Povijest uči da su odrasli ljudi, u pravilu stariji, nepovjerljivi prema promjenama, pa se to odnosi i na cjepiva protiv korone. Zato valja podsjetiti kako se narod ponašao prije više od 200 godina, kada se u hrvatskim krajevima uvodilo obvezno cijepljenje protiv velikih boginja. Podatci su uzeti iz članka »Uvođenje obveznoga cijepljenja protiv velikih boginja na području Dalmacije i grada Splita u prvoj polovini 19. stoljeća« koji su u znanstvenom časopisu »Paediatria Croatica« u prvom broju iz 2012. godine objavili Livia Brisky i skupina autora.
U Europi je cijepljenje protiv boginja uvedeno u Engleskoj (1799. g.), a nakon toga u Austriji i Švedskoj. Već je Napoleon 1805. g. uveo obvezu cijepljenja za francusku vojsku. Za Ilirske provincije, Dalmaciju i grad Split uvedeno je obvezno cijepljenje 1807. g. posebnom naredbom generalnoga providura, a kasnije je to nastavila austrijska uprava pravilnikom o cijepljenju (1824.). Proglasi o obvezi cijepljenja bili su pisani na hrvatskom i talijanskom jeziku, kako bi se ljude upoznalo s korisnošću cijepljenja. Tada još polupismen, zaostao i neprosvijećen narod imao je svoje predrasude i odbijao je cijepljenje. Zato su donošeni zakoni o dužnostima liječnika, ljekarnika i primalja, a uvedena je i borba protiv nadriliječnika. Policijske straže sprječavale su sve komunikacije sa sumnjivim i zaraženim kućama. Liječnike koji bi odbijali provedbu cijepljenja trebalo je otpuštati iz službe. Istaknuta je i odluka da će se priznati zaslužnost za domovinu svim župnicima i kapelanima koji budu podupirali akciju cijepljenja. Predstavnici tada tuđinskih vlasti izvještavali su svoje središnje vlasti da se narod na tom području, unatoč velikoj neobrazovanosti, pokorio obvezi cijepljenja s poslušnošću kakva se nailazi u mnogo kultiviranijim zemljama. Čak su i pogranični Turci dolazili preko granice i molili mogućnost cijepljenja. »Od studenoga 1806. do kraja 1807. godine cijepljeno je ukupno 24 273 stanovnika Dalmacije, a tijekom 1808. godine cijepljeno je oko 12 000 osoba u ovoj pokrajini«, stoji u tekstu.
Danas mnogi sumnjaju u korisnost cijepljenja, pa čak spominju i opasnost. Današnje društvo koje je bolje međusobno povezano ima mnogo više mogućih neizravnih »prisila« za provedbu cijepljenja. Jasno, valja stalno naglašavati da »obveza« cijepljenja nije apsolutna, kao ni sloboda.
Kolika se važnost nekada pridavala obvezi cijepljenja dokazuje i Proglas Marmonta (1810. g.), objavljen čak na četiri jezika za Ilirske provincije, prema kojem je svaka osoba koja je od države primala plaću ili mirovinu morala pokazati potvrdu o cijepljenju svoje djece. Također su bile predviđene nagrade za liječnike i svećenike koji su promicali cijepljenje. Nakon promjene vlasti, ponovno uspostavljena austrijska uprava nastavila je s obveznim cijepljenjem. Potvrda o cijepljenju ili dokaz da je osoba preboljela boginje bili su uvjet za primanje u internat i za dobivanje potpore za uzdržavanje tijekom školovanja. Na području jaskanskoga okruga (Jastrebarsko) također je zabilježeno cijepljene već 1791. g. Vezano uz provedbu obveze cijepljenja prije 200 godina posebno valja istaknuti da je ondašnja vlast razradila pitanja nadležnosti i kontrole svih uprava od vrha prema dolje (oblasti, gradovi, općine) te je svatko znao kako treba i kako mora točno postupati.
Danas također postoje zakoni i propisi, često na brzinu dopunjeni, a možda i previše, ali ih se ne provodi dosljedno ili ih se pogrješno tumači. Među njima su najvažniji Ustav RH, Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Pravilnik o načinu provođenja imunizacije protiv zaraznih bolesti, Obiteljski zakon, Zakon o zaštiti prava pacijenata, Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti i drugi propisi. Iz svih tih propisa proizlazi sljedeće: svaka osoba ima pravo na zdravstvenu zaštitu. Zato je svaka osoba obvezna brinuti se o svom zdravlju i zato nitko ne smije ugroziti zdravlje drugih. Roditelji su dužni i odgovorni skrbiti se za život i zdravlje djece i omogućiti im primjenu mjera zaštite (cijepljenje), u skladu s propisima i zahtjevima medicinske znanosti. Propisana je i obveze cijepljenja protiv zaraznih bolesti od posebne važnosti za Hrvatsku. Pacijent ima pravo na suodlučivanje.
Kako su sva ta prava i obveze glede zdravlja razbacani po raznim odredbama nabrojenih zakona i pravilnika, bez logičnoga međusobnoga povezivanja, pojedine se odredbe primjenjuju ili tumače od slučaja do slučaja. Predstavnici vlasti nadmudruju se o načinu donošenja pojedinih mjera, npr. je li riječ o čl. 16. ili 17. Ustava, što su izvanredne okolnosti i sl. Često nikada i ne pročitaju temeljito te propise na koje se pozivaju, nego samo izvlače pojedinu odredbu.
S druge strane unutar medicinske struke malobrojni protivnici cijepljenja dovode u pitanje opravdanost i korisnost cijepljenja protiv nekih zaraznih bolesti, a napose protiv korone. Kada se u svu tu kakofoniju politike i znanosti umiješa i tobožnja ugroženost ljudskih prava, nastaje potpuna disharmonija orkestra, dakle nestaje vladavina prava, a time i sigurnost građana. Određenim privremenim zabranama ili obvezama ne ugrožavaju se ljudska prava. Ona su samo privremeno ograničena zbog izvanrednih okolnosti (zarazna bolest). Usporedbom sa stanjem prije 200 godina nameće se opravdana sumnja da nismo ništa pametniji.
Očito je da politika nije znala prepoznati kvalitetne pravnike, a ni medicinske stručnjake koji bi znali ispravno povezati i tumačiti propise i medicinsku znanost, bez uplitanja nestručnih političara, koji su stalno u predizbornoj kampanji.
