Ivica Kostelić prvi je put javno i opširno svjedočio svoju vjeru na korizmenoj tribini kod zagrebačkih dominikanaca na Pepelnicu, o čemu piše Darko Pavičić. »Uvijek sam bio okružen vjerom. Obitelj moje supruge je težačka i oni su bili čvrsti vjernici. S obzirom na to koliko sam izbivao iz škole, nisam išao na vjeronauk, ali sve sam molitve naučio iz molitvenika koji nam je donio otac i rekao: ‘Ove molitve morate naučiti.’ I tako smo naučili molitve kad smo bili djeca. Kao dijete polagano otkrivaš putove prema vjeri. Prije svega, dobro je da si u prirodi, kako je otac jednom rekao: ‘Samo te priroda može podsjetiti da si čovjek.’ Jer ona je jača od nas, ali i mi jačamo kroz prirodu«, rekao je Ivica Kostelić opisujući kako mladoga skijaša iskušavaju vrlo teški uvjeti na glečeru i prisjećajući se kako su na svim vrhovima austrijskih planina križevi te bi se nakon napornih treninga sam ili s prijateljima, nakon što bi se zatvorile žičare, popeo do samog vrha, do križa. »Tamo bismo gledali i divili se čudu oko sebe i govorili smo da smo bili najbliži Bogu, jer smo otišli skroz do vrha.«
»Vjera je tako ulaznica u moj život, ponajviše zbog odnosa prema prirodi i jer sam jako volio skijati i htio sam naprosto provesti mnogo vremena u prirodi i iskusiti prirodu, naučiti o njoj. To mi je uvijek bilo povezano s Bogom, a put poslije osamnaeste godine imao je mnogo veze s vjerom«, rekao je Kostelić, dodavši da su kao mladi često išli na misu franjevcima na Kaptol, gdje mu je posebno srcu prirastao fra Bonaventura Duda. »Bio je fantastičan čovjek. Iskreno, počeo sam dolaziti na mise ponajviše da ga čujem, jer je bio izvrstan propovjednik, a kasnije sam ga imao prilike dobro upoznati. Poslije osvajanja Kristalnog globusa misu zahvalnicu služio je pater Duda, a zajedno smo bili i na dočeku pape Benedikta XVI. u Zagrebu, gdje sam imao čast biti u grupi koja ga je mogla pozdraviti u HNK. Jedan od najljepših trenutaka koje mogu povezati s vjerom bio je upravo kada je pater Duda pozdravio Svetog Oca. Za mene je p. Duda bio i ostao oličenje Crkve kakva mora biti.«
Ivica je govorio i o privrženosti sv. Anti. »On se uvijek posebno štovao u našoj obitelji. Moja osobna privrženost je Majci Božjoj, jer ona je ipak majka i na neki način njoj se možeš uvijek utjecati. Taj sam osjećaj imao oduvijek i zato sam se često molio Majci Božjoj od djetinjstva. To je bio moj osobni izbor«, posvjedočio je Ivica, a na pitanje dominikanca p. Ante Gavrića koji su trenutci kada mu se vjera učvrstila, rekao je da su oni teški trenutci u životu. »Tada ne možete ostati ravnodušni. Ili ćete izaći s čvršćom ili sa slabijom vjerom. Nema druge. Imao sam seriju ozljeda, tijekom tri godine proveo 26 mjeseci u bolnicama. Međutim uvijek sam vjerovao u određeno stanje stvari. Ne možete nešto voljeti, a da nešto ne izađe iz toga. Kao što sam ja volio skijanje. Nemoguće je da ste toliko mnogo dali a da ništa ne izađe iz toga. Koliko god cilj može biti daleko, ja ću ići prema njemu, bez obzira na to kakve prepreke bile na tom putu. Mislim da je tako napravljen cijeli svijet, od akcije i reakcije. Kad sam uložio toliko truda u skijanje i ništa nije izlazilo iz toga, nego samo ozljede, mogao sam samo reći da ću pravdu istjerati do kraja. Siguran sam da će doći do toga, samo je pitanje koliko ću morati podnijeti. Čovjek mora težiti plemenitomu cilju jer će se takvi ciljevi ostvariti. Kroz to vjera postaje čvršća. Svakodnevno vam je teško, svaki dan morate davati kao sportaš najbolje od sebe i to nije lako. Svaki dan je borba, korak prema tom cilju. (…) Nikad me nećete čuti kako sam rekao da sam pobijedio zbog Boga. Moja vjera je moj osobni dijalog s Bogom. Svakodnevni.«
