Nedavno je objavljena četrnaesta knjiga poezije autora Ivana Bitange Šujana, u izdanju Matice hrvatske, ogranak Grude, a nosi naslov »Čiji si«. Knjiga na 105 stranica prožeta je isključivo vjerničkom, kršćanskom tematikom te je podijeljena u dvije cjeline: prva je »Bog«, a druga je »Otac«. Naslov knjige upućuje na odabir svjetonazora, odnosno pripadnost Bogu Stvoritelju i biološkomu otcu koji odgaja djecu, a tu je i majka, domovina, braća i sestre te niz pjesama snažnoga kršćanskoga i domoljubnoga sadržaja kroz poetski izričaj. U ozbiljnim pjesničkim krugovima vrlo je poznat. Na pitanje koja mu je recenzija najdraža kaže: »Teško je reći, ali nekako mi je pri srcu tekst koji je o mojim pjesmama napisao pokojni Zlatko Tomičić, novinar, književnik, publicist. Uočio je spoj bogoljublja, domoljublja, obitelji, tematike kojom se ja bavim i koju želim tematizirati u svojoj poeziji.«
Potječe iz skromne radničke, kršćanske i domoljubne obitelji koja je spajala kraj s krajem. Rođen je 1959. u Imotskom. Osnovnu školu završio je u Runoviću, gimnaziju u Imotskom te višu ekonomsku školu u Splitu. Radni vijek proveo je u banci kao bankarski službenik. Otac je troje djece, od kojih su svi oženjeni i udani, a ima i troje unučadi. Živi i stanuje s obitelji u Runoviću uz Imotsko polje i rijeku Vrljiku, gdje skuplja zrnca inspiracije, nosi svoj životni križ i stvara svoju poeziju.
»Još u osnovnoj školi bila je primjetna moja sklonost izražavanju u formi pjesme«, navodi pjesnik koji je ušao i u hrvatske antologije. »Kao srednjoškolac objavio sam prvu pjesmu u lokalnom listu ‘Imotska krajina’. Prvu zbirku pjesama objelodanio sam u Splitu u biblioteci ‘Otok’, 1984., a do danas sam ukoričio četrnaest zbirka pjesama.«
O tom što ga inspirira te otud kršćanska tematika u pjesničkom stvaralaštvu rekao je: »U mojim pjesmama česta je kršćanska tematika, a tomu su pridonijeli u prvom redu moja obitelj, zatim autori koje sam iščitavao, a hvala Bogu, imao sam s dobrim dijelom njih prigodu družiti se i razmjenjivati mišljenja. Osim toga i moja osobna životna iskustva inspiriraju me u pravcu kršćanske tematike te uvjerenja da je to jedini ispravan put, posebno u ovom vremenu koje obiluje sve brojnijim stranputicama u ponudama današnjice. Za moje usmjerenje najvažniji je, a to smatram i za buduće naraštaje, obiteljski odgoj. Dakle obitelj je polazište. Kućni je odgoj presudan za tematiku kojom se danas bavim u pjesmama. Ako netko nije dobio temelje, u najširem smislu riječi, u obitelji, ne može mu ih dati nitko drugi. Postoje izuzeća, ali to je rijetkost. To ne mogu nadomjestiti ni najvrsnije škole ni najznaniji učitelji. Slikovito rečeno: Bog, obitelj i domovina čine trojstvo, čistoću snage ljubavi, i izvan toga nema ništa do obične prolazne praznine. Zlo napada baš to trojstvo, konstantno, svom žestinom, ne birajući sredstva, sad više nego ikada. Dakle ta prolazna i beživotna praznina želi se predstaviti puninom.«
O svom odgoju u obitelji te uz Crkvu i franjevce ističe: »Manje-više svima su znani osnovni postulati franjevaca, a to su siromaštvo, čistoća i poslušnost. Uz to, nemjerljiv je njihov doprinos u svakom pogledu našemu narodu, posebno u ovim krajevima. Uvijek su poticali na intelektualnu kreaciju, a to puno znači mladim ljudima, pogotovo u formaciji i odrastanju. To se posebno isticalo na lokalnoj razini, a to je nama vjernicima jako važno jer svaki koji službuje ima svoju osobnost i pečat koji daje. Po tome ga pamte ili zaborave oni s kojima je pastoralno radio. Hvala Bogu, u svom odrastanju imao sam prilike susresti brojne kvalitetne franjevce, zapravo mogu reći da je takva bila velika većina, koji su poticali kreaciju, okupljali mlade, imali razumijevanja za njih, prepoznavali talente i davali im podršku, ovisno u kojem je obliku bila potrebna ta podrška. To je Crkva koja ja živa, tiha i samozatajna, ali iznjedrila je novu kulturu, očuvala staru, odgojila brojne intelektualce, očuvala zajedništvo.«
Posebna je čast vjernicima Imotske krajine biti sudionik križnoga puta, a godinama se čeka da netko nosi križ u Velikom tjednu, u sjedinjenu s Isusovom mukom. »Da, nosio sam križ, doduše samo u dokumentarnom filmu koji je bio s elementima igranoga filma, 1991., naslova ‘Križni put u Runoviću’ redatelja Ivana Jukića. To neponovljivo iskustvo obogatilo me ponajprije duhovno i učvrstilo u uvjerenju da drugoga puta nema do puta pod znakom križa. Za mene to uvijek i nanovo biva nadahnuće jer ga promatram s različite vremenske distance, dozrijevajući, kao čovjek i pjesnik.«
Smatra da je u današnjem pjesništvu puno liječenja osobnih frustracija, a malo je pravoga pjesništva, stvarnoga i proživljenoga. »Na žalost takvi (ne)pjesnici oduzimaju prostor samozatajnim skromnim ljudima, za koje nitko ne zna ni da postoje, a koji stvaraju sjajne stihove. Zna se kakva treba biti pjesma. Prije svega mora biti zadana odozgor preko inspiracije. Treba imati dušu, snažnu riječ i poruku. Istaknuo bih teškoće manjih sredina, kojoj i sam pripadam: ono što se nije dogodilo u Zagrebu, nije se uopće dogodilo. Imotska krajina ima puno duhovnoga blaga, kreativnih ljudi, kvalitetnih pera, ali daleko su od Zagreba, od većih središta, i to je problem ostajanja u mjestu začahurenosti, a ne bi trebalo biti tako. Često je u manjim sredinama kultura na margini, posebno poezija koja nije atraktivna jer progovara istinu i smisao života.«
Pri kraju razgovora tumači i da su najstariji filozofski fragmenti pisani u formi poezije, o njima se kroz povijest raspravljalo na znanstvenim razinama, a danas su manjim dijelom smjernice životne filozofije s obzirom na to da postoji neuravnoteženost između materijalnoga i duhovnoga. »U današnjem svijetu prevladava materijalno koje sa sobom nosi prazninu i nezadovoljstvo. To je još jedna zamka koju imamo na svom putu, ili kako kaže pjesnik Janko Bubalo: tražit nam je, uz pomoć Božju, mjeru koja okrjepljuje.«
