HABAZIN: Uf, teško je reći da je to bila motivacija. Motivacija za taj meč jednostavno je bila sadržana u više aspekata. Posljednje četiri godine bile su poprilično teške. Profesionalni je boks jedna druga dimenzija; nažalost, to je više biznis nego samo natjecanje. To je posao kao i svaki drugi, jedina je razlika to što ako izgubiš teško možeš doći do ikakve zarade, posebno u ovakvoj državi kakva je Hrvatska. Ja sam imala viziju, htjela sam postati svjetska prvakinja, no imala sam samo podršku trenera i obitelji Ratković; oni su bili moji sponzori, osigurali su mi egzistenciju, pripreme, sve što je potrebno za boksačku karijeru, a i sami su bili u krizi. Najbolje je rješenje bilo da se preselim k njima i tu sam sada već osam godina; oni su moja obitelj, prihvatili su me kao svoje dijete i pružili mi najviše što su mogli u naumu da uspijem. Tu je bilo mnogo komentara kako spram mene tako i spram njih, ljudi su im se znali smijati zato što podižu kredite, no za jedan meč to nam je bilo jedino rješenje. Sve su uvijek radili bezuvjetno jer su vjerovali u mene, a kada imate takve ljude pokraj sebe – morate gristi i više nego inače, pogotovo kad znam da sam imala tri šanse koje i nekim svojim pogrješkama nisam iskoristila. Zatim, tu je i moja obitelj. Izdvojila bih baku koja je jednom prilikom podignula kredit kako bi mi olakšala, ali – hvala Bogu – nakon što sam odboksala velike mečeve za titule mogla sam sve te kredite vratiti. Naravno, tu su i mama i ujak koji uskaču kad god što zatrebam. Svi oni nikad nisu dvojili o tome da mi sve pruže, bez obzira na financijsku situaciju. Kroz djetinjstvo nam nije bilo lako, mama je morala štedjeti novac, bila je u kreditima. Moj brat Stjepan i ja možda nismo odmah imali ili dobili sve stvari koje bismo poželjeli ili koje su drugi imali, ali su nam naši uvijek omogućili da imamo sve. Jednostavno, kada naučite živjeti s malo, ne treba vam puno, ali kad u ovom svijetu – pogotovo danas, kad ljudi nemaju sluha za teške situacije – imate pokraj sebe ljude koji su vam spremi dati sve, jednostavno im želite vratiti najviše što možete.
HABAZIN: Kad sam postala prvi put svjetska prvakinja po IBF-u 2014. godine, bila sam prva Hrvatica s jednom od četiri najveće svjetske titule i druga u povijesti hrvatskoga ženskoga boksa koja je postala svjetska prvakinja; prva je bila Ivana Derdić i to 1996. godine. Unatoč tomu povijesnomu rezultatu, dobila sam samo tapšanje po ramenima, a time je moje nezadovoljstvo sve više raslo. Bila sam frustrirana, nije mi bilo jasno zašto se to događa. Takav rezultat, a nisam mogla naći sponzora, ništa se nije promijenilo, niti sam se mogla primjereno pripremati za nastupe niti ići na pripreme. S obzirom na to da ni obranu titule nismo mogli organizirati u Hrvatskoj, šest mjeseci nakon osvajanja te titule ja sam morala prihvatiti meč s Cecilijom Braekhus. Ona je najbolja boksačica svih vremena, a meč je bio najveći meč u povijesti ženskoga boksa za ujedinjenje svih četiriju najvećih titula (WBC, WBA, WBO i IBF). Prije toga dogodila su se samo dva takva meča u povijesti boksa. Izgubila sam na bodove, a nakon toga rekla sam da više ne ću boksati. No Cecilia me je pozvala na sparing, sparirala sam s njom četiri tjedna i nadboksala ju u posljednjem tjednu. Tad sam shvatila da sam bolja od nje i nastavila sam trenirati želeći taj revanš. Ali stvari umjesto da krenu na bolje, krenule su na dolje. Nisam dobila nikakvu priliku za meč, nije bilo sponzora, nikakve logistike, a onda su uslijedile i ozljede. U travnju 2016. dobila sam priliku boksati za WBC naslov u supervelter kategoriji protiv Mikaele Lauren i izgubila taj meč prekidom. Nakon toga ostavila sam boks na pet mjeseci, otišla u Njemačku i radila s izbjeglicama. Kad sam se vratila, počela sam ponovno trenirati, no što sam više trenirala – to sam bivala sve lošija s formom i izvedbom. Ponovilo mi se sve isto kao i u pripremama za Mikaelu. Tada sam shvatila da taj meč nisam izgubila svojom krivnjom, nego da nešto nije u redu. Otišla sam i napravila pretrage koje su ukazale na veliki problem sa štitnjačom.
