Orguljaš i pastoralni vijećnik varaždinske župe sv. Nikole biskupa te pjevač u varaždinskom katedralnom zboru Ivan Jaklin kao aktivni je praktični vjernik cijeli svoj život povezan s Crkvom. Tako je naučio još u djetinjstvu. Zbog hrvatske i vjerske orijentacije stradalo je mnogo njegovih predaka, a i sam Ivan odrastao je i živio u ozračju borbe za samostalnu hrvatsku domovinu i mogućnost javnoga iskazivanja vjere. Akademski je obrazovan građanin sa završena dva studija i ostvaren obiteljski čovjek. Oslanjajući se ponajprije na Boga i živeći vjeru od najranijih svojih dana, više je od 45 godina u orguljaškoj službi koje se prihvatio kao privremena zamjena. Orguljaš je postao i ostao za cijeli život.
»Rođen sam u Varaždinu 3. listopada 1952. godine«, započinje Ivan, »kao prvo dijete Dragutina Jaklina i Marije, djevojački Krog. Tata je bio podrijetlom iz okolice Ivanca, a mama je bila baš Varaždinka. Otac je završio višu upravnu školu i radio kao službenik. Majka je bila domaćica. Našli su se u franjevačkoj crkvi u Varaždinu, tamo su se i vjenčali 1950. godine. Mama je u toj crkvi pjevala čak 62 godine. Moje je rođenje bilo velika radost za moju ‘osakaćenu obitelj’, o čemu sam doznao tek kao gimnazijalac. Naime, sile zla u krvavom poraću svibnja i lipnja 1945. pobile su čak šest od sedam muških članova moje obitelji. Bio sam dijete koje nije imalo ni jednoga djeda, strica ili tetka. Imao sam majku i otca, dvije bake, tri tete i tri bratića, koji su bili ratna siročad. Moj otac, najmlađi sin mojega djeda Ivana, čudom je preživio ‘krvavu kupelj’ 1945., premda je bio časnik hrvatske domobranske vojske. Imao je samo 23 godine, preživio je pokolj Hrvata na Bleiburgu i križni put, a potom su mu slijedile cjeloživotne nemogućnosti normalnoga života u ‘novoj državi’. Premda je početkom rata bio student Pravnoga fakulteta u Zagrebu, nakon rata mu je bilo zabranjeno nastaviti studij na tom fakultetu, kao i na bilo kojem drugom. Čak mu nije priznata ni završena klasična gimnazija kod isusovaca u Travniku. Majka Marija bila je učenica Djevojačke gimnazije pri uršulinkama u Varaždinu, kad je njezin otac na Petrovo 1945. ubijen i bačen u jednu jamu blizu Varaždina. Bio je državni službenik. Mama je bila vrlo otvorena, radosna žena, odgajala me u vjerskom i nacionalnom duhu. Puno je čitala, bila u skupini žena koje su se okupljale u uršulinskoj crkvi na svojim susretima i pobožnostima. Tata je bio odmjeren kancelarijski čovjek. Bilježio je povijest naše obitelji. Bio je hrvatski domoljub i prvi predsjednik udruge ‘Hrvatski domobran’ Varaždinske županije. Osim mene, godine 1956. na svijet su donijeli mojega brata Vjekoslava. On je diplomirani pravnik i odvjetnik u Varaždinu, ima suprugu i troje djece, a žive u kući do kuće moje obitelji. Cijeli smo si život krasni prijatelji. Nadopunjavamo se. I brat je glazbeno darovit, također je orguljaš. Zato se i glazbeno razumijemo i surađujemo. Naši su nas roditelji divno odgajali. Izvrsno su se slagali i bili nam primjer dobroga braka. Živjeli smo skromno. Nikada ni na moru nismo bili. Ali smo zato imali bogat vjernički život. U kući se oduvijek redovito molilo. Odgoj je bio potpuno praktični katolički. Na svibanjske i listopadske pobožnosti redovito smo išli, a i brat i ja bili smo ministranti. Mama i tata u sebi su nosili strašne traume iz poraća 1945., ali su se voljeli i nisu se nikoga bojali. U obiteljskoj tragediji gotovo posmicane obitelji, kao svjetlo, gorjela je ‘luč vjere’, vjere u Boga i u slobodnu domovinu. Odgajani smo u vjerskom duhu, u ljubavi prema Bogu, Gospi, hrvatskim svetcima i hrvatskim svetinjama. U tome smo i kroz vjeronauk u uršulinskom i franjevačkom samostanu u Varaždinu izgrađivali naše osobnosti. Iz ove sadašnje životne perspektive