U obrambenom Domovinskom ratu u srpskoj agresiji brojni Hrvati, civili, starci, djeca i hrvatski branitelji prošli su logorske patnje. Udruge Hrvatskoga društva logoraša nastoje svojim inicijativama skrenuti pozornost današnjemu društvu da se zlo više ne ponovi. Tako su otvorili spomensobu i muzej u Glini u autentičnom obliku, uređuju spomenprostore u Kninu i drugdje u Hvarskoj gdje su bili logori. Komisija Ujedinjenih naroda objavila je 1995. Završno izvješće u kojem je navedeno da je od 1991. pod srbijanskim nadzorom osnovano približno 480 logora u koje su internirane i vojne i civilne osobe. Prema istom izvoru, od 480 logora približno 300 logora prijavili su neutralni izvora te Komisije, a 180 pristrani izvori te se vode kao nepotvrđeni. Na okupiranom području Hrvatske bilo je 80 logora, od toga 30 potvrđenih i 50 nepotvrđenih. Na području Srbije približno je bilo 60 logora, a 10 na području Crne Gore. Nakon okupacije istočne Slavonije 1991. godine od 7000 do 8000 hrvatskih zarobljenika bilo je zatočeno u srbijanskim logorima. U knjizi hrvatskih zatočenika srpskih koncentracijskih logora poimence su navedene 6952 zatočene osobe. Prema izvješću Komisije za zatočene i nestale pri Vladi Republike Hrvatske u srpskim koncentracijskim logorima život je izgubilo 300 zatočenika, od kojih je najmlađa ubijena osoba imala šest mjeseci, a najstarija osoba 104 godine. Najmlađa silovana osoba imala je pet godina, a najstarija 80 godina.
Srpski koncentracijski logor prošao je Ivan Turudić, koji je rođen u Sinju 23. listopada 1967. Do početka Domovinskoga rata živio je u Vrlici, a danas živi s obitelji u Splitu. Oženjen je i otac je dvoje djece. Na čelu je Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora Splitsko-dalmatinske županije. To je društvo u sklopu programa »Da se ne zaboravi« završilo i priredilo promociju prvoga od nekoliko planiranih dokumentarnih filmova, pod nazivom »Magistrala ratnog zločina«, koji govori općenito o logorima i patnjama logoraša. Slijedeći dokumentarni film koji je pri završetku govori o svim ubojstvima i patnjama u logoru Glina.
TURUDIĆ: Nakana je da se prikaže autentičan prostor i načini mučenja hrvatskih zarobljenika. U suradnji s Ministarstvom hrvatskih branitelja provode se i preventivni liječnički pregledi, kao i program resocijalizacije članova Društva i članova obitelji hrvatskih logoraša srpskih koncentracijskih logora. Puno se vremena i dostupnih resursa troši na prikupljanje materijala koji nedvojbeno potvrđuju počinjene ratne zločine i otkrivaju počinitelje zla, a istodobno se podižu kaznene prijave za učinjene zločine. U procesu je podnošenja tužba za odštetu bivših logoraša koje su zatočili i mučili u srbočetničkim logorima.
TURUDIĆ: Na poziv predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana priključio sam se hrvatskoj policiji te sam bio raspoređen na službu u policijsku postaju Vrlika. Nakon toga sam upućen na školovanje u Valbandon, odakle sam otišao u Zagreb zbog potrebe popune specijalnih postrojba te sam bio raspoređen u bazu na Sljemenu. Nakon akcije »Plitvice«, poznate pod nazivom »Krvavi Uskrs«, prebačeni smo u bazu »Pionirski grad« te smo nakon nekoliko akcija otišli braniti Hrvatsku Kostajnicu. Tijekom napada i okupacije Hrvatske Kostajnice ranjen sam, zarobljen i odveden u logor na Šamaricu. Nakon proživljenoga psihofizičkoga mučenja poveli su nas prema logoru Glina, gdje smo jednu noć ostali na četničkoj predstraži. Sljedeći dan sve nas zarobljene osobe odveli su u logor Glina, u kojem sam ostao do razmjene 3. ožujka 1992. u Mekušju kod Karlovca. U logoru sam proveo šest mjeseci, pet dana, 13 minuta i nekoliko sekunda.
TURUDIĆ: Vjera u nas Hrvata nepresušno je vrelo života. Mi hrvatski branitelji s krunicom oko vrata išli smo u obrambeni Domovinski rat, uz vjeru i Božju pomoć oslobodili smo našu domovinu od srbočetničkoga okupatora. Vjera mi je davala snage da izdržim sve muke koje sam proživljavao u logoru, od svih psihofizičkih maltretiranja do pokušaja strijeljanja. Samo vjera i Bog sačuvali su me da ne budem likvidiran kao i mnogi drugi logoraši. Vjerovao sam čvrsto Bogu, molio se i bio uvjeren da će me mimoići zločinačka ruka. Samo nas je Bog spasio od smrti i davao nam snagu u našoj patnji.
