Prije točno devedeset godina nadomak gradića Dachaua utemeljen je prvi njemački koncentracijski logor. Bio je to svojevrsni prototip nacističkoga logora za uništenje ljudi. Kako su rasli nacistički teritorijalni apetiti, tako je nakon njihova uspona na vlast 1933. godine prema dachauškom »modelu« usavršavan zastrašujući »arhipelag« koncentracijskih logora. Hitlerova »Nova Europa« progutala je šest milijuna Židova i stotine tisuća pripadnika drugih europskih naroda. Ljudskim je očima tada, a možda i dandanas, ostao neshvatljiv smisao takve »industrije uništenja«. »Kako god ovaj rat završio, rat protiv vas dobili smo mi; nitko od vas ne će ostati da posvjedoči, ali ako bi se tko i spasio, svijet mu ne će vjerovati… A kad bi pokoji dokaz i preostao, a ponetko od vas preživio, svijet će reći da su stvari o kojima govorite previše monstruozne da bi se u njih povjerovalo«, često su logorašima cinično dobacivali nacistički čuvari. Spomenuti zapis iz knjige Prima Levija »Utopljenici i spašeni« svojevrsno je opće mjesto u memoarima ljudi koji su preživjeli holokaust.
Međutim, zlo nije imalo posljednju riječ. Danas na mjestima nekadašnjih koncentracijskih logora vladaju sasvim drugačiji prizori. U godinama nakon Drugoga svjetskoga rata ondje su niknuli brojni memorijalni centri. Iz godine u godinu obilaze ih stotine tisuća posjetitelja – školske grupe, turisti, novinari, istraživači povijesti, ali i hodočasnici koji upravo među ruševinama koncentracijskih logora pokušavaju pronaći Lice Božje. No Dachau je i u novim, poratnim okolnostima ostao poseban. Ovaj put po dobru. Naime, u prostoru dachauškoga memorijalnoga centra šezdesetih je zaživio samostan! Jedna od »Golgota« Europe postala je svjetionik molitve i nade – dachauški samostan Predragocjene Krvi.
Sve je započelo jednim jednostavnim, ali odlučnim pismom. U siječnju 1962. priorica karmelskoga samostana u Pützchenu, gradiću nedaleko od Bonna, pisala je kardinalu Juliusu Döpfneru, onodobnomu nadbiskupu Münchena i Freisinga, tražeći potporu u osnivanju karmela unutar kompleksa bivšega dachauškoga koncentracijskoga logora. Münchenski je natpastir prihvatio inicijativu i za ostvarenje karmelskoga »projekta« delegirao svoga pomoćnoga biskupa Johannesa Neuhäuslera, koji je i sam u vrijeme nacizma bio zatočenik dachauškoga koncentracijskoga logora. Naime, Dachau se kao mjesto u kojem su bili zatočeni i ubijeni brojni katolici, posebno angažirani laici i svećenici, može smatrati i koncentracijskim logorom za katolike. Zatvorenici su pristizali ne samo iz Njemačke i njezine »najkatoličkije« pokrajine Bavarske, nego i iz susjednih zemalja pod okupacijom nacista, a osobito iz Poljske.
Biskup Neuhäusler imao je prirodni dar za, reklo bi se današnjim rječnikom, odnose s javnošću i prikupljanje donacija. Vrlo brzo uspio je za karmelski projekt zainteresirati javnost i prikupiti potrebna sredstva. Zato je već 1963. posveta temeljnoga kamena budućega karmela u nekadašnjem koncentracijskom logoru privukla pozornost javnosti. Samostan je izgrađen u godinu dana. A koliko je ljubavi utrošeno u njegovo podizanje možda najbolje svjedoči sedamdesetak pisama koje je arhitekt Josef Wiedemann razmijenio s njemačkim karmelićankama, kako bi samostanski prostor i kapela bili što je moguće više u skladu s karmelićanskim ritmom i duhovnošću. Samostan su svojim rukama, uz ostale radnike, podizale i karmelićanke. Naime, ostale su upamćene mlade djevojke koje su u odjeći karmelićanka, ali privremeno izvan klauzure, radile na izgradnji svoga samostana.
U prvim je danima karmela u Dachauu živjelo desetak redovnica. Danas, ispripovjedila je Glasu Koncila priorica karmela s. Irmengard Schuster, u samostanu živi četrnaest redovnica. One su uglavnom Njemice. No u karmelu živi i redovnica iz Japana, zatim redovnice iz Mađarske i Austrije te – Moskve. »Naš dan započinje u šest sati ujutro zbornom molitvom, nakon koje dolazi misa. Potom doručkujemo, zatim imamo sat meditacije, koju je sv. Terezija zvala satom ‘unutarnje molitve’. Do podneva se bavimo raznovrsnim poslovima, nakon čega je ručak, kratak odmor, pa ponovno rad, koji zaključujemo molitvom. Tada, obično oko 16 sati, svaka sestra ima svoje osobno čitanje i još jedan sat unutarnje molitve. U 18 sati je zajedničko okupljanje, večera, sat rekreacije, zajednički susreti…« opisala je priorica s. Schuster. Samostan je i malena »tvornica« – iz radionice dachauških karmelićanka pristižu svijeće, knjige, ikone i razni nabožni predmeti koji se posjetiteljima nude u suvenirnici u sklopu karmela.
