VELIKI ČETVRTAK pokucao je na vrata i mojega srca. Dok obavljam kućanske poslove, osnažujem svoju dušu molitvama i pjesmama, kako ne bi došlo do novih pogrješaka nakon svete uskrsne ispovjedi i pokorničke kupelji. Na Hrvatskom katoličkom radiju slušam o tom velikom danu. Umorna od rada nakon kraćega predaha žurno odlazim na misu večere Gospodnje. Uranjam duboko u misli i moja crkva postaje za mene velika dvorana Isusove posljednje večere. Vidim Isusa i sve apostole okupljene oko stola. Negdje u kutku te predivne dvorane neprimjetno bdije Majka Marija uz čije skute sam se privila. U zanosu pjevam s cijelom crkvom: »Veselo svetkujmo svečani blagdan taj«, »Mi treba da se hvalimo križem Gospodina našega Isusa Krista, u kojem nam je spas, život i uskrsnuće naše, po kojem mi smo spašeni i oslobođeni« (Ps 67), »Čaša blagoslovna zajedništvo je krvi Kristove«, »Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio? Uzet ću čašu spasenja i zazvati ime Gospodnje« (Ps 116). Bože moj, u ovom trenutku u sjećanje mi dođe onih četrdeset dana moje mučne borbe za život. Vrućica i snažni bolovi nisu jenjavali. Nemoćno tijelo je samo žeđalo. O, koliko su mi tada značile riječi ovoga psalma. S posebnom poniznošću ispijala sam tu svoju gorku čašu. I ne samo to. Spoznala sam koliku vrijednost imala je i čaša obične vode, što mi je život značila. O, Gospodine moj, a kako je tek tvoja čaša spasenja bila pregorka, a ti si ju sam ispio do kraja. Meni ti si pomagao čašu moju ispijati i blažiti njenu gorčinu dodajući u nju ozdravljujuće kapljice svoje milosne ljubavi po primljenom bolesničkomu pomazanju. Divnoga li sakramenta! Koliku sam samo utjehu, nadu, snagu i vjeru baštinila primivši ga! Tebe je žeđala duša moja! Na postelji sam te spominjala. Ti si mi postao pomoć, klicala sam sa psalmistom u sjeni krila tvojih. Duša se moja k tebi privila i desnica me tvoja držala! O, kako da ti uzvratim, Gospodine?! Pjesma »Gdje je ljubav, prijateljstvo, ondje je i Bog« vraća me u ovu svetu dvoranu. Kriste, koliku si ti ljubav i prijateljstvo iskazivao svojim učenicima! O, koliki čin poniznosti u kojem si se uzvisio! I druge molitve i pjesme zaokupljaju mi dušu. Srce mi se širi. Pričest doživljavam s velikim strahopoštovanjem. Još dugo nakon pohranjivanja Presvetoga Otajstva u pokrajnji oltar sjedim i slušam s velikom pozornošću župnikov nagovor. Naglasak je na Judi izdajniku kojemu Isus do zadnjega trena daje priliku da se pokaje i odustane od zločinačkoga nauma. Ali on se ne kaje. O, preblagi Spasitelju, koliko smo puta i mi u svom životu bili slični Judi u svojim postupcima prema tebi i bližnjima?! Jeza me hvata od te pomisli da sam i ja na trenutke bila djelić toga nesretnoga Jude. Srce se skrušuje. Kleknem ničice pognute glave i sklapam ruke vapijući: »Oprosti, oprosti, Isuse moj! Oprosti!« U mislima posljednje Isusove večere nahranjena česticom njegova svetoga tijela, vraćam se u svoj dom. Mir koji primih razlio se kao rijeka u meni.
