ne znaju ništa o njegovanju zlobe! Nevini su od taštog žamora! Nisu naučili izustiti laž! Želiš li zadobiti dobrotu? Budi dobar drugima. Želiš li zadobiti milosrđe? Budi milostiv svom susjedu. Želiš li da ti plješću? Plješći drugima. Želiš li biti voljen? Vježbaj ljubav. Želiš li uživati prva mjesta? Prvo ustupi to mjesto drugomu. Postani sudac sebi i zakonodavac svom životu.«
Vjernik nasljeduje Boga koji se nastanio u ljudsku povijest i darovao joj božansku mudrost. Istu mudrost nasljeduju kršćani. Božansku mudrost kršćani nasljeduju kad god izvršavaju Božji zakon ljubavi, kada Isusa do kraja slijede, kada mijenjaju loše navike i uvode vrjednote žrtvovanja za bližnje. Jednostavno, ne preostaje drugo nego prihvatiti nasljedstvo mudrosti koje je ostavio Isus Krist. Onda se događaju predivne stvari za čovječanstvo. Sam Bog spušta se u ljudsku blizinu. Tada će i ljudska baština postati mjesto Božjega šatora, mjesto na kojem Bog s užitkom prebiva.
Gospodine, ostani nastanjen u našoj ljudskoj baštini. Prihvaćamo tvoju mudrost, mijenjamo loše navike, obogaćujemo se tvojim riječima koje si nam ostavio po svetim piscima. Neka naša ljudska baština bude plodno tlo za tvoju nebesku riječ, neka ljudska baština postane slična nebeskoj jer u njoj ti imaš trajni šator u vijeke vjekova. Amen.