TURUDIĆ: Na moju žalost, a na štetu cijeloga društva, do sada nisam pozvan ni na jedan postupak za ratni zločin koji je počinjen nada mnom. Svjedočio sam samo u jednom slučaju za ratni zločin u logoru Glina u kojem se vodio postupak vezan za likvidacije otca i sina Milana i Borislava Litrića te Ante Žužića i Janka Kaurića. Razlog takvoga stanja odnos je vlasti odnosno političkih stranaka u sprezi s ostatcima komunističko-udbaških struktura koji imaju moć, utjecaj na medije i institucije koje se trebaju baviti tom problematikom. Ne postoji registar agresora pa se nekim agresorima isplaćuju hrvatske mirovine te oni ostvaruju ostale beneficije u Hrvatskoj, a rušili su ustavnopravni poredak. Na našu žalost više od 50 posto počinitelja ratnoga zločina tijekom Domovinskoga rata i dalje živi u Hrvatskoj.
TURUDIĆ: Zapovjednik logora bio je Stanko Palančanin Ćane. On je zajedno sa svojom grupom mučitelja tzv. »telefonista« mučio nas zarobljenike kao primjer drugima kako se trebaju ophoditi prema nama »ustašama«. Zvali smo ih »telefonisti« jer su se koristili poljskim telefonom. Spojili bi nam žice na jagodice prstiju te puštali naizmjence udare struje. Dopuštao je svima sudjelovanje u mučenjima za cijenu jednoga »piva«, a za svaki poraz na liniji bojišnice koji su doživjeli od Hrvatske vojske mi logoraši platili bismo batinama. Veliku cijenu njemu i drugim mučiteljima morali smo platili nakon što je svijet priznao Hrvatsku. Bol je bila neizdrživa. Mučenja su trajala danonoćno.
TURUDIĆ: Mnoge smo zapamtili po okrutnosti, a neke po političkoj i inoj moći. Uz Palančanina treba izdvojiti Đuru Birača – upravnika logora, Josipa Kovačevića – Alijas Marić, Stevu Bjelajca Ćevu, jednoga od najokrutnijih stražara, koji nikomu nije opraštao i koji je sadistički mučio. Nenad Petrović također je sadist, čovjek, ili bolje rečeno nečovjek, koji je posebno mrzio nas Dalmatince, Hercegovce, Imoćane. Siniša Martić Šilt ulazio je u prostor logora sa svojim četnicima kao u »kafanu«. Sve ostale počinitelje ratnoga zločina, stražare, javno smo objelodanili u postavu spomensobe logora Glina. Politički moćnik Milan Paspalj, predsjednik skupštine tzv. SAO Krajine, aktivno je sudjelovao u mučenju, odvođenju i likvidaciji otca i sina Milana i Borislava Litrića, Ante Žužića i Janka Kaurića. Svi navedeni zločinci slobodno se šeću po Srbiji i nedostupni su hrvatskim organima progona, za što posjedujemo i dokaze: videa i fotografije, posebno s okupljanja na skupu u Ugrinovcima u Srbiji.
TURUDIĆ: Nema nikakve razlike. Metode i načini su prepisani, preneseni iz vremena nakon Drugoga svjetskoga rata. Jedina je razlika što su to radili nasljednici onih koji su činili zločine nakon Drugoga svjetskoga rata. Oni koji su nosili kokardu i oni koji su nosili crvenu zvijezdu petokraku natjecali su se tko će napraviti više zla logorašima i nanijeti što više boli i patnje. Oni koji su nosili crvenu zvijezdu petokraku štitili su one koji su nosili kokardu te im bili mentori u činjenju ratnih zločina.
TURUDIĆ: Koliko je meni poznato u Hrvatskoj vlada demokracija, a ne antifašizam. U Ustavu čl. 1 Hrvatska je demokratska i socijalna država. Antifašizam je nestao s prvim istarskim rodoljubom kojega su ubili partizani komunisti, svećenikom ili pripadnikom talijanske nacionalne manjine nakon 1945. godine. I odonda se nitko nema pravo nazvati antifašistom, kako u Istri tako i u drugim dijelovima Hrvatske. Komunistički antifašizam nestao je s prvim ubijenim na Bleiburgu, križnom putu, u Hudoj jami, Maclju, na Širokom Brijegu, u Jazovci, na Daksi, Kočevskom rogu i drugim masovnim stratištima diljem Hrvatske. Nestao je uspostavom komunističke diktature, nestao je na Golom otoku, nestao je ubojstvima hrvatskih domoljuba diljem svijeta. Masovni ubojice i egzekutori nemaju se pravo nazivati antifašistima. Političke stranke koje su sljedbenice te totalitarne i zločinačke ideologije i dalje egzistiraju i normalno rade. Da su predsjednik Vlade, Predsjednica i predsjednik Sabora podržali rezoluciju Europskoga parlamenta po kojoj su komunizam i fašizam isto zlo, potpuno bi bila drugačija društvena klima i svi kandidati, kao i dužnosnici, bili bi lustrirani kao kandidati sljednice Komunističke partije Hrvatske, odnosno zločinačkoga totalitarnoga jugorežima.
