Ivan Štedul pastoralni je vijećnik u župi Majke Božje Snježne i u Nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu na Dubovcu. U toj je vjerničkoj zajednici od djetinjstva. U toj si je vjerničkoj zajednici pronašao i suprugu, a danas zajedno s njom kod sv. Josipa podiže svoje dvoje djece. Jedan je od najbližih pastoralnih suradnika župniku mons. Antunu Senteu. Nakon što obavi sve obiteljske dužnosti i posao profesora matematike i prodekana na karlovačkom veleučilištu, rado se odaziva na brojne pastoralne sadržaje koji se nude vjernicima u Nacionalnom svetištu sv. Josipa.
Rođen je 12. travnja 1977. u Rijeci. Mama mu je Ivana, djevojački Nižetić, iz Novoga Vinodolskoga, umirovljena nastavnica matematike i fizike, a tata mu je Toma Štedul, umirovljeni odvjetnik iz Karlovca. Otac je imao bend, a svirajući na moru upoznao je svoju suprugu. Vjenčali su se u Karlovcu, na Dubovcu. Najprije su zbog Tomina posla živjeli u Senju, u Ozlju, pa su na rodnoj zemlji Tominih izgradili kuću na Dubovcu, u kojoj su Šteduli i danas. Osim starijega sina Ivana, godine 1981. dobili su kćer Nikolinu, učiteljicu razredne nastave i njemačkoga jezika, zaposlenu u Rečici kraj Karlovca. Ona sa suprugom i dvoje djece živi u Zagrebu.
»Mama nam je bila brižna, jako požrtvovna žena, strpljiva, stroga, ona poput policajca izvuče sve iz čovjeka, zgodna je, naočita, introvertirani je, obiteljski tip osobe, bila je stroga u odgoju, ali je poštivala našu osobnost. A tata je bio iznimno društven čovjek, zauzet za obitelj, nije ga puno bilo doma, ali nam ništa nije nedostajalo. Nije bio strog, dao nam je slobodu«, pripovijeda Ivan. »U ranijoj fazi braka roditeljima je išlo bolje, a onda sve lošije. Realno su bili rastavljeni od moje desete, dvanaeste godine, pravno od početka mojega studija, a zajedno ne žive od kraja mojega studija. Oboje su i danas u Karlovcu. Imaju nevjenčane partnere s kojima žive. Sestra i ja smo u kontaktu s oboje. Ja sam sa svojom obitelji u kući s tatom i njegovom gospođom, ali u odvojenom domaćinstvu.
Roditelji su crkveno vjenčani, ali nas nisu odgajali u praktičnoj vjeri. Premda mislim da oboje vjeruju u Boga. Slavili smo Božić, Uskrs, ostale blagdane. Tata je bio predsjednik suda u Ozlju pa se bojao voditi nas u crkvu. U Karlovcu je bilo lakše. Do toga sam vremena bio samo kršten. Pričešćen sam i krizman u višim razredima osnovne škole. Sestra je sve završila u Karlovcu kako treba jer je četiri godine mlađa. U kući nismo imali zajedničku molitvu. Moliti nas je učila tatina mama. Maminu mamu viđali smo po ljetu u Novom Vinodolskom. Ona je bila pobožna žena. Tata je nekada bio ministrant mons. Marijanu Radanoviću. On je i meni bio duhovnik, on me uveo u vjeru. Bio sam povezan s njim do njegove smrti. Praktični sam vjernik postao zahvaljujući njemu, kao ministrant, na vjeronaucima. Svoju sam ekipu pronašao u crkvi, tu sam i ostao. Uključio sam se u Križarsku organizaciju. Monsinjor je bio veliki motivator, jak duhovnik, čak i psiholog, ali si nije dopuštao bliskost ni s kim.«
»Prve četiri godine osnovne škole završio sam u Ozlju, a sljedeće četiri na Dubovcu. U Ozlju mi je bilo super. Imao sam dobru ekipu i danas sam dobar s tim ljudima. Priroda je bila oko nas, nije bilo prometa, imali smo se gdje igrati. Bilo je to moje sretno djetinjstvo. Sestra i ja smo si dobri, bilo je trzavica pubertetske naravi, ali to je normalno. U Karlovcu sam se u višim razredima dobro prilagodio. Profesori su bili u redu, društvo više iz crkve, bio sam odličan učenik. Išao sam dodatno na šport, na veslanje, košarku. Angažirao sam se, na poticaj bratića, u veslačkom klubu na Dubovcu. Za srednju sam školu izabrao matematičku gimnaziju u Karlovcu. Bilo je to u ratnom vremenu, od 1991. do 1995. Profesori su bili odlični, nastavu smo imali na radiju, često su bile opće opasnosti, prolazio sam s vrlo dobrim. Od dodatnih sam aktivnosti i u srednjoj išao na veslanje, ali s nekim pauzama. Za veslanje nisam bio dovoljno zagrijan. Roditelji su nas štitili od rata, koji ja uopće nisam ozbiljno doživljavao. Valjda zato što je Dubovac bio malo dalje od prve crte. Nisam doživio nikakvu traumu iako je granata pala na našu kuću u kojoj smo tada bili. U tome sam ratnom vremenu išao na zbor u crkvi, naučio sam malo svirati na gitari. Imao sam dva, tri benda i svirao bas-gitaru.«
