Bez ljage, bore bila si – bez sjena,
Bezgrješna – raskoš čitavoga Raja,
Blistalo Sunce iz Tvojih je zjena;
Stvorena Ti si od vječnoga Sjaja.
Stvoritelj Tvojoj krasoti se divi;
I duša moja od Tvog Duha živi.
I Vječnoj Riječi bit ćeš divna Mati,
On uzet tijelo od tijela će Tvoga,
Svu čistu ljubav ljudsku ćeš mu dati;
Njega ćeš nosit posred Srca svoga.
I srcem Tvojim ljubim Ljubav svoju;
U svome Srcu čuvaj dušu moju!
(iz poeme Bezgrješna, Symposion, Split, 2002.)
Pjesništvo sestre Marije od Presvetoga Srca svojom je dubinom i punoćom izražaja uronjeno u vrelo kršćanskoga nadahnuća, ali uvijek i otvoreno svijetu svojim čovjekoljubljem, domoljubljem, promicanjem etičnosti te socijalne i društveno-povijesne pravednosti. Njezina bogata duševnost, visoko obrazovanje, plemenitost, a skromnost istinske intelektualke, platonski je zadivila još za studentskih dana duh velikoga Tina Ujevića. Svako njezino promišljanje usmjereno je prema mističnoj percepciji približavanja duše Božjoj riječi i tomu cilju ona je posvetila vrhunac kreativnoga zanosa s puninom svojega duha. Svoje transcendentalne, mistične doživljaje sugestivno je i poticajno pjesnički oblikovala i time je svojemu čitateljstvu otvorila novi duhovni svijet koji nam se razotkriva u čudesnim i dosad neslućenim spoznajnim oblicima. Kad s. Marija pjeva jednostavnom molitvenom naracijom, ona se gorljivo stapa s teškoćama i vapajima prošnji cijeloga hrvatskoga naroda. A kad pjeva mistički poneseno, astralno, u metaforičkim vizijama, kroz dubinu individualne unutarnje molitvene kontemplacije gotovo vrhunaravno ponire u svijet onostranoga. Iz njezinih pjesama izvire sjaj moralne uzvišenosti, ali i toplina autoričine skromnosti i poniznosti. I kad je zbog zdravstvenih problema s kralježnicom s. Marija prolazila kroz puno ljudske boli i trpljenja, njezine pjesme bile su još jače posvećene obilnim duhovnim preobraženjima i ulaženjem u mističnu blizinu Božje milosti.
Hrvojka Mihanović-Salopek