Prilikom ulaska u samostan posjetitelja prožima tipičan »dachauški« ambijent. Glavni ulaz nalazi se podno četvrtastoga stražarskoga tornja. Posjetitelj se zatim nađe u dvorištu samostana, okruženim dachauškim zidovima. Samostan svojom skromnom arhitekturom ni po čemu ne odskače od logoraškoga ambijenta, što je vidljivo izvana. Od materijala dominira beton i drvo. Jasno, karmel ima svu tipičnu »infrastrukturu« – redovničke ćelije, blagovaonice, radionice, bolesničke sobe, prostore za dnevni boravak… I, napose, dio samostanskoga kompleksa jest i skromna kapela, u kojoj prepoznatljive rešetke odvajaju redovnice od javnosti. No kada vjernici dođu u karmelsku kapelu, nije to susret »dvaju svjetova«, onoga otvorenoga »običnih« ljudi i onoga zatvorenoga karmelskih redovnica.
»Svim posjetiteljima koji dolaze u dachauški memorijalni centar mi nudimo samostansko iskustvo. Dolazi mnogo posjetitelja. Neki i ne obiđu cijeli memorijalni centar, nego svoj posjet zaključe u našoj crkvi. Žele provesti trenutke u tišini i molitvi. Razgovaramo s njima. Uvijek nam napominju da su zahvalni jer su karmelićanke prisutne baš na ovakvu mjestu«, dodala je u razgovoru s. Irmengard. Kao misao koja na jednostavan način zaokružuje smisao dachauškoga karmela može poslužiti jedan od najranijih zapisa u samostanskoj spomenknjizi, nastao sredinom šezdesetih.
»Ovdje, u Dachauu, vidi se što sve može učiniti čovjek kad zaboravi Boga. Karmel Predragocjene Krvi u Dachauu otvoren je upravo radi toga da u izgradnji naših gradova i naših života nikada više ne zaboravimo na Boga.«
Osamstotinjak kilometara istočno od Dachaua, u Poljskoj, u gradiću Oswiecimu, kraj kojega je izgrađen najstrašniji od svih koncentracijskih logora – kompleks Auschwitz-Birkenau, djeluje Centar za dijalog i molitvu. Utemeljila ga je istoimena krakovska zaklada 1992. godine u suradnji s raznovrsnim židovskim organizacijama. Protagonist osnivanja bio je krakovski nadbiskup kardinal Franciszek Macharski. Centar za dijalog danas je mjesto ne samo molitvenih okupljanja, nego i svojevrsni gostinjac koji osim duhovne okrjepe pruža mogućnost da svi putnici, zainteresirani za fenomen Auschwitza, ondje ostanu u višednevnu posjetu. Centar godišnje pohodi više stotina hodočasnika iz raznih dijelova Europe. Centar je od memorijala udaljen desetak minuta vožnje.
»Koncentracijski logor Auschwitz nije značio samo ubijanje ljudi, nego i ubijanje svih veza među različitim skupinama ljudi. Treba liječiti odnose među tim skupinama i zato je dijalog važan. I nije ga lako organizirati. Potrebna je mreža ljudi od povjerenja. Jasno, pozadina i pokretač svega što radimo naš je katolički identitet. A biti katolik ne znači biti neutralan. Naš centar zato nikada i nije ‘glumio’ neutralnost jer da bi dijalog bio uspješan, prije svega treba imati jasnu svijest o vlastitom identitetu, a tek nakon toga taj se identitet treba otvoriti identitetima drugih«, pojasnio je u razgovoru za Glas Koncila njemački svećenik Manfred Deselaers, koji je niz godina angažiran u katoličkom centru nadomak nekadašnjega koncentracijskoga logora u Auschwitzu.
Tri sveta oca posjetila su Centar za dijalog. Pohodili su ga papa Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., a papa Franjo poslao je svoje izaslanike prilikom pohoda Poljskoj u sklopu Svjetskoga dana mladih u Poljskoj 2016. godine. »Tri sveta oca pokazala su da je Auschwitz važno mjesto za Katoličku Crkvu. A to što su u Auschwitzu molili i zastupali dijalog važna je poruka«, podsjetio je svećenik Deselaers. »Zato je pokretanje centra ove vrste bilo moguće samo nakon pada komunizma«, dodao je.
Centar je u okvirima svojih smještajnih kapaciteta netom nakon početka rata u Ukrajini primio i nekoliko obitelji iz ratom razorene zemlje na istoku Europe. Prostranu konferencijsku dvoranu centra često ispunjaju različiti znanstveni simpoziji, ekumenski i međureligijski susreti. Ljetos, uz 80. godišnjicu smrti Edith Stein, odnosno sv. Terezije Benedikte od Križa, centar je organizirao sadržajan duhovno-kulturni program. Događanje je uključivalo i dojmljivi molitveni hod Auschwitzom u kojem su sudjelovali poljski i njemački biskupi. Molitvu za mir u sklopu programa predvodili su katolici iz Japana. Centar za dijalog i molitvu, jasno, puno surađuje s memorijalnim centrom Auschwitz-Birkenau i njegovim istraživačima, a centar se na osobit način ističe i prigodnim okupljanjima koja redovito organizira uz Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta.
