»Krizno razdoblje osobnog života, krizno razdoblje hrvatskog naroda, kriza europskog i svjetskog poretka označavaju kontekst ovog istraživanja… U kriznim razdobljima, kao vjernik, tražio sam oslonac u kršćanskoj vjeri, napose u Božjoj riječi koju smatram njezinim temeljem i glavnim izvorištem.« – Tom osobnom ispoviješću autora dr. Đurice Pardona, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije i novoga doktora biblijske teologije, započinje knjiga u izdanju Glasa Koncila »Teologija zemlje u metaforici proroka Hošee«. Riječ je o doktorskoj disertaciji, obranjenoj u siječnju ove godine na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu.
U citiranoj ispovijesti s početka knjige, pod naslovom »Predgovor i zahvale«, dr. Pardon kratko predstavlja povijest svojega znanstveno-teološkoga bavljenja Biblijom, odnosno temom zemlje. Diplomski rad o izreci apostola Pavla »Domovina je naša na nebesima« (Fil 3, 20) pisao je u jeku Domovinskoga rata, tražeći »opravdanje nade u ponovni susret s poginulim braniteljima Hrvatske, među njima i sa svojim bratom, stričevima i prijateljima«. »Kasnije proučavanje biblijskih tekstova i čitanje literature, unatoč gajenja čvrste nade u nebo, usmjeravalo je ipak moju misao prema zemlji«, nastavlja autor tumačeći kako je nastao njegov magistarski rad »Zemlja: dar, kušnja i zadaća«, u kojemu je promišljao o zemlji na temelju prvih 11 poglavlja Knjige Postanka. I taj je rad objavljen, također u izdanju Glasa Koncila, 2014. godine.
Jedno poglavlje u novoobjavljenom radu dr. Pardon posvećuje općenito temi zemlje u Starom zavjetu i biblijskoj teologiji zemlje. U tom se kontekstu osvrće i na povijest proučavanja zemlje i razvoja te teologije. Pritom konstatira, zapravo se pomalo i čudi koliko je ta tema stavljana postrance s obzirom na prisutnost i značenje pojma zemlje u Starom zavjetu. Rečenice koje govore o čimbenicima koji su temu zemlje vratili u domet pozornosti istraživača i teologa, osim same informacije nude zapravo uvid u s jedne strane svu širinu i raznovrsnost područja za koja je ta tema značajna (od političke razine, preko općeljudske pa do strogo teološke), a s druge i na njihovu uzajamnu povezanost i upućenost.
»Pregledavajući teološke spise«, piše dr. Pardon, »objavljene sredinom i u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, koji se bave temom zemlje, možemo primijetiti kako postoje barem tri, povijesnim stanjem svijeta i svijesti ljudskog roda uvjetovana, korijena iz kojih je isklijala i razgranala se teologija zemlje. Kao prvi korijen znanstvenog teološkog proučavanja teme zemlje smatra se događaj osnivanja suvremene države Izrael na tlu tadašnje države Palestine. Drugi korijen, koji je nešto kasnije privukao pozornost teoloških znanstvenih krugova, izrastao je iz primjećivanja ugroze ljudskog i sveopćeg života na Zemlji te rasta ekološke svijesti kojoj je bilo potrebno religiozno i teološko utemeljenje radi ispravnog i na biblijskoj poruci usidrenog usmjerenja etičkog ponašanja prema svijetu u kojem suvremeni čovjek živi. Trećim, možda i najvažnijim, korijenom teologije zemlje, možemo smatrati povećanje interesa za temu ‘zemlja’, kako kršćanske, tako i židovske teologije, pojačano zaključcima antropoloških istraživanja religioznosti, koje je iznjedrilo spoznaju da je tema ‘zemlja’, kao središnja tema biblijskog teksta i biblijske vjere, nezaobilazan kontekst teološkog razmišljanja ako se želi na cjelovit način razumjeti i prikazati teološka poruka biblijskih spisa i potpunije shvatiti i protumačiti odnos Boga i čovjeka.«
U svakom slučaju »otkrića o zemlji na području biblijske teologije bila su sredinom 20. stoljeća popraćena dogmatsko-teološkim razmišljanjima« najvećih teologa sredine i druge polovice 20. stoljeća, kaže autor i nabraja imena poput Pierrea Teilharda de Chardina, Wolfharta Pannenberga, Jürgena Moltmanna, Karla Rahnera, Hansa U. von Balthasara. Došlo se do spoznaje da odnos prema zemlji nije aktualno pitanje »samo zbog prijetećih učinaka ekološke krize, nego se odgovor na njega tiče i svjetske politike i ekonomije«. Naposljetku, pitanjem zemlje bavili su se u svojem naučavanju i trojica posljednjih papa. Vrhunac toga naučavanja je enciklika »Laudato si’« pape Franje.
