Sudeći po brojnosti filozofskih simpozija koji se održavaju diljem Hrvatske, moglo bi se reći da je hrvatska filozofska misao danas prisutna, aktualna i doista raznovrsna. No, očekivano i razumljivo, zbog uskoga kruga ciljane publike ona nema veću medijsku potporu. S toga je motrišta potpuno medijski nezapaženo prošla i nedavno objavljena knjiga filozofa i pjesnika Ivana Šarolića »O bitku ljubavi« u izdanju izdavačke kuće »Bošković« iz Splita. Na stranicama Društva hrvatskih književnika, kojega je član, stoji i njegova kratka biografija. Rođen je 3. svibnja 1949. u Kostanju, u drevnim Poljicima, zavičaju plemića i kneževa, popova glagoljaša, klesara, slikara, glazbenika i pjesnika, a i pjesnik Josip Pupačić daljnji je Šarolićev rođak. U Splitu je završio klasičnu gimnaziju (u sjemeništu) i dva semestra na Teološkom fakultetu, a studij filozofije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Član je i Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne u Mostaru. Budući da je u svojoj novoj knjizi pisao o doista nesvakidašnjoj temi iz povijesti filozofije i kršćanskom pogledu na misli istaknutih filozofa, vrijedi započeti razgovor s autorom, koji živi u Dućama pokraj Omiša.
ŠAROLIĆ: Knjiga je na svoj specifičan način nastavak moje knjige poezije »Kolajna od rubina«. U novoj knjizi iz filozofije »O bitku Ljubavi«, kad je riječ o imanentnom, nastojim metafiziku spustiti s neba na zemlju, i približiti je na Isusov način koliko je to moguće svima malenima, običnim ljudima. Spas je u istinskoj Ljubavi, i jedino je moguć u otvaranju naših srca Isusovoj ljubavi, jer mi, stari i mladi, muževi i žene i ne postojimo ako u našim srcima ne prebiva Isus Krist i Majka Marija sa svojom ljubavlju.
ŠAROLIĆ: Da! Ja se u filozofiji pitanjem Ljubavi bavim fundamentalnoontološki, i to na transcendentalan i imanentan način. Kad je riječ o fundamentalnom, odnosno bitku Ljubavi, njime se metafizika bavi od Sokrata, Platona i Aristotela pa do danas. Najjednostavnije rečeno, riječ je o stvaralačkom i umnom pristupu onomu duhovnomu, odnosno božanskomu, čime se posebno bave istinski filozofi, pa i teolozi, odnosno stvaraoci koji osluškuju glas Božji. Kad izvorna metafizika postane predmetom znanosti, ona počesto gubi svoj smisao. Platon se u »Obrani Sokratovoj« obraća Atenjanima te im govori da ih grli i ljubi, ali da će radije poslušati glas Božji nego njih, radi čega odlazi u smrt radije nego da bira lažni život. Kad ulazi u najizvorniji dio metafizike, Sokrat se poziva na Boga govoreći da je Božji život najbolji i vječan te da su život i vrijeme stalno prisutni u Bogu.
Tu kao da se Ljubav s neba spušta na zemlju te su nam najbliže riječi Isusa Krista iz evanđelja, one su dio imanentne ljubavi i metafizike, gdje sam Bog svoju ljubav dijeli svima onima koji u tu ljubav vjeruju kao u najiskonskiji dio svoga postojanja. Kad Isusova ljubav prožima našu ljubav, bivamo dio njega, ne po našoj naravi, nego po njegovoj, kao i svaka ljubav koja ima svoj iskon u Božjoj naravi. Bog se objavljuje naravi čovjeka, žene i muža, koji svim srcem i svom dušom i svim bićem žude biti u Savezu sa svojim Bogom, u blizini s Isusom i riječima iz evanđelja. Blaženstvo se sastoji od ljubavi prema Bogu, a ne u spoznaji Boga.
Kad je riječ o ontološkom u transcendentalnom smislu riječi, riječ je o prirodi, materiji i tijelu, odnosno o biću. Tu je kao fizičar najdalje otišao naš Ruđer Bošković, isusovac, filozof, matematičar, astronom, geodet i fizičar, jer njegova fizika od početaka sadrži transcendentalne silnice. On postavlja novu teoriju atoma na kojoj zasniva čitavu filozofiju. Atomi su prema Boškoviću matematičke točke koje nemaju protežnosti i koje su istovrsne, jednake i nedjeljive, ali koje su ujedno i centri sila i dio njegove krivulje. On uz svoju fiziku i kroz nju ulazi u filozofiju, teologiju i mistiku, nikada ne napuštajući Boga koji je dio postojeće stvarnosti u fundamentalno-ontološkom smislu riječi.
