U današnjem svijetu stalnih promjena tema preobraženja sve je češće prisutna u svakodnevnom životu. Tako nam mnoge komercijalne televizije nude emisije s prikazom fizičkih »preobražaja« – »makeovera«, pa o »preobrazbi« automobila iz »hrđave kante u cestovnoga ljepotana«, pa čak i o preobrazbi nekih poznatih osoba od ateista do istinskoga vjernika ili pak vjerskoga fanatika. No mi ne ćemo ponajprije pisati o tim »preobraženjima«; naši tekstovi u ovom broju inspirirani su preobraženjem koje je najviše od svih, a to je preobraženje Gospodina našega Isusa Krista.
Taj je biblijski prizor ostao duboko urezan u sjećanje trojice apostola koji su svjedočili trenutku Isusova preobraženja, a kasnije svjedočili postojanje Trojedinoga Boga. Oni su vidjeli i vjerovali, a pisano je: »Blago onima koji ne vidješe, a vjeruju« (Iv 20, 29). A zato što ne vide, mnogi ljudi spremni su govoriti protiv Boga ili tvrditi da ga nema jer ga oni ne mogu ili ga nisu spoznali. Ipak, kod nekih se dogodi spoznaja da nas sve čeka vječni život, odnosno sreća prebivanja u Božjoj prisutnosti u raju ili vječne muke Božje odsutnosti u paklu. Nemojmo zaboraviti da je tema preobraženja bila temelj i mnogih književnih djela, od kojih je najpoznatije ono Franza Kafke. Osim u književnosti, mnoge preobrazbe bile su teme i u umjetnosti. Posebno su upečatljive preobrazbe viđenja svijeta kod nekih umjetnika poput Pabla Picassa.
U modernom svijetu ljudi se isto tako »preobražavaju«, tj. sve se više zatvaraju u sebe i postaju individualci – samotnjaci koji »ganjaju« karijeru te imaju problem kad trebaju funkcionirati kao dio zajednice. Sve je veći utjecaj i umjetne inteligencije koja daljnjim napredovanjem pruža mogućnost preobrazbe cijeloga svijeta. Pitanje je hoće li se ta preobrazba okrenuti na dobro ili zlo i kakva je naša vjernička uloga u tome. U što bismo se i kako i mi trebali preobraziti da bismo se zaodjenuli sjajem Isusova preobraženja da i nama lice – ali i duh i duša – zasja kao sunce, a haljine da nam postanu bijele kao svjetlost, kako o Isusovu preobraženju na brdu Tabor piše evanđelist Matej (Mt 17, 1-9).
Preobraženje je jedan od najčešćih i »najatraktivnijih« književnih pomagala koje pomaže da se priča u romanu, pripovijetki, pjesmi ili bilo kojem drugom obliku djela razvije, proširi, sazrije ili obrne; preobraženje je motiv koji nikada nije izveden na isti način, a opet uvijek pruža istu stvar – (pred)katarzu koja čini naše čitateljsko iskustvo toliko ugodnijim. Preobraženje u književnosti pratimo kao motiv – primjerice prilikom obrata likova s lošega na dobro ili obrnuto; pratimo ga u gotovo svakom djelu koje sadrži kompleksniju radnju kada se dogodi nešto neočekivano; pratimo ga i u životima raznih pisaca – u njihovim životnim pričama i fazama stvaranja književnih djela.
Jedna od prvih asocijacija pri spomenu preobraženja u književnosti sasvim je sigurno istoimena pripovijetka Franza Kafke o trgovcu – putniku – čovjeku – kukcu Gregoru Samsi. U tom djelu preobraženje se događa na više razina – na fizičkoj, kada se Gregor pretvara u golemoga kukca, na duhovnoj – kada sebe samoga počinje poimati kao duhovno biće, i u njegovoj okolini kada se mijenja njegova obitelj. Preobraženje kod Kafke dolazi u paru sa sveprisutnom nelagodom koja prati njegova djela (tzv. kafkijanska atmosfera) u kojoj taj pomak preobraženja čini svu razliku.
Ne želimo nipošto zaboraviti spomenuti našega najpoznatijega pisca »preobraženja« – Antuna Branka Šimića i njegovu zbirku naslovljenu »Preobraženja«. U svojoj zbirci pjesama, nastaloj u trećoj fazi njegova stvaralaštva, Šimić se dotiče gotovo svih tema u kojima piše o svojoj viziji stvarnosti i preobražava ju na sebi svojstven način uz sve motive ekspresionizma – krik, strah, sputanost… Iz te zbirke najbliža nam je pjesma »Opomena« čije stihove mnogi znaju napamet.