VELIKI PETAK osvanuo je umiven proljetnom kišicom, baš kao da i nebo oplakuje taj žalosni dan. Žurim u deveti sat na križni put. Žalobna pjesma Isusa prati. Razilazimo se kućama, a usput i mene kao majku potresa i zaokuplja mi misli Marija – Gospa žalosna, pa srce moje tka: »Da mi je, Marijo, samo na trenutak ublažiti bol tvoju, obrisati tvoje svete suze, odškrinuti komadić tvojega srca i u njega staviti ljubav svoju. Da mi je, Marijo, suzama svojim stvoriti potok koji će teći i oprati svu prolivenu Kristovu krv, pa da s ponosom glasno mogu reći: Vidite što kajanjem postići može i običan bijedni ljudski crv! Da mi je, Marijo, molitvom svojom probuditi svako uspavano srce, pa da sjeme ljubavi u svima procvjeta i da radost zablista diljem svijeta, pa u Kristu ujedini narode sve! Da mi je, Marijo, bar na trenutak ublažiti bol tvoju!« Tako šapćući, već se nađoh kod kuće. Pripremam posni ručak za obitelj, ali ja želim dan provesti uz nešto suhoga kruha i koju šalicu nezaslađena čaja. Sa zahvalnom radošću uspijevam u tome.
Pet je sati poslije podne. Crkva je prepuna. Muk, tišina zvona i orgulja. Psalam Velikoga petka razliježe se iz grla okupljenih: »Otče, Otče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« pa pjevanje Muke Gospodnje po Ivanu, koji stajaše podno križa njegova. Mnoštvo je križeva oko nas, pa i u ruci na krunici, ukrasni križ na lančiću oko vrata, križ na crkvama i kapelama, na počivalištima, križevi krajputaši… Posvuda oko nas križevi. O, raspeti Kriste, kako smo često i sami podno tvoga križa, otupljenih osjećaja već navikli na to znamenje. Naša ljudska svagdanjica nas zarobljuje, pa nismo svjesni tvoga neprocjenjivoga dara. A trebali bismo ga duboko u srce utisnuti kao pečat – to drvo našega vječnoga spasenja. Evo, upravo dolazi trenutak, taj veliki trenutak otkrivanja križa. Gromoglasno pjeva svećenik: »Evo drvo križa, na kom je Spas svijeta visio!« A narod kliče: »Dođite, poklonimo se!« Poljubac tebi, raspeti Kriste na križu. Suza mi suzu stiže, usne šapuću: »Isuse poljubljeni, taj moj nedostojni poljubac neka bude molitva za oprost grijeha mojih, ali i za one koji te još ne poznaju. Neka bude za utjehu i njihovim dušama. Isuse, primi ovaj moj žarki, uplakani poljubac i kao melem tvojim svetim ranama. »O, premili Spasitelju, tješitelju moj, naslanjam čelo na drvo križa i stavljam ti u rane sav teret svoj, jer u svojoj patnji tebi sam još bliža. Predajem ti terete i sve braće moje, sve brige i jade mojih sestara. U smrtnoj borbi nek’ srce naše ispije svu ljubav iz tvojih njedara. O, raspeti Isuse, tješitelju moj, hvala za tvoju prolivenu krv. Ne dopusti da svoj posljednji boj dočekam k’o bijedni zgaženi crv. Snagu mi svoju, Isuse, daj, da križ strpljivo nositi mogu. I kad životnoj muci dođe kraj u času moga preminuća, k’o i ti ću predati dušu Bogu u nadi obećanoga uskrsnuća.«
Uz pjesmu »Ja se kajem« započinje nagovor uz Isusov grob. Ostajem da se nasitim riječi koje će nam biti upućene. Danas je naglasak na lijevom razbojniku koji huli, grdi i ne pomišlja na kajanje, te odlazi u vječnu propast. Nagovor nas okreće desnomu razbojniku i rimskomu vojniku koji je imao zadaću izvršiti Kristovo pogubljenje, za svoju plaću. No njihova srca ipak potresa pomisao na zlu osudu za učinjena nedjela, strah, ali i prevelika ljubav i milosrđe raspetoga, izmučenoga, iskrvavljenoga Isusa, koji je spreman pokajnicima oprostiti. Satnik kliče: »Ovaj zaista bijaše sin Božji!