Na sličnom je tragu, onkraj svih pojedinačnih stručnih analiza, i rad dr. Pardona: želi pridonijeti, u svjetlu Svetoga pisma, promjeni gledanja na zemlju; onomu što je, prema njegovu uvidu, u svoje doba činio i prorok Hošea, tj. dekonstrukciji dotadašnjega prevladavajućega hegemonističkoga odnosa prema zemlji i konstrukciji novoga, istinitijega, sveobuhvatnijega poimanja, koje zemlju poima kao pitanje koje se smješta usred odnosa Boga i čovjeka.
U središtu rada treće je poglavlje u kojem se autor bavi Hošeinim metaforama zemlje – analizira ukupno osam mjesta u Hošeinoj knjizi – nakon čega u četvrtom poglavlju izvodi teološke zaključke, tj. iz metaforike iščitava hošeansku teologiju zemlje. No prije toga potrebno je, zajedno a autorom, smjestiti proroka u povijesni kontekst. Prorok Hošea živio je u Sjevernom kraljevstvu, zvanom još i Izrael, a djelovao je negdje od polovice do završetka 8. stoljeća prije Krista (najvjerojatnije od 755. do 725. godine prije Krista), dakle neposredno prije opsjedanja Samarije, poraza i propasti Sjevernoga kraljevstva te odvlačenja življa u asirsko sužanjstvo. Dr. Pardon sklon je vjerovati onim istraživačima koji misle da je prorok ubijen u samom osvajačkom pohodu Asiraca, premda ima mišljenja da je mogao izbjeći u Južno kraljevstvo, u Jeruzalem. Političke intrige, truli kompromisi i savezništva za Hošeu su, kao odraz nevjere Bogu, bili glavni krivac za sve izvjesniji poraz i gubitak zemlje.
U tom se svjetlu čita autorova analiza prve velike – i svakako potresne – Hošeine metafore, zemlje kao bludnice (»Idi, oženi se ženom bludnicom… jer se zemlja bludu odala odmetnuvši se od Jahve!« – Hoš 1, 2). Dakako, nemoguće je prenijeti analizu biblijskih redaka i mnoštvo stručnjaka koji progovaraju kroz reference znanstvenoga rada, no i maleni dio ovdje iznesenih zaključaka koje dr. Pardon iznosi dovoljno govori o poruci kako Hošeine knjige tako i autorova rada. Osvrćući se na mišljenje stručnjaka da početak Hošeine knjige (riječ »Početak« – »riječi Jahvinih«) aludira na prvu stranicu Biblije, na »u početku« Knjige Postanka, autor konstatira da je »početak od kojeg Hošea počinje svoju priču o Bogu, narodu i zemlji sasvim drugačiji od onoga u stvaranju«. »Dok u stvaranju sve počinje redom i skladom, Hošein izvještaj počinje izvješćem o neurednim i neprikladnim međuljudskim odnosima i nepravednom odnosu prema zemlji i Bogu.«
Nakon novoga niza jezičnih analiza dr. Pardon nastavlja iščitavati metaforu o zemlji kao bludnici. Ovdje su izneseni pojedini dijelovi analize. »Stoga, metaforički bračno-obiteljski kompleks unutar kojeg se događa začuđujuća naredba Hošei da ‘uzme sebi’ tj. da se ‘oženi’ bludnicom i izrodi djecu bludničku, dovodi pred pozornost slušatelja/čitatelja činjenicu da se i zemlja… smatra pasivnim predmetom kupoprodaje, a ne aktivnim dijelom savezničkog odnosa Bog-zemlja-narod. Unutar savezničkog, braku analognog odnosa… zemlja i ljudski rod su na temelju Božje zapovijedi povezani na isti način kao muškarac i žena, pa se bilo koji oblik dominacije, gospodarenja, iskorištavanja i uzurpiranja vlasti čovjeka nad zemljom, kao i muškarca nad ženom, smatra suprotnim pravednosti, tj. odmetničkim ponašanjem.«
»Logika Knjige Hošeine kao teksta koji su napisali muškarci muškarcima… temelji se na patrijarhalnom sustavu u kojem je ljudsko žensko biće, bez obzira radilo se o kćeri, udanoj ili slobodnoj ženi, u potpunosti ovisno o muškarcu koji je ženin upravitelj i na području spolnosti. Područje spolnosti žene je ‘muško igralište’ na kojem on pokazuje svoju moć vladanja, a prakticiranjem spolnosti on svoju moć i utjecaj, bogatstvo i snagu proširuje osvajajući sve veći ‘teren’ svoje vlasti. Čini se da infinitiv apsolutni koji se upotrebljava u Hošeinom tekstu naglašava da je stvarnost bluda zemlje upravo takva i da se već dugotrajno njezini stanovnici prema svojoj zemlji ponašaju bludnički tj. rasipnički, kao što čini muškarac kad plaća i kupuje užitak što mu bludnica pruža, te je time čini predmetom kojim se trguje i koji se prodaje radi sebičnog užitka i postizanja zadovoljstva uživanja u nadmoći bilo nad samom bludnicom bilo nad drugim muškarcima koji si to ne mogu priuštiti.«