Od »katoličkih književnih preobraženja« svakako bi trebalo spomenuti Aurelija Augustina koji je doživio svoj preobražaj – od bezbožništva i grijeha do kršćanskoga filozofa, i zabilježio ga u svojemu djelu »Ispovijesti«.
Čovjek se sam rađa i sam umire. Kažimo da je to vječna istina… osim možda za blizance. No bilo kako bilo, pravo je pitanje kako upotpuniti ono vrijeme između početka i kraja. Civilizirani čovjek, onaj kojega su pripitomile naprave, običaji i potrebe, sve manje vremena ima za sebe, ali i za druge. Statistike pokazuju da civilizacijska tehnologija nikada nije bila naprednija, a čovjek, kojemu ta tehnologija treba služiti, nikada nije bio veći sluga tehnologije – sve pod znakom razvoja, napretka i društvenoga proboja. Ukorak s tim, svjedočimo i porastu depresija, tjeskoba, nezadovoljstava, a jedan od uzroka svakako je manjak zajedništva. To upućuje na činjenicu da je čovjek društveno biće u svojoj biti. Ukoliko ne ostvaruje svoje društvene potrebe, utoliko klone i umire. Čini se doista da je čovjeku suđeno da se od malih pa sve do velikih nogu suočava s nekim oblikom društvene integracije. Kada smo mala djeca, ovisimo o starijima. Kad smo adolescenti, ovisimo o adolescentima. Kada smo pak stari, drugi ovise o nama, i tako do starosti kada se priča vraća na početak. Doista, ispada da je naše životno putovanje ujedno i naše preobraženje između društvenih stanja. Rastemo u životu učeći kako biti s drugima, jer drugačije ne možemo. I što smo spremniji prihvatiti druge, to smo bolji u igri života. Moderan se čovjek stoga treba koristiti svime što ima kako bi uz to što je »jedan« dobio dodatak »jedan od«. Društvene mreže, telekomunikacijske mogućnosti i brz transport blagodati su koje nam trebaju pomoći spojiti se s drugima – čuti tuđu priču i slušajući podijeliti svoju. Za to nam ipak treba vremena. Stoga valja upamtiti da je vrijeme provedeno s drugima zapravo vrijeme za sebe jer »čovjek koji ne čini ništa za druge, ne čini ni za sebe«.
Što je zapravo ljudski duh, kako ga objasniti? Sam pojam duha ima više značenja, kako u religijskom, tako i u filozofskom smislu. Filozofski gledano, ljudski se duh shvaća i prikazuje kao osobnost, odnosno kao ljudski karakter i mentalitet. Često se pojam duha zamjenjuje pojmom duše, a ponekad se ta dva pojma uzimaju kao jedan, isti. U povijesti se vjerovalo da je duh utvara, preobrazba tijela nakon smrti, odnosno duša ili tjelesni prikaz preminuloga, pa su iz toga proizašle razne priče i narodna vjerovanja, koja su se u nekim dijelovima svijeta održala do danas.
Religijski, duh je bestjelesno biće »više« od čovjeka, koji nakon smrti prolazi kroz preobrazbu i odlazi iz tijela te nastavlja živjeti u nadnaravnom svijetu. U kršćanstvu duh je treća božanska osoba Presvetoga Trojstva – Duh Sveti. Sveti Augustin naučavao je kako je ljudski duh zapravo božansko prosvjetljenje, a Toma Akvinski govorio je kako je duh dio ljudske duše u božanskom.
Ali ljudski duh, njegovo postojanje i bit sve se više dovode u pitanje pojavom umjetne inteligencije. Na spomen umjetne inteligencije obično nam na pamet prvo padnu roboti, što je i točno jer je umjetna inteligencija sastavni dio robota i računala. Ali što kada se počne govoriti o umjetnoj inteligenciji koja će, prema nekima, zamijeniti pravu ljudsku inteligenciju i time uništiti duh? Još uvijek ne znamo dovoljno o umjetnoj inteligenciji i ona se još uvijek često shvaća negativno. Doživljavamo je kao prijetnju koja nas plaši jer o njoj ne znamo dovoljno, a i bojimo se raznih mogućih manipulacija i ljudskih zastranjenja.
Ipak, umjetna inteligencija zasad se rabi u dobre svrhe, što bi zapravo trebao biti i cilj umjetne inteligencije, da bude potrebna pomoć čovjeku u određenoj, razumnoj mjeri. Mogućnost da umjetna inteligencija nadvlada pravu ljudsku inteligenciju i dalje je samo teorijska i služi kao tema brojnim filozofskim raspravama. No mi ne zaboravljamo reći: duh i duša su važni, njih valja sačuvati i njegovati.