Zanimljiv razgovor ovih je dana vodio Marinko Jurasić s Gordanom Buljan Flander, dječjom psihologinjom i psihoterapeutkinjom. U sklopu izmjena Obiteljskoga zakona iz 2015. ističu se odredbe o rastavi i obiteljskoj skrbi. Nažalost premda se govori o smanjenju broja konfliktnih rastava, riječ je o fikciji koja proizlazi iz roditeljskoga plana na koji roditelji pristaju da ne bi bili proglašeni nespremnim na suradnju kad se skrb o djetetu povjerava samo jednomu roditelju. A onda nakon rastava traže izmjenu roditeljskoga plana. Dr. Buljan Flander smatra da su nekonfliktne rastave vrijedan cilj, a stvarnost je drugo: zakon je pisan s dobrom vjerom da će se roditelji, barem većina, rado dogovoriti o pitanjima važnima za odgoj djece. »I sama zagovaram da je u najboljem interesu djeteta dogovor roditelja te što rjeđi i kraći sudski procesi kako bi dijete nakon razvoda što prije uspostavilo ravnotežu u životu.« No činjenica je da se mnogi roditelji ne mogu i ne žele dogovoriti te je tad nužno da sustav preuzme odgovornost. »Smatram pogrešnim što sud ne može donijeti rješenje o ravnopravnoj, podijeljenoj skrbi ako se roditelji ne mogu dogovoriti.« Na pitanje novinara može li to izazvati nove sukobe psihologinja odgovara: »Čak i kad bi i takva presuda bila povod za dodatne konflikte, smatram da je važno presudom dosljedno upućivati roditelje na suradnju i pokazati im da opcija njihova dugoročno narušenog odnosa na štetu djece jednostavno – nije opcija. Kada sam pitala ljude koji su sudjelovali u izradi aktualnog obiteljskog zakona da mi objasne smisao ovakvog rješenja, odgovorili su kako će sustav prepoznati potencijalnu manipulaciju djetetom pa da će skrb dobiti drugi roditelj. Pitam se zašto čekati da dođe do manipulacije, do otuđivanja i patnje djeteta umjesto da djelujemo preventivno. Pitam se koja je to institucija sustava te kojim alatima raspolaže da u svakoj obitelji traži znakove manipulacije, pa pokreće nove postupke. U ovim slučajevima vrijeme je djetetu neprijatelj i davanje mogućnosti roditeljima, čekanje na pokretanje i završavanje često dugih sudskih procesa uglavnom je oduzimanje prilike djetetu. (…) Po istraživanjima ili kliničkoj praksi otuđivanje djeteta povezano je s raspodjelom moći, odnosno djetetom manipulira onaj roditelj koji ima moć. Zbog toga smatram da standard treba biti da nakon razvoda oba roditelja imaju što je moguće više jednako raspodijeljenu moć. Moć se očituje u vremenu koje dijete provodi s roditeljima, u donošenju važnih odluka za dijete, poput odabira škole, slobodnih aktivnosti i slično…«
Crne vijesti neprestano se šire medijima pa ne iznenađuje što je Jozo Pavković napisao tekst pod naslovom »Društvo treba liječiti odvikavanjem od crnih vijesti i skandala«. On navodi da je zbog svojih različitosti koje harmonično opstaju američka internetska stranica Matador Network proglasila Mostar najromantičnijim gradom na svijetu. Tu vijest zabilježilo je tek nekoliko medija. Za Mostar su rezervirane druge rubrike. Pod svaku cijenu traže se negativnosti da bi mu upotpunile sliku »grada slučaja«, iako on to nije. Mostar je zapravo jedini stvaran multietnički grad u BiH. U njemu se teški incidenti događaju rjeđe nego u drugim sredinama. Kada se i dogode, oni se prenapuhuju pa se stvara iskrivljena, ružna slika. Uostalom društvo ne će dobre vijesti. Zato iz svih naših gradova i susjednih država slušamo samo loše informacije. Već u tjednima udarne vijesti u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Crnoj Gori ubojstva. Njima započinju dnevnici, otvaraju se novine, glavne su priče društvenih mreža. Krvava ubojstva sustižu jedno drugo, a svako kao da je brutalnije od prethodnog.