vidim kakvo li je to bilo veliko bogatstvo kojega tada i nehotice možda nismo bili svjesni. Sjećam se 1965. godine, kada je završio II. vatikanski koncil, pa je bila proglašena izvanredna Jubilejska godina. I bilo je organizirano, među ostalim, hodočašće ministranata u Stepinčevu katedralu. Za mene je to bio nezaboravan događaj. Tada sam prvi put ugledao našega kardinala Franju Šepera, gorostasa od čovjeka, koji je bio sudionikom Koncila, a papa Pavao VI. imenovao ga je pročelnikom Kongregacije za nauk vjere. Uz kardinala Šepera, na tom hodočašću ministranata ugledao sam i njegova nasljednika, jednoga biskupa ‘sitna stasa’ Franju Kuharića, koji je ubrzo postao divom Crkve u Hrvata i po meni, uz blaženoga Stepinca, najvećim sinom Crkve i domovine u 20. stoljeću. U to vrijeme komunističke vladavine i Crkva i hrvatski narod žive ‘godine velikih iskušenja’. Od novina smo imali samo ‘Glas Koncila’, kao polumjesečnik koji prati događanja Crkve u Hrvata i Crkve u svijetu. Mnoge su informacije ipak kasnile jer je od jednoga do drugoga broja bio predugačak razmak od 14 dana. I danas čuvam prve brojeve ‘Glasa Koncila’ tiskane ciklostilom. Nemam samo prvi broj. Na ‘kratkom valu’ svaki smo dan slušali program Radio-Vatikana na hrvatskom jeziku, svake večeri od 19 do 19.15, tek 15 minuta. Sjećam se jako dugačke radioantene na našem dvorištu za prijem Radio-Vatikana jer je taj program elektronički ‘uredno ometan’ na Dinari i Velebitu.«
»U takvim okolnostima tih godina išao sam u 4. osnovnu školu i ‘kak pravi Varaždinec’ polazio sam i šestogodišnju muzičku školu. Bio sam odličan učenik. Zatim sam 1967. krenuo u Prvu varaždinsku gimnaziju. Odlično sam se snašao. Imao sam sreće upoznati čak trojicu profesora, koji su kod nas mladih ljudi počeli buditi nacionalnu svijest. I u društvu se osjećalo neko novo doba. U Zagrebu se tiskala Biblija. Pojavila se Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga jezika, počeli su izlaziti tjednici Hrvatski književni list i Hrvatski tjednik. Rađalo nam se toliko željeno hrvatsko proljeće. S onim dragim profesorima iz gimnazije utemeljili smo Maticu hrvatsku u Varaždinu, baš u vrijeme kad sam bio maturant. Koji su to bili dani, dani slave i ponosa. Na rukavima kaputa i na kapama mi smo mladi nosili prišivene hrvatske grbove – ‘reci glasno, reci smjelo, da je prvo polje bijelo!’
U jesen 1971. pošao sam na studij građevine u Zagreb. Diplomirao sam u roku. Kasnije sam upisao izvanredni studij na Geotehničkom fakultetu u Varaždinu, koji sam također završio 1996. U Zagrebu sam stanovao kod tete na Svačićevu trgu. Lijepo mi je bilo, u obiteljskoj atmosferi. Sudionik sam hrvatskoga proljeća i s početkom 1972. proživljavao sam mjesece ‘velikih iskušenja i velikih opasnosti’. Poslije sloma hrvatskoga proljeća pronašao sam mir i katarzu na Kaptolu 9, na studentskom vjeronauku kod fra Bonaventure Dude. Na misu sam najradije odlazio isusovcima u Palmu. Vikendom sam odlazio iz Zagreba u moj Varaždin i subotom i nedjeljom počeo pjevati u zboru mladih franjevačke crkve koji je vodio fra Petar Kinderić. Redovito sam u to doba svirao na misi u crkvi sv. Nikole i sv. Florijana.«
»Naime, na moj me imendan 24. lipnja 1974. pozvao tadašnji župnik župe sv. Nikole u Varaždinu preč. Josip Žalac da mu pomognem, da budem ‘privremeno rješenje’ u službi orguljaša. Dogodilo se da je dotadašnji župni orguljaš dobio zaposlenje u državnoj službi uz uvjet da postane članom Komunističke partije i da više ne svira u crkvi, odnosno da ‘raskrsti s religijom, kao opijumom za narod’. Taj dragi čovjek svojim je odlaskom iz crkve meni učinio mogućnost da u potpunosti promijenim svoj život! I to mi se stvarno dogodilo. Premda sam završio dva tehnička fakulteta, za sebe uvijek govorim: ja sam