U povodu Dana zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja susreli smo se s Ivanom Haberle, hrvatskom braniteljicom, predsjednicom i najaktivnijom članicom udruge »Žene u Domovinskom ratu Zadar«, koja je rođena 1973. godine u Benkovcu.
»Te ratne 1991. završila sam srednju medicinsku školu. Moje selo Bulić u kojem sam živjela nalazi se oko 12 kilometara od Benkovca prema Kninu i tijekom srpske oružane agresije na Hrvatsku vrlo smo se brzo našli na udaru njihova topništva te smo morali napustiti domove. Tako sam 17. srpnja 1991. postala prognanica. Nisam se nikako vidjela u toj ulozi, a vodeći se idejom da mogu biti korisna svomu narodu, da mogu barem jednomu branitelju zaustaviti krvarenje, uključila sam se u obranu. Tako sam bez znanja i odobrenja roditelja otišla u Zadar i dragovoljno se prijavila u Hrvatsku vojsku, a već sam u rujnu obukla gardističku odoru i postala najponosnija osoba na svijetu. Kao 18-godišnja djevojka bila sam među najmlađim vojnicima u 112. brigadi.«
Udruga »Žene u Domovinskom ratu Zadar« osnovana je 2006. i sjedište joj je u Zadru. Članice udruge većinom su hrvatske braniteljice, ali i žene čiji su muževi, braća ili otčevi poginuli ili umrli od posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu. Tu su još žene čiji muževi boluju od PTSP-a ili jednostavno one koje vole Hrvatsku i cijene žrtvu koja je podnesena za njezino stvaranje i obranu. Udruga je osnovana s ciljem dokumentiranja doprinosa žena u Domovinskom ratu, promicanja, razvitka i unaprjeđenja odnosa prema domoljubnim vrijednostima, promicanja vrijednosti mirotvorstva i očuvanja digniteta Domovinskoga rata. Pritom se podrazumijeva prikupljanje dokumentacije o sudjelovanju žena u Domovinskom ratu, zatim psihološko i socijalno osnaživanje hrvatskih braniteljica i žena stradalnica Domovinskoga rata, prikupljanje dokumentacije o mirotvornim aktivnostima uoči agresije na Republiku Hrvatsku, poticanje mirotvornih aktivnosti i domoljublja obilježavanjem značajnih događaja iz Domovinskoga rata te niza drugih aktivnosti da se ne zaboravi Domovinski rat, a istodobno da se pomogne ženama koje su sudjelovale u stvaranju i obrani Hrvatske.
»Žene u Domovinskom ratu nisu imale svoju postrojbu, ali nije bilo postrojbe u kojoj nije bilo žena«, ističe braniteljica Haberle. »Žene nisu bile vojni obveznici i time je njihov doprinos još važniji jer je svaka na svoj način osjetila važnost toga da bude karika u lancu za ostvarenje stoljetnoga sna o slobodi. I svaki je doprinos hvale vrijedan, jer osim hrvatskih branitelja Hrvatsku je obranio hrvatski narod, molitvom, solidarnošću, ljubavlju, širokogrudnošću i vjerom. Nikad to nije tako bilo izraženo kao tada kad se nevolja nadvila nad nas.«
Hrvatska braniteljica dragovoljka ističe da je danas neko drugo vrijeme. »Svakodnevno smo izloženi ‘nevidljivim’ projektilima koji napadaju sve one vrijednosti za koje se nekoć umiralo. Teško je danas proživljavati sve neugodnosti. Vidimo u medijima da se obezvrjeđuje Domovinski rat te se hrvatski branitelji marginaliziraju, vrijeđaju. Bolno je i to da se pokušavaju izjednačiti krvnik i žrtva. Jednostavno mnogi stidljivo kažu da su dragovoljci ili sudionici Domovinskoga rata jer je na određen i smišljen način pogaženo dostojanstvo hrvatskoga branitelja.«
Napominje da je danas uloga žena ostala potpuno na margini društva. »Mnogo se žena razboljelo, teško se nose sa svakodnevicom. Jedan je dio žena u radnom odnosu, stalnom ili sezonskom, podižu djecu i pokušavaju održati svoje obitelji. To nije lako jer je svaka žena stup obitelji i ako ona nema snage, puno se toga u obitelji urušava. Tužno je da veći broj žena sudionica Domovinskoga rata uopće nije nikad ostvario taj status, ni na papiru, premda su pokušale to zaboraviti i nastaviti dalje. Izostala im je psihosocijalna potpora i resocijalizacija, kao i svih hrvatskih branitelja, koju su trebale provesti hrvatske institucije, kao što se to danas radi s nekim osjetljivim skupinama u društvu. Nažalost s hrvatskim se braniteljicama ne radi i o njima nitko ne vodi brigu. Upravo je to stvorilo nepremostiv jaz između hrvatskih branitelja i ostalih stanovnika Hrvatske. Stvoren je prevelik broj udruga proizišlih iz Domovinskoga rata koje su razmrvljene do atoma i nemaju neku snagu u društvu.«
