Na kraju vazmenoga vremena naviješta se dio Isusove velikosvećeničke molitve. On moli: »Slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno.« Vrijedno je divljenja zajedništvo koje Isus nudi jer se to zajedništvo očituje u božanskoj slavi koja se razlikuje od ljudskoga tumačenja slave.
Jedino je evanđelist Ivan zabilježio Isusovu velikosvećeničku molitvu, tu divnu molitvu u kojoj se Isus obraća nebeskomu Ocu prinoseći samoga sebe za sve one koji vjeruju i koji će vjerovati u njega. Upućuje snažne riječi zajedništva koje prvi pokazuje svojom spremnošću da služi sve do smrti. U molitvi Isus ne moli za sebe, nego za čitav svijet. Kakve li poniznosti samoga Boga! Sebe je stavio u službu drugih. Svoju je molitvu uobličio da bude nebeska prošnja za ljude. To je iskreno zajedništvo. Na rastanku sa svojim učenicima, prije nego što će biti uhvaćen u Getsemaniju, on moli za svijet. Tko bi takvo što učinio? Tko bi u posljednjim trenutcima mislio na druge? Netko drugi skrio bi se od svih jer bi nastupilo vrijeme gologa preživljavanja. Ali Isus nije učinio tako. Strpljivo moli za druge. U samoći čovjek obično skine sve maske, ispusti ljutnju iz srca, traži počinak, mjesto vlastite komocije. Isus pak u samoći moli za druge! To je oznaka iskrenoga zajedništva.
Isusova molitva u sebi nema licemjerja. Nema tu ni želje za osvetom, ni sebičnih hvalisanja, ni poziva upomoć – ništa. U molitvi on svoju slavu prepušta ljudima. Prepušta sav uspjeh, daruje i sve ono što će doći, ostavlja pobjedu na kraju bitke, Bog predaje taj nezasluženi dar ljudima. Ono čime bi se svatko na kraju ogrnuo, Bog je prepustio i svojim apostolima koji će ga za nekoliko trenutaka predati vojnicima.
Dok podjeljuje svoju slavu ljudima, Isus je pokazao snagu zajedništva. Ne boji se što bi se moglo dogoditi. Nije zabrinut što će biti ni zbog onih koji će se njegovom slavom okoristiti. Ni prestrašen nije dok zna da će slava nekima udariti u glavu. Njegova molitva ostaje ponizna. U toj molitvi nema ni natruha sebičnih prohtjeva. »Da budu jedno, kao što smo mi jedno«, to je jasna poruka. U molitvi traži zajedništvo.
O tom dijelu Isusove velikosvećeničke molitve Ivan Zlatousti govori suprotstavljajući je prolaznim sitnicama na koje čovjek gubi vrijeme: »Velika je ozbiljnost prema stvarima koje su suvišne i zabranjene, a o onome što je potrebno, o tome se ne vodi računa. Kada bi se netko raspitao o tužbama i oporukama, tamo bi našao deset tisuća nestašluka, prijevara, pljački, spletki. Na to se vrijeme troši. Za duhovne stvari nema toliko brige. Ako cijeli dan provedete u hvatanju bogatstva, a zatim uđete u crkvu i kažete koju riječ, ne samo da niste umirili Boga, nego ste ga još više naljutili! Nemojmo se stoga zavaravati živeći besciljno.«
Kršćani spomenuti odlomak Isusove velikosvećeničke molitve mogu povezati sa Sinodom o sinodalnosti. Papa je glasno izrekao krilaticu sinode: zajedništvo, sudjelovanje, poslanje. Prije svega jest zajedništvo. Nema u kršćanstvu privatnih putova koji bi vodili do Boga. Ne postoji nekakav put kojim bi kršćanin mogao izmigoljiti pred potrebama drugih. Nema ni takvih putova u kojima bi bilo poželjno zatvoriti oči pred nepravdom. Jednostavno, poziv »da budu jedno« nije floskula. Da bi kršćanin bio »za jedno«, ostavlja svoje male želje, gleda potrebe drugih kršćana, osjeća Crkvu kao svoj drugi dom u kojem se isto tako može ostvariti. Crkva jest tako i dana da bi pokazivala zajedništvo ljudi. Ako se tako shvaća zajedništvo, više ni nedjeljna misa nije osobni čin kojim bi se kršćanin osjećao bolje. Misa jest jedinstvena prilika da se s drugima raste u zajedničkom hodu zahvaljivanja na Božjem putu.
Dok se danas mnogi ustručavaju drugih, neki su se i razočarali u svoje bližnje, crkveno zajedništvo otvara put prokušane nade. Poput apostola koji su nakon uskrsnuća bili zajedno, svaki kršćanin može u crkvi ponovno pokazati jedinstvo. Kada bi umjesto mjerkanja tuđih mana ili odjeće ili ponašanja zavladala spremnost na pomoć, kada bi više bilo osluškivanja tuđih potreba, a tek kada bi se barem umjesto sebičnih molitava kršćanin sjetio zahvaliti na svemu dobru što su mu predali drugi. I sada, dok se bliži kraj još jedne školske godine, zahvaliti svima koji su ga kroz život podučavali kako da postane bolji čovjek.
Gospodine, usmjeri našu molitvu prema molitvi svojega Sina pa neka
nas on, kojemu je snaga bila okrenuta prema nama,
hrabri u zajedništvu u vijeke vjekova. Amen.