orguljaš – kantor župe sv. Nikole biskupa u Varaždinu, jer to moje ‘privremeno rješenje’ traje punih 45 godina. Prekid u trajanju od samo 11 mjeseci bio je 1977. godine, kad sam bio u vojsci, a umjesto mene tada je svirao moj brat Vjekoslav, koji je orguljaš u varaždinskoj župi sv. Josipa, još od 1975. godine, tj. od utemeljenja te gradske župe. Moj župnik Josip naučio me štovati svetoga Josipa, te osobito Srce Isusovo, tako da se moj orguljaški početak pretvorio u redovito sviranje srijedom na čast sv. Josipa, za naše obitelji i hrvatsku domovinu, petkom na čast Srca Isusova te nedjeljama na dvije mise u župnoj crkvi sv. Nikole, a poslijepodne još i u zavjetnoj crkvi sv. Florijana, iza Staroga grada varaždinskoga. Vjerujem da je to neizmjerni dar Božji i jednostavno čudo. U tih prošlih 45 godina svirao sam i pjevao na više od 10 tisuća misa. U nedjelju 22. rujna 2019. obilježio sam taj svoj jubilej upravo u zavjetnoj crkvi sv. Florijana. Na misi zahvalnici pjevao je naš župni zbor ‘Donum’, a orgulje je svirao moj sin Višeslav Jaklin, orguljaš varaždinske katedrale. Na kraju mise zbor je s okupljenim vjernicima radosno otpjevao ‘Tebe Boga hvalimo’, nakon čega je uslijedilo veliko iznenađenje. Župnik preč. Stjepan Najman pozvao me u svetište i darovao mi Povelju – apostolski blagoslov pape Franje, što su nazočni vjernici radosno pozdravili i srdačno zapljeskali i tako zahvalili papi Franji na tom priznanju koje mi je dodijelio. No želim spomenuti i jednu zanimljivu podudarnost. Dan 22. rujna 1991. je i Dan oslobođenja grada Varaždina i hrvatskoga sjevera od JNA okupacije. Tih slavnih dana 1991. osobno sam kao dragovoljac sudjelovao u oslobađanju mojega Varaždina. Kao sjećanje na te slavne dane varaždinske bliže povijesti, bio sam među inicijatorima i autor izrade idejnoga rješenja postave križa zahvalnosti uz južnu stranu župne crkve sv. Nikole biskupa, kao trajnoga spomena na varaždinsku pobjedu 22. rujna 1991. Sve spomenuto u životu, uvijek i uz pomoć milosti Božje.
Nakon prvoga župnika Josipa Žalca poslije mi je župnik bio Josip Dubovečak. A u zadnjih 15 godina s nama je župnik i kanonik Stjepan Najman. On je najbolji svećenik, iznimno ga cijenim, pobožan je i svet svećenik, odličan za suradnju, iz poštovanja mu nikada nisam rekao ti, ni on meni, iako se i privatno družimo. Dogovorimo se o svemu bez ikakvih problema. Nedjeljom sviram jutarnju misu u 8 sati pa u 9 sati pođem pjevati na misu u katedralu u katedralni zbor, a onda se vratim u svoju crkvu sv. Nikole gdje sviram još na misi u 10 ili 11.30 i redovito pjevam psalam. Tako svake nedjelje sudjelujem na tri mise. Djelujem i kao župni pastoralni vijećnik.«
»U jesen 1979., jubilejske Branimirove godine, dobri Bog u moj je život doveo moju životnu družicu Blaženku, djevojački Kopjar. Iz Remetinca je kraj Novoga Marofa, rođena je 1954. Završila je višu ekonomsku školu. Vjenčali smo se na Svijećnicu 1980. u našoj župnoj crkvi sv. Nikole biskupa. I tako je moja Blaženka postala pjevačica na koru. Iste godine započeli smo graditi vlastitu obiteljsku kuću u Varaždinu. Sljedeće godine rodila se naša prva kći Jelena, a krajem 1982. i naš sin Višeslav. U ljeto 1987., u vrijeme održavanja Univerzijade u Zagrebu, rodila se i naša druga kći Zrinka. U vrijeme kad su naša djeca pohađala srednje škole i započinjala studirati, moja supruga ostala je bez posla jer je građevinsko poduzeće u kojem je radila propalo. U njenoj životnoj dobi, bez obzira na njenu stručnu spremu i naobrazbu, bilo joj je nemoguće igdje se više zaposliti. Ostala je trajno kod kuće, s našom djecom, potpuno im predana. Pokazalo se to kasnije kao vrlo dobra odluka jer smo na taj način našoj djeci pružili veliku potporu, a dobri Bog pratio nas je cijelo to vrijeme svojim