Papa Franjo imenovao je danas u subotu 15. travnja zagrebačkim nadbiskupom Dražena Kutlešu, dosadašnjega nadbiskupa koadjutora zagrebačkoga, a istovremeno je objavljeno da je prihvatio odreknuće od službe zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića. Tim povodom prenosimo reportažu iz obitelji i rodne župe nadbiskupa Kutleše iz arhive Glasa Koncila.
Prisojska župa Uznesenja Blažene Djevice Marije pripada Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, a kroz svoju prošlost bila je bogata, što je i danas, brojnim duhovnim zvanjima, među kojima je i danas imenovani novi zagrebački nadbiskup dr. Dražen Kutleša. Rodna župa nadbiskupa Kutleše Uznesenja Blažene Djevice Marije u Prisoju odvojena je 1922. godine od župe Grabovica i otada se vode samostalne matične knjige. Sve su župe toga kraja nastale od župe Vidoši koja pripada Banjolučkoj biskupiji, a osnovane su prema pastoralnim potrebama.
Na domaćeg sina nadbiskupa ponosna je cijela župna zajednica, a posebno njegova obitelj: otac Krešo, majka Danica i brat Grgo. U svom predstavljanju roditelji Danica i Krešo ističu da su obična prosječna obitelj kao i drugi u Prisoju. Majka Danica rođ. Ćurić rođena je 1945., a otac Krešo rodio se 1938. »Kako nije bilo posla, radio sam u Austriji, Sloveniji i u Njemačkoj, zapravo više od 35 godina proveo sam radeći u Njemačkoj«, ističe otac Krešo. »Kao i drugi koji su tu živjeli i žive, da nisu otišli trbuhom za kruhom, tko zna što bi bilo od nas. Snalazili smo se, radili i prehranjivali svoje obitelji.« Bračni par Kutleša vjenčao se 1964., a u braku su podignuli dva sina: nadbiskupa Dražena te Grgu, koji radi u Splitu.
»Kad je Dražen rekao da će ići u sjemenište, suprug je bio u Njemačkoj«, svjedoči majka Danica. »Kad je završila školska godina, dakle na kraju osmog razreda, kažem mu: Dražene, svatko se upisuje, a ti nisi. On je odgovorio: Neću ja tu u školu. Kazao je da ide u sjemenište, što me je malo pogodilo, zapravo odvraćala sam ga, ali on je bio uporan. Mislila sam: Imam dva sina i tu će živjeti. Razgovarala sam sa župnikom don Jakovom i on mi je kazao: Dražen će biti tvoj, a Grgo neće. Mislio je: kad se Grgo oženi, imat će svoju obitelj i pripadat će njima. Jednostavno, ne znam što je Dražena potaknulo da ide u sjemenište, nego samo mogu reći: Tako je Bog htio. Nismo bili ni bogati ni siromašni, pristojno smo živjeti. Materijalno smo bili sređeni, jer je suprug Krešo radio u Njemačkoj.«
»Kad je Dražen zaređen za đakona, zatim za svećenika, vidjeli smo da je to čvrsta odluka i da se on neće pokolebati na svom putu. Nismo ni sanjali da će biti biskup.« Opisujući rano djetinjstvo braće Dražena i Grge, majka Danica kaže: »Mogu reći da sam im puno pažnje posvećivala dok su bili djeca. Tako sam uvijek znala gdje se nalaze, gdje se igraju, s kime se druže. Navrijeme su se vraćali kući, kako smo se dogovorili, što je bilo osobito važno jer suprug je tada radio u Njemačkoj. U kući se molilo kao i kod ostalih obitelji u Prisoju, i vjerujem da ničim nismo odskakali od ostalih obitelji. Nismo dakle mi bili nikakva iznimka, Bog je htio Dražena za svećenika i On je sve vodio. Djeca su bila uvijek skromna, prosječna, kao i druga djeca u našem mjestu. Kad je Dražen otišao u sjemenište i kasnije na teologiju, sjećam se da smo ga jednom zgodom posjetili. Kad smo sjeli na njegovu postelju, iz nje su skoro pa žice virile. Rekla sam mu da ćemo kupiti novu postelju, a on je odgovorio: Ne, ne treba mi, meni je ova dobra, ovako mi je dobro, jer ako mi je uvijek dobro, onda to neću znati cijeniti. Gdje god je bio, nikad se nije žalio da mu je teško ili da mu je loše. U onome što je on odabrao uvijek je bio sretan.« Otac Krešo, nadopunjujući suprugu, ističe da je Dražen uvijek volio svoj rodni kraj, svoju rodnu grudu.
Biskupov brat Grgo, dvije godine mlađi, opisujući zajedničko odrastanje, kaže: »Obojica smo imali sretno djetinjstvo, tipično prisojačko. Brat je izrazio želju za odlazak u sjemenište na završetku osnovne škole. Nas dvojica smo jedini u roditelja i navikli smo jedan na drugoga, bratov odlazak u sjemenište teško je pao obojici. No, svatko je otišao svojim putem, Dražen postao svećenik, kasnije biskup. Uvijek smo bili povezani, a tako je i danas. Brat kao biskup ima više obveza, ali nađe vremena za razgovor i uvijek vrlo rado navrati, svoj godišnji odmor uvijek provede u rodnom mjestu. Osjetio sam da se u Prisoju najbolje osjeća. Voli komunicirati s ljudima i pridaje im veliku važnost, te nastoji sa svima biti vrlo ljubazan i otvoren.«
Svoj doživljaj Draženova imenovanja biskupom 2012. godine brat Grgo opisuje: »Kad je brat postao svećenik, bio je to velik dan za našu obitelj, svi smo osjećali ponos da je Bog iz naše skromne obitelji izabrao svoga slugu. Brat je uvijek bio skroman i samozatajan, i nikada nije pričao mnogo o sebi, pa prema tome ni po čemu nisam mogao zamisliti da će postati biskup. Za imenovanje sam doznao preko televizije i bio sam ugodno iznenađen, ali kad sam brata vidio u biskupskom ruhu, preplavili su me osjećaji. Kroz misli su mi prolazile slike našega djetinjstva i razmišljao sam o tome kako je Bogu sve moguće.« Grgo se od početka uključio u stvaranje samostalne Republike Hrvatske jer, kako ističe majka Danica, njegovo je geslo bilo: Ako nema Hrvatske, nema ni mene.
Tekst je objavljen u Glasu Koncila od 22. srpnja 2012., u broju 29