»Moguće (je) donijeti barem tri kvalitativne oznake kojima se metaforom o zemlji bludnici karakterizira shvaćanje zemlje na koje je Hošea htio skrenuti pozornost svojih slušatelja. Metaforom Hošea upućuje poruku koja: 1) napada (religiozni) sustav razmišljanja o zemlji i prakticiranje magičnih kultova plodnosti u čijem je središtu želja za povećanjem bogatstva i moći koje se postiže većom plodnošću zemlje; 2) baca negativno svjetlo na grabež moćnika i bogataša za zemljom i plodnim tlom i njihovo beskrupulozno posezanje za tuđom baštinskom imovinom; 3) prokazuje i stavlja na stup srama međunarodne odnose koji za jedini cilj imaju korist bogatih i moćnih. Osuđuje gomilanje zemljoposjeda i zgrtanje plodova zemlje kao što su vino, ulje i žito, koji su bili tražena roba u susjednim zemljama, te jeftino prodavanje zemljoradničkih proizvoda kojima su bogati stjecali ugled i moć, a osiromašivali vlastitu domovinu. Stoga, zaključujemo, kako rečenica ‘jer se zemlja bludu odala, odmetnuvši se od Jahve’ i u njoj postavljena metafora… preslikava osudu sustava mišljenja u kojem se zemlju smatra materijom bez vlastite vrijednosti čija je svrha postojanja pružanje užitka koji ispunjava sebična i nezakonita grabežljiva posezanja za vlasništvom nad njezinim plodnim tlom i njezinim plodovima. Bludničenje, kao izvanbračni odnos, negativno preslikano metaforičkim govorom, postavlja zemlju kao koncept unutar savezničko/bračnog, dakle religioznog konteksta, čime poimanje zemlje dovodi u najintimniju vezu s odnosom Boga i njegova naroda.«
Spomenutu metaforu (zemlja kao bludnica) dr. Pardon svrstava u metafore odnosa. U istu kategoriju ubraja još dvije metafore: zemlja je žena/majka (Hoš 2, 4-5: »Podignite tužbu, podignite protiv majke svoje…«) i zemlja je narod (Hoš 4, 3-1: »Jahve se parbi sa stanovnicima zemlje… Stoga tuguje zemlja i ginu svi stanovnici…«).
Već u uvodu, kojim se ovdje radi kratkoće služimo, autor sažima ono što će u trećem poglavlju pomno analizirati. »Unutar odnosa Bog-zemlja-čovjek, metafora ‘zemlja je žena/majka’ prije svega prenosi bitnu i svevremensku… religiozno-teološku poruku: zemlja je konstitutivni dio Božje i ljudske obitelji. Drugačije poimanje, tj. mišljenje koje isključuje zemlju iz tog savezničkog (bračnog) zajedništva čini ljudski život nesigurnim, nezaštićenim i izloženim smrtnoj opasnosti. Ovom metaforičkom konstrukcijom Hošea poručuje: ‘Bog, zemlja i čovjek (narod) su obitelj’. Metaforom o zemlji koja se suši i tuguje (Hoš 4,1-3) Hošea svojim slušateljima, dionicima Saveza, svom narodu Izraelu, predstavlja ideju da je zaborav zemlje ujedno i zaborav vlastitog identiteta. Identitet Izraela satkan je na svijesti o odnosu povezanosti naroda i njegove zemlje. Izrael je postao narod Božji uspostavom Saveza i darom zemlje. Hošea upozorava da je, ako ne dođe kraj protustvarateljskom razmišljanju i djelovanju prema zemlji, opća i posvemašnja katastrofa za čitavu zemlju i sve njezine obitavatelje neizbježna. Shvaćanje i prihvaćanje važnosti odnosa u trijadi Bog-zemlja-narod početak je rađanja novih uvida i spoznaja o zemlji, ali i izvorište novih ideja koje osvjetljavaju identitet vjerničkog naroda i samoga Boga«, piše dr. Pardon.
NASTAVLJA SE
