Pjesmu »Mary, did you know« autora Marka Lowryja na hrvatski je jezik prepjevala Ariana Meštrović pod naslovom »Reci, Marijo«. Tu na hrvatskoj duhovnoj sceni često izvođenu šansonu Lowry je zamislio kao niz pitanja koja bi postavio Mariji kada bi za takvo što imao priliku. Njegova pitanja dotiču Bogorodičine slutnje; on kao da želi znati jesu li u trenutku u kojem je Marija prihvatila Božji plan za svoj život njoj ujedno predani svi potrebni »instrumenti« zahvaljujući kojima je u svakoj životnoj situaciji znala kako biti majka Bogu ili je ljepote i boli majčinstva učila uz svojega sina iz dana u dan: »Reci, Marijo, dal’ si slutila kog’ Tvoje ruke grle / dok si ljubila dječje obraze i grijala Mu ruke? // (…) Reci, Marijo, dal’ si slutila što Sin Tvoj mora proći? / Da će boljeti srce majčino u onoj hladnoj noći… // (…) Reci, Marijo, dal’ si slutila On hodat će po vodi, / slijepcu vratit vid i uskrsnuti, sve nas oslobodit…«
Moćna molitva Augustinove majke
Možda bi Bogorodici bilo lakše da je zažmirila na Kristovu muku, možda tada mač ne bi tako snažno probo njezinu dušu. Ali ni Bogorodica ni sveta Monika, majka svetoga Augustina, nisu žmirile na ono kroz što su im sinovi prolazili – a obojica su koračala u smrt; Bogorodičin sin vršeći volju svojega Oca, a Monikin vršeći svoju volju. Obje majke gledale su muke svojih sinova sa snažnom vjerom da će ih nakon muke moći vidjeti u slavi. Bogorodica je slavi svojega sina svjedočila tri dana nakon Golgote. Sveta je Monika na slavu (obraćenje) svojega sina strpljivo sklopljenih ruku čekala sedamnaest godina.
U Ispovijestima sveti Augustin kaže kako je njegova majka za njim plakala više nego što majke plaču nad mrtvim tijelima svoje djece, a sveta je Monika, možda upravo zato što je uvidjela sve slabosti svojega sina i što nije opravdavala njegove postupke, ali, isto tako, od njega nikada nije ni odustala, prije nego što je umrla osvjedočila se kako Bog uvijek dariva obilnije od onoga za što ga se moli: »Sine, što se mene tiče, ništa me više u ovom životu ne veseli. Što da još radim ovdje i zašto sam još ovdje, ne znam. Više se ničemu ne nadam od ovoga svijeta. Jedno je bilo zbog čega sam željela još neko vrijeme ostati u ovom životu: da tebe vidim kao kršćanina katolika prije nego što umrem. To mi je još u obilnijoj mjeri udijelio moj Bog: vidim te kao njegova slugu pošto si prezreo zemaljsku sreću.«
Vapaji Stepinčeve majke
U pogledu molitve slično je iskustvo doživjela i majka blaženoga Alojzija Stepinca Barbara. Umirovljeni mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić u predavanju o Barbari Stepinac održanu 8. svibnja 2022. u župi sv. Josipa u Zenici povodom Majčina dana i zemaljskoga rođendana blaženika rekao je: »Ona je molila da bude svećenik, a Bog dade da bude nadbiskup koadjutor, nadbiskup ordinarij, metropolit, predsjednik Biskupske konferencije, kardinal, blaženik i mučenik. Ona je molila jedan dar, a Bog joj dade još sedam. Gospodin se ne da nadvisiti.« I Barbara Stepinac bila je žena predane molitve. I ona je poznavala svojega sina možda bolje nego što je on poznavao sama sebe i znala je dobro za što je predodređen. Zato nije prestajala moliti za njegovo svećeništvo čak ni onda kada je nakon ranjavanja i zarobljeništva u Prvom svjetskom ratu upisao Agronomski fakultet u Zagrebu, pa čak ni onda kada se zaručio.
Umjesto da odustane, majka Barbara odabrala je drugačiju »strategiju« – pojačala je molitvu i post. Rezultat toga bio je blaženikov odlazak na bogosloviju, ređenje te mlada misa u Krašiću na kojoj je svojoj majci rekao: »Sada moli da budem dobar svećenik!« I sam je bio svjestan koliku je važnost na njegovu putu imala molitva majke, a umirovljeni varaždinski biskup Josip Mrzljak prilikom blagoslova biste Barbare Stepinac u Krašiću 14. svibnja 2023. istaknuo je njezinu ulogu i na putu Alojzija Stepinca prema svetosti: »Sigurno da je majka Barbara teško podnijela kada je vidjela da njezin sin stoji na sudu u Zagrebu, da ga krivo osuđuju. Sigurno je prolila mnoge suze, ali i mnoge molitve za svojega sina da bi izdržao. Sigurno da za njegovu svetost možemo zahvaliti i svetosti njegove majke, koja ga je pratila svojim molitvama i kojoj je on bio duboko zahvalan.«
Tri mise blaženikove majke
Samo je jedna majka na ovom svijetu imala milost da bude majka Bogu. Međutim, s obzirom na to da je svaki čovjek predodređen za svetost, i svaka je majka na ovom svijetu predodređena biti majkom blaženika ili svetca. U novije vrijeme Crkva pred svoje vjernike kao primjer jedne takve majke stavlja majku Božjega influencera, geeka, mladoga blaženika Carla Acutisa koji je umro u dobi od 15 godina (12. listopada 2006.) od leukemije, i to u samo desetak dana.
