Jedna od takvih epizoda dogodila se prije 40 godina. Naime, Kustić je u siječnju 1983. kao »don Jure« u svom ironičnom stilu u rubrici »Pismo seoskoga župnika« objavio sadržaj tajnoga komunističkoga dokumenta koji je izradio onodobni partijski komitet zagrebačke općine Maksimir. Dokument je bio svojevrsna analiza djelovanja katoličkih župa na prostoru općine Maksimir uz, jasno, nekoliko konkretnih prijedloga kako bi Crkvu trebalo »obuzdati« u tom dijelu Zagreba.
»Ali, pred takvim dokumentom treba skinuti šešir. Na tri gusto tipkane stranice prikazan je rad svih katoličkih župa na području općine. Za svaku našu župu i za svaku školu točno znaju koliko djece ide na vjeronauk, čak misle da znaju zašto djeca to čine. Potanko su opisali koji župnik zauzetije a koji manje zauzeto okuplja mladež u crkvi. Baš nije od njih fair što dopustiše da taj spis dođe u ruke i crkvenoj vlasti – to s njihove strane ispada kao tužakanje manje aktivnih svećenika. Nema sumnje da je taj dokument plod dugog i savjesnog rada većeg broja stručnjaka. Znači da postoje, da rade i da za to primaju plaću brojni školovani stručnjaci koji se moraju brinuti kako bi naša vjera izumrla«, ironično se osvrnuo »don Jure« na »Dokument 06«. Naime, Kustić je naveo i točan urudžbeni broj dokumenta: 06-6276/82, što znači da je on nedvojbeno bio u njegovim rukama.
Udba je napravila zasebno izvješće o tom »don Jurinu« tekstu. Ali prilično šturo, hladno, tek uz navođenje najosnovnijih informacija – u kojem je broju Glasa Koncila takav tekst objavljen i da je elaborat o kojem Kustić ironično piše stvaran dokument, sastavljen još 1982. godine. No bez obzira na Udbinu hladnokrvnost, ne može se reći da je režim takav Kustićev tekst dočekao sasvim smiren. Naime, Kustić je kao »don Jure« režimu zapravo bacio rukavicu u lice. Pokazao je da unatoč sveprisutnoj obavještajnoj mreži čak i on kao urednik katoličkoga lista može, uvjetno rečeno, prodrijeti u »pozadinu«, »iza neprijateljskih linija« i prikupiti saznanja iz internih komunističkih dokumenata. To je pak za režim otvaralo i nekoliko pitanja. Tko je Kustiću dao takve dokumente? Postoje li nezadovoljnici u partijskim strukturama koji Kustića s takvim materijalima mogu »hraniti«? Postoje li obavještajci s kojima Kustić redovito kontaktira?
Kustić je u »Pismu seoskoga župnika« o »Dokumentu 06« kao svoj izvor naveo »fra Iveka, župnika blizu Zagreba«, očigledno fiktivnu osobu. No Udba je presrela jedan Kustićev razgovor u kojem je on otkrio kako dolazi do tajnih komunističkih dokumenata. »Govoreći o vlastitim mogućnostima dolaska do informacija, Kustić je u toku razgovora rekao da mu je ‘poznato da postoje razni bilteni koje SUP o nama pravi i daje političkom vrhu, bilteni koji idu rukovodiocima. Mi ponekad nešto dobijemo od toga. Mi već imamo nekoliko tih fotokopija. Nama to ljudi daju, mi to njima vratimo. Imamo mi to i mi bi to mogli objaviti’«, izvijestio je u ožujku 1984. zagrebačku Udbu njezin suradnik kodnoga imena »Planinar«.