HABAZIN: Točno, u ožujku 2017. uklonjena mi je štitnjača, nakon mjesec i pol dana vratila sam se treningu, odradila dva manja meča i godinu dana nakon operacije, dakle 16. ožujka ove godine, ponovno sam postala svjetska prvakinja nakon pobjede nad Sikmašvili. Izdvojila bih Krešu Culjka, direktora jedne tvrtke, i zahvalila mu jer je bez razmišljanja odlučio stati iza mene i omogućio mi da nakon operacije do meča za titulu imam logistički riješene stavke za cijeli ciklus priprema. Da njega nije bilo, ne bih uspjela osvojiti titulu. Jednostavno, kad se ne gubi nada, Bog nam uvijek pošalje blagoslov. S obzirom na cijelu priču, jasno je da je »ultimatum«, nazovimo ga tako, morao biti ili – ili. Sada me čeka obrana titule protiv Južnoafrikanke Noni Tenge. Ona je opasnija protivnica od Elene, no vjerujem da ću uspjeti pobijediti.
HABAZIN: Film »Djevojka od milijun dolara« pogledala sam prije devet godina, a taman sam tako nekako krenula i trenirati. Gotovo se uopće ne sjećam radnje filma. Kad sam vidjela kraj, sve sam u trenu zaboravila. Čak sam imala i strah od treninga nekih mjesec dana jer mi se tragični kraj urezao u pamćenje. Što se tiče opasnosti, naravno da ona postoji, ipak je to najteži šport i opasan je, no ne postoji mogućnost da padneš i pogodiš glavnom u stolac ili neki drugi predmet te pritom stradaš jer runda ne može početi dok trener ne iziđe iz kuta i dok stolac nije maknut. Ako gledamo na uvjete, to možemo usporediti, no u filmu je čak i Maggie uspjela zaraditi, što se za mene ne može reći (smijeh, op. a.). Glede Franka Dunna kojega tumači Clint Eastwood, uopće se ne sjećam lika, tako da opet ne mogu raditi poveznice, no što se tiče mojega trenera Vlade Božića, mogu reći da mi je bio najveća podrška; bio mi je i otac, ne samo trener. Uz osam godina improvizacije, mislim da smo uspjeli napraviti čudo jer smo uzeli dvije svjetske titule, i mislim da ne postoji na svijetu trener koji bi radio u takvim uvjetima takav posao s takvim predanjem.
HABAZIN: Volim boks nazivati partijom šaha, no to je malo grublja inačica šaha. Naravno, povijesno je rečeno da je boks plemenita vještina, što svakako i jest, bez obzira na to kakav prizvuk boks vuče za sobom. Mene su često pitali kako je to uopće spojivo s vjerom, a ja te ljude pitam: Bih li ja bila svjetska prvakinja da to Bog nije odredio? Mnogo sam se puta molila za to da prihvatim ako je došao kraj, no svaki se put pojavio neki znak koji me je tjerao naprijed, bez obzira na situaciju u kojoj sam se nalazila. Spavala sam u dvorani u kojoj treniram triput dnevno sveukupno godinu dana, prijatelj koji je pored dvorane imao fast food davao mi je obrok, netko će reći da sam luda, ali ja kažem: »Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre«. Prihvatila sam tu situaciju, ojačala me je i nisam gubila nadu; na kraju sam pobijedila, a znam da je to bilo zato što je Bog uz mene. U ringu su jedan i drugi borac svojom voljom. Postoji pobjeda na bodove i pobjeda prekidom. Naravno, atraktivnije je pobijediti prekidom, ali to ne ide tako lako. Jedan udarac može biti presudan da meč završi. No, da bi pobijedio, moraš biti itekako spreman, prvo psihički pa onda i fizički. Kad si u borbi, javlja se i kriza, i nemoć, i nije lako. Dođe ti da odustaneš, da predaš meč, imaš osjećaj da ne možeš više stajati na nogama, a na kraju ipak pobijediš. To je ono koliko si jači psihički, koliku želju imaš i, naravno, koliko si inteligentan da protivnikove slabosti vidiš, predvidiš i iskoristiš. Danas je boks više biznis nego sam šport. Kada gledamo boks u povijesti, u njega su ulazili ljudi koji su bili gladni, koji su se borili za svoju egzistenciju jer su znali da ju time mogu osigurati, ostavljali su srce u ringu. Danas pobjeđuju većim dijelom oni koji imaju financijsko zaleđe jer su njima neke stvari – od priprema, uvjeta do života – mnogo više olakšane.
HABAZIN: Moram priznati da nisam gledala Antu Josipovića, no Mate Parlov i Marijan Beneš dvije su naše legende i svatko tko se bavi boksom mora pogledati njihove mečeve. Bili su sjajni boksači, udarači, posebno volim Benešove krošee, jer su meni to najdraži udarci, tako da uvijek mogu nešto novo i naučiti.