»Maturirao sam 1995. I otišao na studij matematike i informatike na Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagreb. Matematika mi je oduvijek išla. Putovao sam tijekom cijeloga studija, vlakom i autostopom. Imam dobra iskustva sa stopiranjem. Ljudi su nas htjeli pokupiti. Bilo je to ratno vrijeme i senzibilitet ljudi bio je potpuno drugačiji nego što je to danas. Na studiju mi je bilo dobro. Malo sam se u početcima zafrkavao, a onda sam se primio posla. Diplomirao sam 2003. U međuvremenu sam 1999. bio u vojsci. Tamo sam se pribrao i po povratku zapeo na fakultetu. Postao sam izvrstan student. Svi su mi profesori bili jako dobri, a posebice sadašnja dekanica, moja mentorica, Aleksandra Čižmešija. Ona nam je držala metodiku i od nje sam puno naučio o profesorskom zvanju. I društveni mi je život bio dobar. Na fakultetu je bila jedna ekipa, u Karlovcu među križarima druga, a u Vinodolskom, s kojom se družim i danas, preko ljeta treća. I tijekom studija sam pjevao u crkvenom zboru. Posao sam profesora matematike dobio prije diplome, i to u ekonomsko-turističkoj školi u Karlovcu. Ostao sam od 2003. do 2006. i bilo mi je jako dobro. Kolektiv je bio super, ravnatelj odličan, učenici uglavnom djevojke pa nije bilo nikakvih problema. Po preporuci sam 2005. i 2006. bio vanjski suradnik na veleučilištu u Karlovcu. Lovcima sam predavao matematiku. Na Veleučilištu Karlovac sam od kraja 2006. u radnom odnosu. Predajem matematiku, statistiku i primjenu računala, na odjelima lovstva i zaštite prirode, sigurnosti i zaštite te prehrambene tehnologije. Imam više od pune satnice. Polaznici su i cure i dečki, veleučilište ima više usmjerenja, mogućnosti studiranja su dosta velike. Sve je dosta praktično jer je riječ o stručnim studijima koji su oslonjeni na gospodarstvo. Studenti se solidno zapošljavaju. Prije mjesec dana postao sam prodekan za nastavu i po cijele sam dane na faksu. Prva dva tjedna bio sam od 7 do 18, ali u ove je dane puno posla. Na poslu sam zadovoljan, potpuno sam ostvaren.«
»Uz sve obiteljske i poslovne obveze koje imam, nastojim biti prisutan u našoj župi i svetištu sv. Josipa na Dubovcu. Imao sam ja u svojem vjerničkom životu svakakvih faza, i da sam bio redovit, i da nisam bio redovit. Od bračnih dana supruga i ja vjeru živimo zajedno. Odlazimo na misu u svetište, ili na poldanjicu ili na večernju misu. Blagdane radosno slavimo. Godinu sam dana pastoralni vijećnik. Bio sam to i prije u vrijeme mons. Radanovića. Dogovaramo sadržaje za budućnost. Jedanput mjesečno dolazimo s djecom na susrete obiteljske zajednice. Išli smo skupa i u Solin na nacionalni susret katoličkih obitelji. Svaki tjedan dolazimo u svetište na vjeronauk za odrasle. Župnik mons. Sente okuplja nas na vrlo maštovite načine. Zajedno slavimo nove godine, gledamo utakmice na velikom ekranu, poslije se družimo. Župnik nam i pivo osigura. Uglavnom nam pokazuje da smo mu važni. Župnik Toni je genijalac. U početku sam bio malo skeptičan prema njemu. Drugačiji je od mons. Radanovića. On je operativac, prisan čovjek, otvoren je, pun energije, dok je naš pokojni monsinjor bio duhovan, ali distanciran, nije bio društvenjak. Lijepo mi je u župi, crkva je puna ljudi. Propovijedi mons. Sentea su pametne, on se priprema za njih i uz njega uvijek naučim nešto novo. Zato i idem na vjeronauk za odrasle. Sve je uz njega dinamično. Povezuje ljude, ima dobar nos za okupljanje pojedinaca u zajednicu.«
»Od zbora sam odustao, ne pjevam više, previše mi je. Što se vjere tiče, imao sam dosta uspona i padova, ali sam izmiren s Bogom, imam odgovore o smislu života, pomiren sam i sa smrću. Imam odgovore na pitanja o dobru i zlu, dobro je biti vjernik. U Crkvi sam aktivno od srednje škole, povezan sam, i djecu odgajamo u tom duhu. Osobno si ne mogu zamisliti život bez vjere. Valjda sam sazrio u vjeri i sada sam blizu Boga, barem si tako zamišljam da jesam. Želim svoju vjeru prenijeti na rođenu djecu, ali kako je moj poziv profesorski, prenosim vjeru i na učenike i studente, premda ne znam koliko sam dobar i uspješan u tome. Ne molim se često, ali ako molitvu promatramo i kroz neke druge dimenzije, poput činjenja dobrih djela, javnoga svjedočenja vjere i slično, možda bih mogao pomisliti da ipak molim malo više. Vjera mi je sve jer bez nje ne bih mogao živjeti. Zapravo, to ne bi bio život, nego životarenje, tako da ako gledam iz te perspektive, vjera mi je uistinu sve. Osobni angažman u župi mi baš i nije preaktivan, iako me župnik Sente hvali. Moram priznati da sam kao srednjoškolac i student bio puno aktivniji. Kad se čovjek oženi i ima malu djecu, posao, valjda ponestane vremena ili volje. Možda se to dogodilo i meni, iako bih svakako želio biti još puno aktivniji u župnom i vjerskom životu.«