ŠAROLIĆ: Kad su dio metafizičkoga mišljenja i jezika, svi su navedeni pojmovi neodređeni, odnosno neizrecivi, a ipak se mogu izreći, ali ne na samo ljudski, nego na božanski način. On nam govori ljudskim jezikom, ali taj jezik prožima Isusova ljubav, dobrota, istina, ljepota i sloboda. Filozof Ludwig Wittgenstein pokazivanje Neizrecivoga držao je temeljnom filozofskom zadaćom, a filozofiju aktivnošću koja treba pokazati ono što se u formi prirodno znanstvenih i logičkih stajališta ne da izreći.
Kad je riječ o ontičkom, kad se pojedini profesori kao znanstvenici na svoj način bave ontološkim i fundamentalnim, tu teško možemo govoriti o navedenim riječima kao o najizvornijem dijelu našega postojanja jer je pritom riječ o čovjekovu postojanju, bez božanskoga. Tada sve te riječi trebamo pisati malim slovom.
ŠAROLIĆ: Istina, ja navodim gotovo sve filozofske škole i smjerove, no oni nisu dio moje inspiracije kad je riječ o bitku Ljubavi, a to se posebno odnosi na prosvjetiteljstvo, materijalizam, pa i marksizam, pozitivizam i pragmatizam. Kad je riječ o nihilizmu, a posebno Friedrichu Nietzscheu, smatram da je njegova filozofija puna poezije, izvornoga poiesisa, božanskoga i stvaralačkoga. On se poziva na Parmenida i Heraklita te nas otvorena srca vodi kroz poeziju srca i Ljubavi strasnomu i neponovljivomu, božanskomu biću kao biću te ukida dvojnost između materije i duha, žene i muškarca. Tu je prisutna i božanska bitnost koja se otkriva u Istini i Ljubavi nespoznatljivoga, apsolutnoga bivanja. Nietzsche nas vodi k fizisu, k slobodi, gdje osluškujemo tko smo, gdje smo i kamo idemo, jer u prirodi mi ne trebamo biti gospodari, nego sluge, te osluškivati što biće jest. On nas vraća božanskomu u tijelu, koje je proizvod samoga Boga.
Kad govori o smrti Boga, on misli o smrti Boga u metafizici koja se otuđila od Boga, i gdje nema više iskonske Ljubavi, gdje se filozofija svodi na goli racionalizam, bez osjećaja, bez srca, bez iskonske Ljubavi. Tu je Soren Kierkegaard dosta jasniji, on nas vraća Isusu Kristu i bitku Ljubavi, Isusove ljubavi. Znamo da je Spinoza uz svoje ime Baruh dodao i Benedikt, postavši kršćanin, a priča se da je Nietzsche pred smrt izjavio: »Ja, Dionizije i Krist!«
ŠAROLIĆ: Kad uzmemo sliku nekoga velikoga umjetnika, ona je bez okvira nedorečena. Svako umjetničko i filozofsko djelo ima svoj okvir, a ova moja knjiga ima i taj dio koji čini djelo bliskim, ne samo po božanskom u djelu, nego i po ljudskom, nesebičnom, neposrednom iz života stvaraoca.
ŠAROLIĆ: Dr. Franu Franića poznajem još iz djetinjstva. Meni je bio profesor iz filozofije i židovskoga jezika na Teološkom fakultetu u Splitu. Moja knjiga »Uz povijest filozofije Frane Franića« oslanja se na filozofske misli Frane Franića, one su polazište za knjigu »O bitku Ljubavi« jer on me učio da budem bliz svakomu čovjeku jer je Božje stvorenje. Objavio je djela »Povijest filozofije« i »Crkva stup istine«. Jedan je od najvećih ekumenista svog vremena u Europi, jedan od pristaša bl. Alojzija Stepinca u obrani Crkve u Hrvatskoj i njezine vezanosti s Rimom, poradi čega je bio žrtva raznih iživljavanja komunističkoga režima u Splitu i okolici godinama poslije rata. Kad je diktatura popustila, bio je glavni organizator u uspostavi dijaloga između predstavnika splitske Crkve s komunističkim intelektualcima. Uspostavio je dobre odnose između mjesne splitske Crkve i beogradske Pravoslavne Crkve, odnosno nekih njezinih predstavnika spremnih na zajedničke susrete. U to vrijeme u Beogradu se na Kolarčevu univerzitetu, u knjižnici, prodavala »Crkva u svijetu«, koja je izlazila u Splitu. Bio je i svetac i mučenik, sav je pripadao Isusu Kristu i majci Mariji. Srdačan i pun ljubavi, pobožan, vezan dušom i srcem za svoj narod i Hrvatsku. U knjizi pjesama »Hamletova sudbina« objavio sam i pjesmu »Na putu te prati Krist« posvećenu Frani Franiću. Dok sam mu je čitao, nadbiskupu su se oči ispunile suzama.
