Nije rijetko čuti da je kršćanska vjera danas osobito ugrožena zbog zamršenosti povijesnoga trenutka s kojim se suočava. Nešto su rjeđi oni što će tu tvrdnju prokazati kao vjersku zabludu koja odražava i dalekosežnu duhovnu lijenost. No pravom je rijetkošću postao cjelovit uvid: da je Crkva doista već proživjela svoje najzamršenije trenutke, ali oni na zagonetan način traju i danas. Ako se može čemu prispodobiti ta jedinstvena narav povijesti Crkve, bile bi to njezine ikone. Predoznačene u židovskom Hramu i začete u Kristovu utjelovljenju, iznikle iz proslave žrtvenoga otajstva i procvale grimizom mučeničke svakidašnjice, sve su ikone kršćanstva ugrubo orisane još u mladosti Crkve, no njihovo ispisivanje time nije dokončano. Stoga i ne začuđuje što povijest Crkve najbistrije iščitava – ikonopisac: onaj kojemu je dano oslikavati je s motrišta vječnosti.
O širini motrišta s kojega je Zlatko Latković – i sam ikonopisac – promatrao povijest ikonografije ponajbolje svjedoče tri kronološke mape njegova rukopisa »Ikonografija ikone«. U njima su, naime, u četirima stupcima usporedno prikazani za ikonografiju najvažniji trenutci političke i crkvene povijesti, ali i teološke misli i umjetničkoga izričaja. S motrišta povjesničara umjetnosti to je najvrjedniji dio Latkovićeve pisane ostavštine jer velikim potezima oslikava ono što autor naziva »razvojem ikonografije«. No s motrišta obična čitatelja to je i njezin najtužniji dio – jer ikonografska se panorama strastvenoga kolekcionara i restauratora ikona dokončava već na početku karolinške renesanse u 9. stoljeću.
Praznine u Latkovićevim tablicama pripovijedaju istu priču kao i skice koje je tek trebao rastumačiti: najveća hrvatska studija o povijesti ikona ostala je umnogome nedovršena, a s odlaskom njezina autora zadugo je nestao i jedinstven spoj oštra istraživačkoga oka i znalačke ikonografske ruke koja bi tu povijest mogla i nastaviti.
Ipak, iz građe koju je Latković dospio dovršiti iščitati je nekoliko smjerokaza za »čitanje« samih ikona. Već je bilo riječi o slikarevu neuobičajenu vrjednovanju uloge Zapada u ikonografskoj tradiciji Istoka i o posvećenosti Gospi kojom je uputio na neupitno marijansku narav ikona – njihovu sebedarnu ljepotu. No autorovo sveobuhvatno zanimanje za ikonografsku povijest upućuje »ikonočitatelja« da pogled usmjeri i k samomu iskonu ikona. A on se nalazi u svojevrsnim nerukotvorenim ikonama – otajstvima Kristova života. Upravo je njihovim prikazima Latković posvetio glavninu svojih ikonografskih tumačenja.
Bogojavljenje se već i imenom izdvaja među svetkovinama vidljivih Božjih objava. No dok se Crkva zapadnoga obreda o tom blagdanu spominje poklonstva mudraca, istočne Crkve još od 4. stoljeća 6. siječnja slave Kristovo krštenje. Uistinu, krštenje na Jordanu uz preobraženje na Taboru jedini je navrat kad se svijetu objavila punina Presvetoga Trojstva. I kao što je Preobraženje istočnu duhovnost obasjalo teologijom Taborskoga svjetla, tako je i Krštenje zanavijek uronilo ikonografiju u znakovitu pojavnost krsne vode: čiste, silovite i posvetne. Stoga je mjesto Bogojavljenja u povijesti ikona jedinstveno, tvrdi Latković. »Dok su još postojale i zabrane i bojazni u slikanju Presvetoga Trojstva – ovdje je prikazano. Bog Otac ušao je u ikonografiju tek kasnije, a Duh Sveti i Krist stalno su nazočni, već od najranijih primjera. Prvo se za Boga Oca javlja zraka s tekstom (‘Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!’ op. L. T.), od 6. stoljeća ruka i naposljetku u 12. stoljeću polufigura (poprsje).«
Premda baptisterije od Španjolske do Egipta krase raznoliki ostvaraji te teme koja se ikonografski razvija sve do drugoga tisućljeća, »osnova su za najstariju ikonografiju već formirani prikazi na Zapadu i njegovim spomenicima iz 3. stoljeća«. Najraniji su takvi spomenici, navodi Latković, freska u Kalistovim katakombama iz 220. i sarkofag iz 270. očuvan u rimskoj crkvi Santa Maria Antiqua, a tema krštenja sa zapada na istok došla je tek u 5. stoljeću, čemu je svjedok jedan reljef na stupu u Istanbulu. Latkovićeve tablice tumače dublji smisao tih povijesnih navoda. Krštenje u ikonografiji iskrsava u trenutku kada duhom Zapada hara istočnjački dualizam manihejaca i zapadnjački misticizam neoplatoničara, kao i sveprisutni pesimizam gnostika i neumrli sinkretizam pogana. Ni zavodljivim pelagijancima ni zavadljivim nestorijancima, koji su baš u 5. stoljeću ojačali u Grčkoj i Perziji, nije ništa bila bliža zamisao o tome da se utjelovljeni Sin jedinoga Boga, pravi Bog i pravi čovjek u istoj osobi, po krštenju odlučio objaviti čitavu svijetu. Brojne ikone Bogojavljenja tako podsjećaju da umjetnost vojuje za duše na bojištima na koja teologija ne može ni stupiti.
No razdvajanje ikone od teologije tek je privid. Latković navodi da su ikonopisci Bogojavljenja upravo u djelima svetih otaca pronašli nadahnuće da u prizor uvedu anđele što u strahopoštovanju uzdižu odjeću, a zbog višestoljetnoga se iščitavanja evanđelja krštenju pridružilo i mrmljanje farizeja. Autor sažimlje jednostavni kanon ikone: »Najčešće je krštenje s izlijevanjem vode iz zdjelice ili školjke. Pozadina je kamena obala. Odrasli Krist, opasan, a ne gol, stoji u Jordanu. Preteča s dugom valovitom kosom, odjeven u asketsku odjeću, na obali rijeke zdesna Kristu, desnu ruku drži iznad Kristove glave, lijevu je ispružio u visinu. U zraci s neba na Kristovu glavu silazi golub – Sveti Duh.« Nagi čovjek koji ležeći u rijeci sa strahom motri Krista poganski je bog Jordana (Ps 114, 3-5). To je Kristova pobjeda nad poganstvom, tumači Latković. Ali i pobjeda ikone nad duhovnom sljepoćom.
Nastavlja se