blagoslovom. Ja sam pak, da bismo mogli uredno živjeti i zadovoljavati naše obiteljske potrebe, uz redoviti posao, u popodnevnim i noćnim satima radio za dva projektna ureda. Zaposlio sam se 1976. u Građevinskom kombinatu Zagorje Varaždin. Najprije sam četiri godine bio u projektnom birou, zatim sam osam godina bio rukovoditelj gradilišta diljem sjeverne Hrvatske. Nakon devedesetih radio sam u Uredu za obranu pa u Uredu za prostorno uređenje Varaždinske županije. Dvanaest godine bio sam šef ispostave Ureda za prostorno uređenje u Ivancu pa sam putovao iz Varaždina u Ivanec. U mirovini sam od 2018.«
»Naša kći Jelena diplomirala je na Geotehničkom fakultetu u Varaždinu. Zaposlena je u gradskom komunalnom poduzeću u Varaždinu. Prije deset godina udala se za svojega Krunoslava. Žive u vlastitom stanu u Varaždinu. Imaju troje dječice, Evu, Adama i Vitu. Sin Višeslav nakon završene srednje glazbene škole u Varaždinu na odjelu orgulja postao je najprije pobjednikom na državnom natjecanju mladih hrvatskih orguljaša u Dubrovniku 1999. Odmah potom otišao je na studij orgulja i crkvene glazbe u Graz, koji je s uspjehom završio u redovitom roku te odmah krenuo na dvogodišnji magisterij u Beč, koji je također završio u roku. Cijelo to vrijeme usavršavao se i u Francuskoj te održavao koncerte diljem Europe, od Litve do Francuske, od Švicarske pa do Rumunjske, dva puta u Izraelu te u Kanadi. Cijelo vrijeme njegova studija čekala ga je njegova vjerna djevojka Željka. Rijetko su se viđali u to vrijeme. Željka je završila studij medicine u Zagrebu, a kad se Višeslav konačno vratio u domovinu, prije deset su se godina vjenčali. Izgradili su vlastitu obiteljsku kuću u Varaždinu u kojoj žive sa svoje troje dječice, Filipom, Vidom i Paulom. Višeslav radi u glazbenoj školi i u Katoličkoj osnovnoj školi svete Uršule u Varaždinu. Redoviti je orguljaš varaždinske katedrale i voditelj katedralnih pjevačkih zborova. Radi i kao povjerenik za orgulje Varaždinske biskupije. Naša najmlađa kći Zrinka završila je Glazbenu akademiju u Zagrebu, a istodobno je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu stekla akademski naslov profesorice povijesti umjetnosti. Prije sedam godina udala se za svojega Daniela Marija, akademskoga glazbenika. Izgradili su vlastitu obiteljsku kuću u predgrađu Čakovca u kojoj žive sa svojim sinom Franom Krstom. Zbog svega sam najsretniji i najbogatiji čovjek!«
»Cijeloga života samo sam Bogu vjerovao. Moje aktivnosti u domoljubnim udrugama, od udruge ‘Macelj 1945.’, Hrvatskoga kulturnoga vijeća, Hrvatskoga nacionalnoga etičkoga sudišta, ‘Hrvatskoga domobrana’, samo su horizontale mojega životnoga križa. Još mi je ostala jedna neispunjena želja, objava pjesmarice s notama za jedan, dva i tri glasa – ‘Zdravo Marijo’, koju pripremam već punih sedam godina, i koja je pred završetkom. Radi se o transkripcijama rukopisa mojega učitelja sviranja orgulja fra Pankracija Vupore koji mi je darovao prije smrti. Pjesmarica je to koja obuhvaća pjesme koje su Gospi pjevali Hrvati protekla gotovo četiri stoljeća. Od najstarije, zabilježene u Splitu 1635. do najnovije, napisane u Virovitici 1995. Naslovnica knjige je izrađena, pripremljena je grafička oprema, moj dobri i dragi biskup u miru Josip Mrzljak napisao je predgovor toj knjizi. Ali sve stoji, jer nemam izdavača i financijsku mogućnost to i ostvariti. Prvotna mi je bila želja da knjiga bude objavljena o stotoj godišnjici ukazanja Gospe u Fatimi, ali to se nije ostvarilo. Vjerujem da će Gospa na kraju ipak ‘odrediti datum objave’ te moje knjige.
Bez angažmana u Crkvi ne bih mogao. Bio bih potpuno prazan, ne bih imao snage za život. Vjera mi je sve u životu. Ujutro Gospodinu kažem: ‘Bože, pomozi’, a navečer: ‘Bože, hvala.’ A između je pjesma.«
