Tekst iz knjige Ponovljenoga zakona sav je koncentriran na ispovijest vjere u jednoga Boga. U njemu je Bog prikazan kao onaj koji stvara čovjeka.
Taj je događaj nešto sasvim osobito, neviđeno i jedinstveno te se sveti pisac pita: »Je li ikad, s jednog kraja nebesa do drugoga, bilo ovako veličanstvena događaja?«
Potom se govori o izlasku iz Egipta, pri čemu se podsjeća da je Bog govorio »usred ognja«. Tu sintagmu knjiga Ponovljenoga zakona uvodi tek nekoliko redaka ranije, kada govori o susretu Boga i njegova naroda na brdu Horebu, što je drugi naziv za Sinaj. Tom prilikom Bog je narodu objavio svoj Savez i dao mu Deset zapovijedi ispisanih na dvije kamene ploče. Taj je susret bio sasvim poseban, jer narod nije vidio nikakva lika, nego je samo čuo glas. Na taj način Ponovljeni zakon mijenja prikaz susreta s Bogom iz Knjige izlaska. Ondje se kaže kako je brdo Sinaj bilo zavijeno u dim »jer je Gospodin u obliku ognja sišao na nj«. Očito tekst Ponovljenoga zakona želi izbjeći svaku pomisao da bi Bog bio prisutan u vatri. Tu je samo njegov glas, ali ne i lik. Ipak, taj glas označava Božju prisutnost i blizinu, kakvu nije iskusio nijedan drugi narod. Time je naglašena posebnost izabranoga naroda. »Koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo?« Drugi događaj vezan uz izlazak iz Egipta čin je izbora naroda i njegovo stavljanje pod posebnu Božju zaštitu »kušnjama, znakovima, čudesima i ratom, jakom rukom i ispruženom mišicom, uza silne strahote«. Zašto Bog izabire narod pojašnjeno je nešto kasnije. Nema tu nikakve zasluge samoga naroda, nego Bog ljubi svoj narod i vjeran je obećanju što ga je dao otcima. U nastavku sveti pisac objašnjava da iz takve istine o Bogu slijede i obveze naroda, koji mora »spoznati i zasaditi u svoje srce« da je »Gospod Bog gore na nebu i ovdje na zemlji – drugoga nema«. Tvrdnja da nema drugih bogova jest novost Ponovljenoga zakona. Dok u Deset zapovijedi nalazimo samo zabranu štovanja drugih bogova, na koje se gleda kao na bogove drugih naroda, ovdje se u potpunosti niječe njihova opstojnost.
Evanđelje ponovno svraća pozornost na vazmeno otajstvo. Riječ je o završnim riječima Evanđelja po Mateju. Nakon što je opisao što se dogodilo »u osvit prvoga dana u tjednu«, to jest na sam dan Uskrsa, kada je Isus ženama što su došle na grob ponovio riječi: »Ne bojte se!« te ih uputio da kažu njegovoj »braći da pođu u Galileju«, gdje će ga vidjeti, evanđelist sada opisuje najavljeni susret. Ponajprije se saznaje da su u Galileju pošla jedanaestorica, oni koje je Isus za života poslao »k izgubljenim ovcama doma Izraelova« kako bi im propovijedali blizinu kraljevstva nebeskoga. Saznaje se također da su ta jedanaestorica došla »na goru«, što podsjeća na Isusov govor na gori, ali još više na njegovo preobraženje na visokoj gori, u osami. Ondje, kad su začuli glas iz oblaka koji govori: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!«, učenici »padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše«. I sada, kad ugledaju uskrsloga Isusa, oni padaju ničice preda nj. Evanđelist se ne ustručava spomenuti da su neki od njih i posumnjali. Budući da će Isus upravo govoriti o zadaći apostolske Crkve, ta sumnja odražava duhovno iskustvo vjernika u susretu s Uskrslim koji jedini može nadvladati sumnje. Isus izjavljuje da mu je dana »sva vlast na nebu i na zemlji« te šalje jedanaestoricu da učine njegovim učenicima »sve narode«. On ih šalje u svojoj vlasti, predaje im svoju vlast, a njihovo je poslanje sada mnogo šire nego što je to »dom Izraelov«. Sredstvo po kojem ljudi postaju Isusovi učenici jest krštenje »u ime Otca i Sina i Duha Svetoga« i poučavanje u Isusovu nauku.
Apostol Pavao piše Rimljanima o oslobođenju od grijeha i smrti pod čijom su vlašću svi ljudi, koje se događa po Isusu Kristu kao novom Adamu. Imajući na umu taj širi kontekst, razumiju se i apostolove riječi iz ovonedjeljnoga odlomka: »Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji.« Tko Duhom živi, Duhom izbjegava grijeh, Duhom usmrćuje tjelesna djela, taj priznaje i da je Duh Božji njegov putokaz i vođa. No, istodobno, tu nije riječ samo o nekom unutarnjem učitelju, nego o nečem mnogo većem. Duh mijenja samoga čovjeka, te postaje počelo istinskoga božanskoga života u Kristu. Stoga vjernik može kao i Pavao u Poslanici Galaćanima uskliknuti: »Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.« Na taj je način Bog njegov Otac, a kršćanin je dijete Božje te ne samo da više ne robuje grijehu, smrti ili Zakonu, nego nije ni rob Božji, nego sin koji ne treba imati straha pred svojim Otcem. Isus koji je u Getsemanskom vrtu molio riječima: »Abba! Oče!« nakon uskrsnuća svojim je učenicima uputio ohrabrenje: »Ne plašite se!« Kršćanin se ne treba bojati jer je u njegovu srcu razlivena ljubav Božja »po Duhu Svetom koji nam je dan!«, a taj je Duh i zalog uskrsnuća. Djeca Božja po Duhu su i baštinici Božji i »subaštinici Kristovi«. Oni su baštinici Božjega obećanja o opravdanju danu Abrahamu i »potomstvu njegovu«. Po vjeri i krštenju čovjek uranja u Krista, s njime trpi, s njime umire, ali je »zajedno s njime i proslavljen«.