« Desni razbojnik pokajnički moli: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u raj!« On dobiva neizrecivu milost oproštenja, riječima umirućega Krista: »Još danas ćeš biti sa mnom u raju!« O, kolike li ljubavi Božje! Isus daje poruku i svima nama i ostavlja u zalog da nas ne će iznevjeriti, ako doista prihvatimo njegovu novu zapovijed ljubavi, i budemo opraštali svakomu, pa i svomu neprijatelju. Isuse, to kažeš i meni: »Bit ćeš sa mnom u raju!« Kako je snažno i duboko, puno nježnosti, to Isusovo obećanje spasenja. Ta divna rečenica, ohrabrujuća i prepuna milosrdne ljubavi, prati me kući i s njom u mislima ulazim u spokoj: »Milosrđe tvoje sveto neka teče kao rijeka, samo srca očišćena vječni život s Kristom čeka. O, Isuse milosrdni, kršćanska ti duša pjeva: ‘Hvala ti za milosrđe, hvala ti za krv i vodu što se na nas sad izlijeva!’«
VELIKA SUBOTA, dan šutnje i tišine srca. Ne dopuštam da me silne pripreme odvrate od sve punine kojom mi se srce ispunilo u prethodna dva sveta dana. Odlazim pokloniti se Presvetomu Oltarskomu Sakramentu kod Isusova groba i probdjeti koju minutu uz njega. Uz Isusov grob urešen raskošnim mirisnim cvijećem i upaljenim svijećama, nijemo i sa strahopoštovanjem izmjenjuje se straža. U svečanim odorama s kopljem u ruci, članovi vatrogasnoga društva pobožno i ponosno izmjenjuju se svakih pola sata, dok vjerničke duše dolaze na molitvu i kratko bdjenje sve do predvečerja. To su posebni trenutci uranjanja u životni put i istinu svakoga čovjeka. »Čovječe, sjeti se da si prah i da ćeš se u prah vratiti!« Obrati se i vjeruj evanđelju!« Dolaze mi u misli i riječi Salomonove: »Što se ovaj prah toliko uzoholio, kad su mu još za života crvljiva crijeva!« O, koliko snažne i opominjuće riječi! Da, Bože moj, i ja sam taj prah, a toliko puta sam to zaboravila. Tvoj grob me vraća u poniznost, malenost i prolaznost ljudskoga stvorenja. Oprosti svaku moju oholost! Oprosti, oprosti meni grješnici! Suze mi oblijevaju lice dok se nadahnuto ispjevava onaj predivni Plač proroka Jeremije. Duša moja sriče: »Kaplja sam u vodama prostranim, a ti me ljubiš, Izvore moj! Travka sam na livadama zelenim, a ti me ljubiš, sveta Goro moja! Mrva sam na ovoj zemlji, a ti me ljubiš, živi Kruše moj! Kako da uzvratim toliku ljubav? Samo kap Prečiste Krvi tvoje od grijeha me mojih očistiti može. Samo glas presvete riječi tvoje k tebi me približiti može. Samo molitva, žrtva, pokora moja, ljubav će uzvraćati tebi, Bože!«
Prebirući zrnca krunice Božjega milosrđa na povratku kući, susrećem gradom užurbano ljudstvo koje se sprema za blagovanje sutrašnjega velikoga blagdana, pa promišljam: »Koliko, i ima li uopće vjere u Kristovo uskrsnuće u srcima ovih ljudi…? Ulaze li oni u dubine veličanstvenoga otajstva naše kršćanske vjere, ili samo površinski i tradicijski to prihvaćaju i izvanjski slave…? I samu sebe propitujem… u svakoj svetoj misnoj žrtvi nakon pretvorbe na svećenikov usklik: »Tajna vjere!« odgovaramo: »Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.« Je li to samo naučeno, automatski i pomalo ne razmišljajući izgovaram ili pak to istinski i misleno s vjerom potvrđujem? Da, Gospodine, trebam poraditi na tom, uvijek iznovice. Od ovoga Uskrsa nastojat ću više posvješćivati si tu tajnu vjere. Ti mi budi nadahnitelj i pomoćnik.