No u jednoj drugoj epizodi Kustić je nesumnjivo uzdrmao komunističke strukture. Bilo je to 1981. godine, kada je, uz tridesetak drugih prominentnih hrvatskih intelektualaca, bio potpisnik peticije za amnestiju političkih zatvorenika. Riječ je o dokumentu koji je trebao biti upućen onodobnomu političkomu vrhu Jugoslavije – Predsjedništvu SFRJ u Beogradu. No nekim je svojim kanalima Udba presrela peticiju i izbila je golema politička afera. Očekivano, peticija nije urodila nikakvim plodovima u smislu oslobađanja političkih zatvorenika. Štoviše, jugoslavenski je režim odmah pohitao stvoriti nove političke zatvorenike. Kao glavni krivac proglašen je student Dobroslav Paraga, koji je osuđen na nekoliko godina zatvora. Ubrzo su s javne pozornice »izletjela« i neka prominentna imena »hrvatskih proljećara«, kao što su Vlado Gotovac, Marko Veselica i Franjo Tuđman. Oni su dali intervjue stranim medijima i režim ih je optužio za »neprijateljsku propagandu«. I osuđeni su na zatvorsku kaznu.
Kustić pak nije završio u zatvoru, ali je bio pozvan na ne baš ugodan informativni razgovor u sjedište zagrebačke Udbe. Svrha toga razgovora, koji se vodio u jeku afere oko peticije, bila je ponukati Kustića da povuče svoj potpis. No ne samo da nije povukao svoj potpis, Kustić je, kako to bilježi službena Udbina informacija o razgovoru, u više navrata grubo odbrusio Udbinim ispitivačima. Kustić je kazao da »verbalni delikt« ne može biti proglašen političkim terorizmom i da je uopće besmisleno da jedna država progoni svoje građane samo zato što oni imaju drugačije mišljenje od onoga što ona očekuje.
Spomenuo je svoj sudski proces, koji je vođen od 1972. do 1975. zbog dvaju tekstova iz Glasa Koncila, kao i suđenja brojnim drugim svećenicima. A potom je izrekao i vlastitu »optužnicu« komunističkoj Jugoslaviji: »U ovoj državi Crkva nema nikakvih prava, zlostavljana je na svakom koraku, svećenici i vjernici šikanirani su, ne mogu da dođu do zaposlenja, samo zato što su na vlasti komunisti. Komunisti smišljeno uništavaju Crkvu u ovoj državi provodeći ateizaciju pod svaku cijenu. To je sada tako. Mi ćemo trpjeti i čekati. Sve će to proći, ali jednoga dana doći će i naše vrijeme. Prošli su Staljini i drugi. Proći će i ovo, a Crkva će živjeti i dalje se boriti za veću slobodu čovjeka. Povijest Crkve stara je 2000 godina, a marksizam je samo prolaznost koja će, doduše, ostati u povijesti ovoga naroda zabilježena samo kao jedna prolazna epizoda.«
Kustić je u tom razgovoru spomenuo i Alojzija Stepinca, kao i besmislene i bezobrazne optužbe koje su dolazile na njegov račun iz najužega kruga ondašnjih političkih vlastodržaca, među kojima je u svojim mrziteljskim istupima i propagandističkim knjigama prednjačio Jakov Blažević. Zaključak razgovora sa zagrebačkom Udbom Kustić je »začinio« na sebi svojstven način. Naime, spomenuo je i režimu mrsku hrvatsku emigraciju. Kazao je da rado čita emigrantski tisak kad god ima priliku putovati među iseljene Hrvate i da bi taj tisak nastavio čitati i kada se vrati u Jugoslaviju, iako mu je to nemoguće jer policija i pravosuđe takve materijale smatra neprijateljskom propagandom.
Spomenutim »kustićevskim« obračunima s komunističkim dogmaticima valja dati i malo širega konteksta. Naime, bile su to prve poslijetitovske godine. Da bi dokazao svoju snagu, režim je nakon smrti Josipa Broza Tita intenzivirao političku represiju, osobito nad hrvatskim disidentima, kao što su spomenuti Gotovac, Tuđman i Veselica, ali i brojni drugi, koji su Kustića osamdesetih vrlo često posjećivali u Glasu Koncila. A ista ta Udba s kojom je Kustić neustrašivo polemizirao »razmahala« se tada u inozemstvu. Primjerice, 1982. godine dogodilo se zastrašujuće ubojstvo hrvatskoga emigranta Stjepana Đurekovića.