Njegova je majka Antonia Salzano Acutis u suradnji s talijanskim novinarom Paolom Rodarijem, stručnjakom za vjersku tematiku, napisala knjigu »Tajna moga sina: Carlo Acutis, očima svoje majke« koja je u Hrvatskoj objavljena u izdanju »Verbuma« u prosincu 2023. godine. U njoj Carlova majka otkriva čitateljima kako odgojiti svetca. Odgovor koji se vrlo jasno može iščitati iz svake otisnute riječ jednak je odgovoru koji je dala u intervjuu povodom izlaska knjige: »Osobno nisam ništa učinila. Ja sam sinu samo dala odgojne temelje koje bi svi roditelji trebali dati. Carlo je išao u dječji vrtić gdje je stekao vjersko znanje. Dala sam ga krstiti, ali rođena sam u sekularnoj obitelji. Moj je otac bio urednik, stalno okružen piscima, i u ovoj sredini apsolutno nikada nisam čula da netko govori o vjeri. Moja prva misa bila je moja prva pričest, moja druga misa bila je moja krizma, a moja treća misa bila je moje vjenčanje.«
Sin koji je pokazivao put
Dakle, Carlova majka svjesna je velike istine koju se ljudska oholost svim silama trudi opovrgnuti – ništa na ovom svijetu nije ljudska zasluga, priznanje za sve dobro učinjeno u životu ne iskazuje se čovjeku, nego Bogu – Carlova svetost nije rezultat njezina odgoja, nego Božje volje. I ta volja htjela je da u obitelji Acutis tinejdžer bude onaj koji odgaja: »Ovo govorim kako bih naglasila da me svemu naučio moj sin Carlo. (…) Ako su u slučaju svete Terezije iz Lisieuxa njezini roditelji bili veliki odgojitelji; u slučaju Carla uloge su bile obrnute. Bio je moj mali spasitelj, a prije svega veliki odgojitelj u vjeri.« Često u knjizi to i naglašava: »Zahvaljujući njegovoj prisutnosti u kući, zahvaljujući njegovoj vjeri i ja sam morala početi postavljati pitanja, ponovno sam sve dublje ulazila u sebe kako bih dohvatila ono što sam u sebi morala promijeniti. (…) Zahvaljujući Carlu naučila sam da su svetci uvijek prisutni. (…) Carlo mi je pokazao kako ću svoje vrijeme živjeti u ključu vječnosti. (…) Zahvaljujući Carlu, njegova me smrt nije zatekla nespremnu. (…) On mi je pomogao da se usredotočim na bitno.«
Otkrivajući čitateljima svojega sina kao onoga koji je njoj pokazivao put, Antonia Salzano Acutis istodobno otkriva i koliko je velika u svojoj poniznosti te kako je, učeći od Carla, naučila nasljedovati Kristovu misao o potrebi da čovjek ponovno postane poput djeteta kako bi se mogao spasiti i ući u njegovo kraljevstvo: »Carlov dolazak u naš život, u tom smislu, bio je poput proroštva, poziv da pogledamo na drugu stranu, da se promijenimo, da idemo u dubinu. (…) Još se i danas sjećam onoga vedroga osmijeha koji je za mene bio kao kada netko, ulazeći u mračnu prostoriju, odjednom upali svjetlo. Sve se osvijetli i dobije boju. To je on napravio. Osvijetlio je naš najmračniji čas, šok jedne potresne vijesti.«
Posljednja riječ pripada Bogu
Sveti Albert Veliki rekao je da onaj tko se cijelim srcem približava Bogu nužno mora biti izložen napastima i iskušenjima. U svim navedenim primjerima to se odnosi i na sinove i na njihove majke. Blažena Djevica Marija u ovozemaljskom smislu riječi nadživjela je svojega sina, jednako kao i majka blaženoga Carla Acutisa. Sveta Monika svoga je sina gledala kako srlja u propast i nije mu, činilo se, mogla pomoći, a Barbara Stepinac svjedočila je lažnim optužbama koje su njezina sina, naposljetku, stajale života. Međutim, svi ti događaji nisu imali posljednju riječ. Posljednja riječ pripala je Bogu koji kroz žrtve tih žena i njihovih sinova pokazuje što je život i kako ga živjeti da bi se moglo živjeti vječno.