Subotnja večer okuplja vjernički puk na uskrsno bdjenje u svim crkvama. Oganj je pred crkvom. Mnoštvo naroda u mraku, sa svijećama u rukama, iščekuje da na plamenu velike uskrsne svijeće, zapaljene na blagoslovljenom ognju, upale i svoju svijeću. Tu se u molitvi potvrđuje da je Krist Alfa i Omega – Početak i Svršetak. Kliče se: »Svjetlo Kristovo – Bogu hvala!« Pjesme zahvale, hvalospjev uskrsnoj svijeći, psalmi, litanije i obnova vlastita krštenja uz katekumene ispunjaju mi dušu. Čitanja i psalmi se izmjenjuju. Milina Božje riječi ispunja srca. A zatim nakon trodnevne tišine zvuk crkvenih zvona, snažni tonovi orgulja i gromko odjekivanje Slave razliježu se crkvom i oko nje. Srce bije od radosti. Nema dovoljno mjesta, iskočilo bi i na sav glas zapjevalo: »Isuse, noć je duboka i srce moje nema sna, jer veličanstvena svjetlost velika pred mojim očima sja. Aleluja! Uskrsnuli moj Gospodine, aleluja, aleluja!« Vraćam se u svoj dom i uskrsna pjesma ječi mi u srcu, a misli se pretaču u molitvu: »Bože, daj mi onu vjeru što imaše Majka tvoja koja ka grobu nije išla jer je tebi vjerovala da će živa vidjeti te po pokopu trećega dana. Bože, daj mi onu vjeru koju Ivan imao je kod praznoga groba tvoga. Daj mi vjeru Magdalene grješnice i pokajnice, ojađene, krhke žene, što je ljubav izlijevala pod Križem ti rasplakana, a u zoru još za mraka, puna vjere, pouzdanja, radosnu vijest uskrsnuća razglasila trećeg dana. Uskrsnuli Gospodine, s pouzdanjem ja te molim: ‘Moju vjeru ti umnoži, ufanje mi ti učvrsti, ljubav moju usavrši!’«
»Zora nebom zarudjela, Isus je uskrsnuo. Radujte se, kršćani. Kraljice neba, raduj se… Aleluja! Aleluja! Aleluja!« Odjekuje pjesma ranom zorom uskrsnoga jutra nad prepunim košaricama s uskrsnim jelom. Širi se miris zumbula, narcisa, ljubičica… Kapljice svete vode pomiješane s mirisom tamjana pronose se uz te predivne usklike uskrsne radosti. Ozarena lica, radosne suze u očima i čestitke s dobrim željama ispunjavaju crkveno dvorište ozelenjeno tek izniklom mladom travom umivenom proljetnom rosom. I umilni cvrkuti malih sjenica s obližnjega stabla pozdravljaju uskrsnuloga Krista i pridružuju se raspjevanim kršćanima. Moje srce, čiji su se komadići, čini se, raspršili po čitavu tijelu i izvan njega, kliče: »Hvala ti, Isuse, za ovu uskrsnu radost, koju ću unijeti u svoju obitelj i dijeliti sa svakim tko se nađe u mojoj blizini. Hvala ti, uskrsnuli Gospodine moj, jer tvoj uskrs je zalog i mojega uskrsa. O, sretnoga li spasenja, dušo kršćanska! Vjeruj! Vjeruj i raduj se!« Raduj se i pogledaj kapljicu rose što na travi jutros blista, pa orosi u njoj svoje noge bose, jer rosa u sebi skriva Krista. Pomiriši rosu na laticama ruža i popij kaplju s njezina lista, to ljubav Božja miris nam pruža, jer i ruža u sebi skriva Krista! Udahni svježi jutarnji zrak, koji mirisom rose diše, on je potisnuo noćni mrak, jer u tom zraku i sam Krist diše! Aleluja!«
Sretan ti Uskrs, dušo kršćanska! Sretan ti Uskrs, zemljo hrvatska!
Nedjeljka Andrić-Novinc, župa »Gospe Brze Pomoći«, Slavonski Brod