HABAZIN: Vladimir Kličko moj je omiljeni boksač i po tom pitanju možda i nisam objektivna, ali ono što je Vladimir učinio nešto je veliko i povijesno. Anthony ima odlične fizičke predispozicije, no boks mu ima još rupa na kojim treba raditi, ali osobno ne vjerujem da će godinama poput Vladimira dominirati teškom kategorijom. On je mlad, no mnogo je mladih i kvalitetnih boksača ušlo u profesionalne vode, među ostalima i naš Filip Hrgović, a to će itekako dati interesantan rasplet u teškoj kategoriji u narednim godinama.
HABAZIN: Teško mi je sada reći čime ću se baviti. Diplomirala sam na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, magistra sam teologije, zatim sam upisala specijalistički studij diplomacije i međunarodnih odnosa na Visokoj školi Dag Hammarskjöld; ostalo mi je još pet ispita i diplomski i nadam se da ću to završiti do kraja ove godine. Stala sam na drugoj godini prava u Splitu, ali nadam se da ću i to aktivirati nakon diplomacije. Ono što znam jest da bih voljela poslije sve to uklopiti u svoj daljnji rad, a gdje će to biti – vidjet ćemo, no planiram se orijentirati svakako na rad s djecom. Što se tiče diplomacije i iskrenosti, naravno da je balans moguć, no pitanje je kako će se to odraziti na unutra i na van. I diplomacija je boks, kako je jednom rekao Barack Obama: »Politika je surov sport i nisu mi smetali udarci iz mrtvog kuta.« Postoji izreka da je diplomacija umijeće laganja za svoju državu, no pitam se može li se to opravdati. Smatram da je ključ svega iskrenost, iz iskrenosti proizlazi povjerenje; da bismo imali diplomaciju, treba nam i narod, ljudi koji će nam vjerovati; ako povjerenja nema, nema ni naroda, pa tako ni diplomacije.
HABAZIN: Mislim da bilo koje dijete odrastanje bez jednoga ili obaju roditelja na neki način obilježi. Naravno, kad dođete do dobi u kojoj shvaćate da nemate roditelja, da je preminuo, postavljate milijun pitanja. Kad sam bila jako mala, znala sam u molitvi pitati Boga hoće li mi vratiti tatu ako napravim ovo ili ono. Kako vrijeme prolazi i odrastaš, shvatiš da se ništa ne može promijeniti, jednostavno nastaviš živjeti. Moj pokojni djed bio mi je najveći oslonac, a i ujak, tako da ne mogu reći da mi je otčinska figura nedostajala; na kraju krajeva, možda nisam imala nekoga koga bih zvala tata, ali nebeski mi je Otac podario i blagoslovio me s više osoba koje su tu riječ zaslužile i za mene su bile i jesu otčevi.
HABAZIN: Oko javnoga svjedočenja vjere uvijek ima i »za« i »protiv« razloga. Ljudi se povode za onime što masa želi čuti ili što je za njih u određenom trenutku bolje, pa su stoga suzdržani oko javnoga svjedočenja vjere. Ali i to je u čovjekovoj prirodi, ta i Petar je zanijekao Isusa. Vjerujem da se čovjek u takvim situacijama bori sam sa sobom, a najteže je pobijediti sebe i nadići sebe; možda ne uspije odmah jer se bojimo osude, loših riječi, ali treba se zapitati jesu li sve te riječi, pogledi, upiranja prstom vrjedniji od Božje ljubavi?
HABAZIN: Pa ne mogu reći ni da mi godi ni da mi smeta. To je jednostavno moj život. Mediji će prenijeti ono što je za njih bolje iskoristivo, no barem ja do sada nisam doživjela ni iz jednoga medija da žele prikazati samostan kao nešto gdje sam propala pa me boks spasio. Mislim da su im to dvije krajnosti koje su teško spojive, prema tome i interesantne, pa se često naglašavaju i stavljaju u prvi plan.
HABAZIN: Što se toga tiče, tu bi trebalo navesti mnogo aspekata, ali ipak neke stvari treba zadržati za sebe. Nije bilo lako, onaj osjećaj kad ti mozak radi sto na sat s tisuću pitanja, a ti ne znaš što odabrati, kamo ići, kako iz toga izići, bojiš se odluke, bojiš se novoga života, pitaš se je li to pravo ili krivo; na kraju krajeva, kad kao dijete izabereš drukčiji život od svojih vršnjaka, osjećaš se izgubljeno i kao da ne pripadaš tomu »normalnomu« svijetu. No Otac ne odbacuje nikoga, i kad to shvatiš – da si njegovo ljubljeno dijete – onda nestane i strah od pogrješke, prihvatiš neki drugi put i pustiš ga da te vodi.