O razlogu osnivanja i o djelovanju udruge koja je izdala više knjiga sa svjedočanstvima žena u Domovinskom ratu kaže: »Naša je udruga izdala pet knjiga: ‘Svjedočanstva žena iz Domovinskog rata zadarskog zaleđa’, ‘Svjedočanstva žena otoka i priobalja’, ‘Krhotine djetinjstva’, ‘San prognanika – zbirka pjesama’, ‘Bura u duši – zbirka pjesama’. To je povijest, jer u knjigama su svjedočanstva izravnih sudionika Domovinskoga rata. Ta povijest mora se uvažiti na široj razini, onoj nacionalnoj, posebno kad je u pitaju školski sustav.«
Navodi koliko je ubijenih i ranjenih žena u Domovinskom ratu: »Prema podatcima Ministarstva hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu aktivno je sudjelovalo 24 246 žena, odnosno 4,78 posto ukupnoga broja hrvatskih branitelja. Poginulo ih je 110, a zbog teških je ozljeda 1146 žena trajnih invalida (podatci Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, 2019.). U skladu s iznesenim podatkom, nisu zabilježene ni znatnije razlike u spolnoj strukturi hrvatskih branitelja prema županijama jer se udio žena u braniteljskoj populaciji kreće u rasponu od 2,1 do 8,2 posto. Najveći je udio žena u Ličko-senjskoj (8,2 %), Vukovarsko-srijemskoj (7,3 %) i Zadarskoj županiji (6,6 %).«
Na vrlo suosjećajan način ističe da postoje zabilježena brojna svjedočanstva o seksualnom nasilju nad ženama, o čemu je i udruga u suradnji s »Ifilmsom« iz Houstona u Texasu snimila dokumentarni film s iskazima silovanih žena »Sunčica«.
Na tvrdnju da je puno žena koje su se nakon rata suočile s teškim stanjem svojih partnera koji su preživjeli teška ratna iskustva (PTSP) i uz to su mnogi, razočarani državom, privatizacijom, otkazima i neimaštinom, posegnuli za alkoholom, te su često bile i žrtve obiteljskoga nasilja, napominje: »Riječ puno je relativan pojam. Ne znamo što to znači jer nisu provedena nikakva istraživanja koja bi to potvrdila. Redovita je pojava da se baš u svakom incidentu u kojem je sudionik hrvatski branitelj ili braniteljica navodi i taj podatak. Korak po korak, apostrofiranjem činjenice da se radi o hrvatskom branitelju, stvorena je dobra podloga za stvaranje paradigme o braniteljima kao problematičnoj skupini koja opterećuje državu i društvo, što je bio samo uvod u medijsku hajku i linč. U svakom slučaju udio hrvatskih branitelja u incidentnim situacijama nije ništa veći od prosjeka bilo koje druge društvene skupine, pa ni u onim situacijama koje negativno utječu na obiteljske odnose. Istina je da supruge oboljelih hrvatskih branitelja nose težak teret i uglavnom su u tome prepuštene same sebi. No PTSP kao posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu isto je često maliciozno uporabljen za stigmatiziranje hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, što je dodatan teret za majke, supruge, sestre, kćeri oboljelih branitelja. U javnosti se PTSP isključivo povezuje s braniteljskom populacijom i ti se ljudi stigmatiziraju i od struke i od zakonodavca i od poslodavaca. Zna li javnost koliko se ljudi liječi od PTSP-a nastaloga kao posljedica otkaza na poslu, prometne nezgode, mobinga, bullinga, i tako dalje? O tome se ne govori. PTSP je samo još jedna neispričana priča u procesu sustavnoga stigmatiziranja hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata, u kojoj su, osim branitelja samih, najveće žrtve supruge koje su ostale uz svoje muževe. Centri za socijalnu skrb, dnevne psihijatrijske bolnice i razna savjetovališta manje-više parcijalno rješavaju probleme onih koji pokleknu pod teretom života, no u stvarnosti sustav je i tu zakazao. Isto kao što nije provedena resocijalizacija hrvatskih branitelja te nije osmišljen život branitelja koji su rano otišli u mirovinu. Prepušteni su sami sebi, da se ‘snađu’, a onda najviše preko medija i odnarođenih politika hrvatske branitelje osuđuju, pljuju na njih i omalovažavaju ih. Mediji su odradili posao kao nitko do sada. U ime slobode, u ime tolerancije, u ime manipulacije, gotovo su slomili duh hrvatskoga čovjeka. Žene iz ovih krugova ne buče, ne vrište da su ugrožene, ne organiziraju povorke ponosa, iako su zavrijedile ponos. One su nevidljive, prešućene, a najčešće u tišini nose svoj križ s čvrstom vjerom u Boga.«
