Da mole riječima bila je prva Isusova lekcija učenicima o molitvi: »Kad molite, govorite: ‘Oče!…’« (Lk 11, 2). Ne riječima bila je sljedeća uputa: »Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete« (Mt 6, 7-8). Je li Isus drugom lekcijom povukao prvu? Jesu li riječi u molitvi nužne ili suvišne?
»Nama su potrebne riječi da se prisjetimo onoga i razmatramo o onome što tražimo, a ne da mislimo kako riječi Gospodina uvjeravaju ili utječu na njega« (Augustin). No moliti se može i bez riječi. »I šutnja jednoga čovjeka, koji više ne može Bogu ništa reći, može postati molitva ako se upravo tu šutnju donese pred Boga koji sluša. Ona može vrijediti više od previše brbljavih i dotjeranih formula koje su prazne i u sebi ne nose ništa od egzodusa prave molitve« (J. Ratzinger).
Riječi u molitvi ne može se promatrati kao izoliranu stvarnost, nego u odnosu na srce. Ne vrijedi samo molitva riječima. Riječi trebaju biti u dubokoj povezanosti sa srcem. Ako toga nema, riječi su prazne, slične »mjedi što ječi ili cimbalu što zveči«.
Iz tog razloga Bog narodu upućuje kritiku preko proroka Izaije kojom se i Isus poslužio: »Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene.« U molitvi dakle vrijedi pravilo riječi i srce. Ako bi se pak gledalo što ima prednost, ona bi pripala srcu. »U molitvi je bolje imati srce bez riječi nego riječi bez srca« (J. Bunyan).
Malo prije smrti Terezije od Djeteta Isusa, dok je teško bolesna ležala na bolesničkoj postelji, majka Agneza, njezina rođena sestra, ušla je u njezinu sobu i upitala je: »Na što misliš?« Tereza će: »Ne mislim ni na što, ne mogu, imam prevelike bolove, pa molim.« »A što govoriš Isusu?« Terezija će: »Ništa mu ne kazujem, samo ga ljubim.« Tereziji riječi nisu bile potrebne jer joj je srce bilo probuđeno, a ona cijelim bićem naslonjena na Isusove grudi. No to ne znači da su u nekom drugom slučaju riječi suvišne. Marija, primjerice, koja je više osoba šutnje nego riječi, u jednom trenutku ne može više šutjeti nego veliča i klikće. Šutnja nekad nije samo šutnja niti su riječi samo riječi. Šutnja bude puno više od riječi, a riječi budu natopljene šutnjom kao kada pustinja proklija nakon obilne kiše.