TURUDIĆ: Iz našega iskustva pojedine institucije u Hrvatskoj u kojima sjede i odlučuju sljedbenici komunističke ideologije nemaju osjećaja za pravdu i ne će ni jednim dokumentom, odlukom, presudom potvrditi naše pravo. Naša je domovina logoraše sa statusom materijalno i socijalno zbrinula, ali dug je put do odštete koju bi trebala izvršiti agresorska Republika Srbija koja u ovom trenutku ne želi ni priznati postojanje logora na svom teritoriju, a da ne govorimo o odšteti logoraša. Na našim je vlastima da šalju jasnu poruku da Srbija ne može završiti pretpristupne pregovore s EU-om sve dok ne ispuni zadane kriterije, a jedan od njih je odšteta logoraša.
TURUDIĆ: Kao što je poznato, mi tražimo još mnogo hrvatskih branitelja i civila koji su nestali u Domovinskom ratu. Mnogi su nestali na putu u logor ili u samom logoru nakon likvidacije. Jedini je način da se izborimo u zajednici kojoj pripadamo (EU) da moćne države pritisnu Srbiju da otvori arhive i preda protokole o grobnicama, kako sekundarnim tako i primarnim koje su nastale nakon preseljenja posmrtnih ostataka, ili da naše službe iskoriste sredstva koja im stoje na raspolaganju i pronađu izvore koji su spremni prodati informaciju o mjestima na kojima se nalaze nestali. Isto tako pravnom regulativom treba prekinuti amneziju Srba povratnika koji imaju znanja o nestalima, ali se izruguju našemu sustavu i iznova ubijaju žrtvu.
TURUDIĆ: Ako ne uspiju dostupne metode, nije dovoljno slati protestne note. Isto tako ako se nastavi ovakvo stanje, treba prekinuti diplomatske odnose, bez obzira na lobije kojima je u interesu samo trgovina odnosno profit. Žalosno je što Srbiji, koja ne surađuje, mi poklanjamo prijevode pretpristupnih poglavlja koje smo mi skupo platili, a zauzvrat dobivamo napade od srpskih čelnika, poput Vučića, Dačića i Vulina koji su bili osvjedočeni četnici. Uz navedeno što Srbija mora ispuniti prije ulaska u EU, svaka hrvatska vlada treba inzistirati i nepokolebljivo zahtijevati da Srbija mora surađivati u identifikaciji i otkrivanju sudbine nestalih, zatim mora osigurati zaštitu prava žrtava i pristup pravdi bez diskriminacije. Nadalje mora spriječiti sukob jurisdikcija nad procesuiranjem ratnih zločina, surađivati s međunarodnim institucijama i sudom te prihvatiti sve presude i odluke. Istodobno mora se primijeniti pravni okvir za zaštitu manjina, što uključuje sve sporazume.
TURUDIĆ: Svakako, da bi ušla u EU, Srbija treba isplatiti ratnu štetu, vratiti oteto blago te isplatiti odštetu svakomu hrvatskomu čovjeku za materijalnu štetu, kao i odštetiti logoraše. To je ono što bi bilo jamstvo da se zlo ne ponovi. To bi bila opomena mlađim generacijama da ne mogu posezati za nečim što nije njihovo.
TURUDIĆ: Praksa je pokazala da uvijek treba više puta ponoviti. U javnom prostoru trebaju se stidjeti svi koji traže da zaboravimo prošlost i okrenemo se budućnosti jer time vrijeđaju sve obitelji koje traže svoje najmilije i obitelji onih koji su položili svoj život na oltar domovine. Zanimljivo je da na tome inzistiraju pojedinci koji nisu nikoga izgubili. Svako priznanje Srbije da je agresor umanjit će želju kod srpskoga naroda za novim ratovima i pretenzijama za hrvatskim teritorijem koje su kroz prošlost bile učestale te su i sad izražene u projektima SANU-a. Zasad nam još ne mogu oprostiti pobjedu u Domovinskom ratu i čine sve da to prikažu kao zločin, »pogrom«, ali u trenutku kad se suoče s istinom, nestat će i njihova izražena potreba za teritorijem. S obzirom na to da im nikad ne smijemo vjerovati, Hrvatska će morati uvijek biti na oprezu i biti spremna braniti svoj narod i svoj teritorij. Samo je jaka Hrvatska vojska hrvatskomu narodu jamac mira, stabilnosti i sigurnosti, kao i domoljubna svijest pojedinca.