Da bismo mogli prepoznati temu preobraženja u likovnoj umjetnosti, veoma je važno definirati pojam koji bi objasnio to stanje. Preobraženje kao pojam najčešće se pojavljuje uz lik Isusa Krista i uz kršćansku ikonografiju. Kao pojam označava potpunu promjenu forme ili izgleda u ljepše i duhovno stanje. Iako se najčešće veže uz kršćanstvo, mnogi su autori na sebi svojstven način obradili temu preobražaja. Neki od najvećih slikara pretvarali su najobičnije objekte na svojim slikama u nešto više.
Jedno od najvećih umjetničkih ostvarenja koje je u izravnoj vezi s kršćanstvom i temom o kojoj pišemo jest »Isusovo preobraženje« velikoga slikara Raffaella Sanzija. Taj je događaj umjetnik slikao čak četiri godine, od 1516. do 1520. Kada promatramo sliku, čini nam se kao da smo i sami na brdu Taboru uz Isusa i njegove učenike kojima se prikazuju Mojsije i Ilija i kao da čujemo glas s neba, glas Božji koji nam svjedoči o velikoj Božjoj ljubavi za sve nas.
I umjetnost jednoga od velikih slikara 20. stoljeća – Pabla Picassa, suosnivača kubizma – odražava preobraženje, ali na drugačiji način. Njegova umjetnost to preobraženje iskazuje u smislu forme koja prikazuje »razbijena« lica i tijela koja su pomiješana s objektima i bojama na slikama. Picassove nas slike izazivaju da razmišljamo o njegovim prikazima i načinu na koji one izazivaju emocije u nama. Uspio je u svojim slikama preobraziti likove u nove forme i učiniti ih naizgled nepovezanima. Picasso ujedinjuje likove zajedničkim izobličenjima i bojama, ali i onim najvažnijim – porukom koja stoji iza slike. Tu se nalaze elementi duhovnosti i vrijednosti veće od same slike, koje možda i ne prepoznajemo i s kojima se ponekad i ne slažemo.
Iako nam se može činiti da se na pojedinim slikama ne događaju preobraženja i da nemaju duhovnu vrijednost te potrebnu ljepotu, stvar je u tome što takve slike zahtijevaju pogled ispod površine i promišljanje.
Ovu već mnogo puta pročitanu ili odslušanu rečenicu iz naslova navodi apostol Petar u svojoj drugoj poslanici, gdje u »apostolskom svjedočanstvu« prenosi iskustvo slušanja Božjega glasa na Svetoj gori. Taj je događaj danas poznat kao Preobraženje Gospodinovo te se kao blagdan slavi 6. kolovoza.
U Bibliji piše kako je jedne večeri, nakon što se vratio u Galileju, Isus odlučio povesti tri apostola – Petra, Ivana i Jakova na goru kojoj se ne spominje ime, ali pretpostavlja se kako je riječ o gori Tabor. Kad su stigli na željeno mjesto, Isus je išao moliti u osamu, a apostole je ostavio da mole sami. No oni se nisu uspjeli održati budnima te su utonuli u san. Probudila ih je jaka svjetlost koja je obasjala Isusa, a posebnom je svjetlošću bilo obasjano Isusovo lice. U tim je trenutcima Gospodin bio »bjelji od snijega« kako ga danas opisuju mnoge pjesme. Kraj Isusa su stajali Mojsije i Ilija kao predstavnici Staroga zavjeta te svjedoci potvrde Božje objave. Prisutno je i ukazanje Trojedinoga Boga jer se Duh Sveti objavljuje u vidu svjetlosti koja pada na Isusa Krista, obećanoga Mesiju, a Bog koji je stigao kao oblak progovara: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!« (Mt 17, 5). Taj je događaj trebao uvjeriti apostole da je Isus doista Božji Sin, a sad oni kao svjedoci Isusova preobraženja imaju posebnu zadaću svjedočenja vjere svim ljudima jer će Isus ubrzo otići s ovoga svijeta.
Apostoli su morali proći kušnju jer im je Isus zapovjedio da nikomu ne govore ništa dok on ne prođe kroz muku i uskrsnuće. Nakon što su u tome bili uspješni, mogli su preuzeti odgovornost da kao izabrani svjedoci Božje objave sa svojom braćom u Kristu budu istinski svjedoci i učitelji vjere.