HABAZIN: Molitva, klanjanje, ispovijed i euharistija najviše utječu na moj dublji odnos s Bogom. Molim se svaki dan, najdraža mi je molitva krunice, a posebno volim čitati psalme, naravno uz ostale biblijske tekstove. Ispovijed mi daje mir i spokoj, ustrajnost da pokušam biti bolja osoba, da promijenim mnoge stvari na sebi, iako mi to često ne uspije ili kad uspije ponovno padnem; kad padnem, vraća mi nadu da se ponovno borim i mijenjam sebe.
HABAZIN: Svaku večer prije spavanja otvaram Bibliju. Uvijek postavim pitanje Bogu koju mi poruku šalje i onda otvorim tekst. Nakon što ga pročitam, promišljam o tome. I zaista, kad god sam imala neko pitanje ili nedoumicu, kad god bih tražila odgovor u Bibliji, i dobila bih ga. Za ovaj sam meč rekla: Bože, bojim se poraza, ali neka bude tvoja volja, ja sam dala sve od sebe. Što mi poručuješ? – i otvorila Bibliju. Otvorio se Psalam 56 i prvo što sam pročitala bilo je: »Božje obećanje slavim, u Jahvu se uzdam i neću se bojati: što mi može učiniti čovjek?« Shvatila sam: ako vjerujem, a vjerujem, zašto se bojim; ako je Bog sa mnom, što mi tko može! I sav je strah nestao, imala sam samopouzdanje i vjeru da je to doista to.
HABAZIN: Najradije odlazim u baziliku Srca Isusova u Palmotićevu. Još kad sam bila dijete privukao me natpis: »Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni«, i kad god sam se tako osjećala, uvijek sam otišla tamo, tako da sam i sada ondje najviše na misi. U drugom razredu srednje, na početku školske godine, na misi nam je svećenik rekao: »Vizija + upornost = zlato«, i od toga trenutka nikada to nisam smetnula s uma ni zaboravila, uvijek si te riječi posvješćujem kad mi dođu misli koje bi me poljuljale.
HABAZIN: Prije operacije započela sam čudotvornu molitvu svetomu Josipu, to je bilo baš na nakanu da sve prođe dobro.
HABAZIN: Mislim da je to bio četvrti nastavak. A ono što je možda bilo presudno je način na koji se Rocky vraćao u borbu, nije posustajao protiv takvog jednog protivnika kao što je Ivan Drago, a koji se činio nepobjedivim. To je kao i život, lomi te sa svih strana, a na tebi je hoćeš li se boriti, ustajati ili odustati. Osobno volim izazove i nikad ne želim odustati, iako se možda stvari nekad i ne čine realne, ali nekim čudom u većini slučajeva uspijem ih ostvariti, želju za pobijedom treba održavati, a ne je ugasiti, naravno ovo ne mislim samo sada na sebe u boksačkom ringu, nego na bilo kojem drugom polju.
HABAZIN: Osobno ne volim „trash talkove”. Nekad su nužni, ali to treba biti sa dozom decentnosti, inteligentno spuštanje i nadmudrivanje, a da pri tome ne vrijeđaš čovjeka, iako se i to desi. Ali danas toga ima sve više, bilo je i prije, ali očito je što si čudniji to masu više privlači. Imamo Conora McGregora u UFC-u, on je pobornik “trash-talkova” i svakakvim ispada a zaradio je rekordnu novac u tom sportu i ljudi ga plaćaju da ga vide, to mi je nekako previše, no svatko ima svoj izbor. Najviše cijenim Vladimira Klička, kroz cijelu karijeru bio je dostojanstven s poštovanjem prema svakom svojem protivniku, discipliniran, i to su odlike kakve sportaš treba željeti te ih i imati.
HABAZIN: Mediji su zapravno nužno zlo, ali i dobro. Ono što mediji prenesu formira na neki način mišljenja, ljudi puno lakše pogotovo ako i ne znaju prihvate ono što neki medij prenese. Što se medija tiče ja nisam imala nekih loših iskustava, možda dvije sitnice, koje te zasmetaju, ali jednostavno na to se moraš oglušiti i ići dalje i dovesti se do stanja da za takve stvari nemaš emocija, tad znaš da si pobijedio sam sebe, a to je ponekad najbitnija i najveća pobijeda.
HABAZIN: Pa menadžer je u boksu nužan. Veću ulogu ima promotor. Bez promotora boksač jako teško može uspijeti. Svaka promocijska kuća za sebe veže ugovor sa televizijom, koji onda dobiva i boksač. Bez televizije svi mečevi nemaju smisla. Uloga menadžera u boksu je više zasnovana za druge tehničke stvari oko dogovora protivnika, sponzora, medija itd.