ŠAROLIĆ: Ne bih ulazio u sve razloge o mom statusu kao intelektualca i umjetnika koji su više iracionalni nego racionalni te zašto su me neki, od kojih sam očekivao pomoć kad su mi najviše trebali, neobjašnjivo mimoišli. Samotnik sam poput Hesseova stepskoga vuka, a nikad mi i nije bilo lako, jer nikad nisam bio dio nekoga sustava. I bolje da je tako jer sam oduvijek želio biti slobodan.
ŠAROLIĆ: U pravu ste, ali osim spomenutoga hrvatskoga iskustva spomenut ću i iskustvo u našem susjedstvu. Za boravka u Beogradu 1976. objavio sam svoju prvu zbirku pjesama »Kronologija«, pod pseudonimom Ovidije Splićanin, za koju je moj prijatelj i Poljičanin Jure Kaštelan napisao pogovor. Nedugo su mi poslije toga u nekim redakcijama u Beogradu kazali da ne mogu objaviti moje pjesme jer sam proglašen hrvatskim nacionalistom. Nakon toga nisam objavljivao gotovo dvadeset godina, osim povremeno u »Našim ognjištima« i »Maruliću«. Jedini razlog što su me proglasili »ustašom« bilo je to što sam bio član Matice hrvatske.
ŠAROLIĆ: Dopustite mi odgovor započeti s Vladom Gotovcem, koji je bio izniman čovjek, pjesnik, filozof, pa i političar. Za njegovu politiku zadano vrijeme kao da nije bilo naklonjeno, ali on je svejedno ustrajao u promicanju općeljudskih vrijednosti. Za razliku od njega, nažalost, danas mnogi političari, koji se nazivaju i kršćanima, počesto su sebični, oholi, drski, ograničeni i prazni te gledaju na politiku isključivo iz svojih interesa, a svaka je politika užasna ako se stalno prilagođava ograničenim i pojedinačnim interesima, ako nije bar malo blizu Isusovoj ljubavi i istini, ali i Dobru i Ljepoti, posebno Slobodi, jer svi mi smo Božja djeca i imamo osim ljudskih i Božja prava, koja nam neki ograničavaju u ime ograničenih interesa, te provodeći ih kroz politiku, uništavaju bez milosti svoju državu.
ŠAROLIĆ: Objavom knjige »O bitku Ljubavi« to više nije moja knjiga, nego svih onih koji je budu čitali, od sada pa do… U nekim dijelovima knjiga je malo komplicirana, bar za one koji se ne bave filozofijom, ali isto tako je i jednostavna. I sam se pjesnički pokušavam prilagoditi tim riječima u kojima Bog prebiva, te načinu izricanja, da riječi budu jednostavne, ali i duboke, pokušavam na imanentan način izraziti metafizičko u Ljubavi te ga učiniti bližim običnomu čovjeku, svim ljudima otvorena srca i dobre volje. U svakom čovjeku na svoj način prebiva bitak Ljubavi, svakomu od nas on je dar Božji, a Ljubav, ta božanska ljubav je najviša. Kad je riječ o nama kršćanima, ljubav Kristova trebala bi stalno biti naš kruh svagdašnji jer mi bez nje i ne postojimo, ako ljubav Isusa Krista ne prebiva u našim srcima. Moja je knjiga vrijedna samo po tome koliko sam ja u njoj dio te Ljubavi i koliko ta Ljubav postane dio čitatelja, pa i onih koji ne vjeruju u Boga, a vjeruju u Ljubav, jer Ljubav je spasonosna za svakoga čovjeka. Ako bar malo Ljubavi iz ove knjige uđe u čitateljevo srce, to malo može postati Neizrecivo u njegovu srcu, puno ljubavi što se nesebično dariva na dobrobit svih ljudi i svakoga stvorenja, ali i Zemlje, vode, zraka i vatre, našega planeta i cijeloga svemira.
