Mir je veliko i dragocjeno dobro, predmet naše nade, kojemu teži ljudska obitelj. Nadati se miru je ljudski. To u sebi ima egzistencijalnu napetost koja omogućuje da se katkad tegobna sadašnjost može živjeti i prihvatiti ako vodi k nekomu cilju, ako u taj cilj možemo biti sigurni i ako je taj cilj tako velik da opravdava trud koji je uložen u prijeđeni put. Nada je, dakle, krjepost koja nas pokreće i daje nam krila da idemo naprijed, čak i onda kad se zaprjeke čine nepremostivima.
Naša ljudska zajednica nosi, u svom sjećanju i na svom tijelu, ožiljke niza sve razornijih ratova i sukoba koji ne prestaju pogađati osobito najsiromašnije i najranjivije. Čak je i cijelim narodima teško osloboditi se lanaca iskorištavanja i korupcije koji potiču mržnje i nasilja. I dandanas se velikomu broju muškaraca i žena, mladih i starih, niječu dostojanstvo, tjelesni integritet, sloboda, uključujući vjersku slobodu, zajednička solidarnost i nada u budućnost. Mnogo je nevinih žrtava izloženo bolnomu ponižavanju i isključivanju, tuzi i nepravdi, ako ne čak i traumama zbog sustavnoga nasrtanja na njihov narod i njihove najdraže. (…) Rat, kao što znamo, često počinje s netrpeljivošću zbog različitosti drugoga, što rađa želju za posjedovanjem i htijenje za prevlašću nad drugima. Rađa se u čovjekovu srcu iz sebičnosti i oholosti, iz mržnje koja vodi razaranju, stvaranju isključivo negativne slike o drugom, njegovu isključivanju i uništenju. Rat potiču izobličenje odnosa, hegemonske ambicije, zloupotrebe moći, strah od drugoga i različitosti koje se promatraju kao zaprjeka. Rat u isti mah sve to potiče i jača.
Kao što sam primijetio tijekom svoga nedavnoga apostolskoga putovanja u Japan, paradoksalno je da »naš svijet živi izopačenu dihotomiju: želi se braniti i jamčiti stabilnost i mir na temelju lažne sigurnosti podupirane mentalitetom straha i nepovjerenja, što završava trovanjem odnosa među narodima i sprječavanjem svakoga mogućega dijaloga«. »Mir i stabilnost u svijetu nespojivi su sa svakim pokušajem da se gradi na strahu od međusobnoga uništenja ili prijetnji potpunoga uništenja. Mogući su samo na temelju globalne etike solidarnosti i suradnje u službi budućnosti oblikovane međusobnom ovisnošću i suodgovornošću u čitavoj ljudskoj obitelji, onoj današnjoj i onoj sutrašnjoj.« (…) Zato ne možemo težiti tomu da održavamo stabilnost u svijetu strahom od uništenja, u veoma nestabilnoj ravnoteži koja visi na rubu nuklearnoga ponora i koja je zatvorena iza zidova ravnodušnosti, gdje se donose društvene i ekonomske odluke koje utiru put tragičnim situacijama u kojima se ljudska bića, pa i sam stvoreni svijet odbacuje, umjesto da jedni druge čuvamo.
Kako, dakle, graditi put mira i uzajamna poštovanja? Kako stati nakraj opakoj logici prijetnje i straha? Kako nadići dinamiku nepovjerenja koja danas prevladava? Trebamo težiti istinskomu bratstvu koje se temelji na našem zajedničkom podrijetlu od Boga i koje se ostvaruje u dijalogu i međusobnom povjerenju. Želja za mirom duboko je upisana u ljudskom srcu i ne smijemo se miriti ni s čim manjim od toga.
»Hibakusha«, oni koji su preživjeli atomsko bombardiranje u Hirošimi i Nagasakiju, ubrajaju se među one koji danas održavaju živim plamen kolektivne svijesti svjedočeći nadolazećim naraštajima o užasu onoga što se dogodilo u kolovozu 1945. i neizrecivim patnjama koje su uslijedile sve do dana današnjega. (…) Poput njih, mnogi ljudi diljem svijeta rade na tome da buduće generacije očuvaju sjećanje na prošle događaje ne samo zato da se iste pogrješke ne bi ponavljale, a lažni varljivi obrasci iz prošlosti ponovno ljudima nudili, nego također zato da sjećanje, kao plod iskustva, služi kao osnova i nadahnuće za sadašnje i buduće odluke kojima se promiče mir.
Štoviše, sjećanje je horizont nade. Mnogo puta, u tami ratova i sukoba, sjećanje i na malu primljenu gestu solidarnosti može poslužiti kao nadahnuće za hrabre, štoviše herojske odluke, može osloboditi nove energije i ponovno upaliti plamen nove nade u pojedincima i zajednicama.
Utirati i hoditi putom mira utoliko je složeniji izazov jer su interesi u odnosima među ljudima, zajednicama i narodima brojni i kontradiktorni. Treba prije svega apelirati na moralnu svijest i osobnu i političku volju. Mir izvire iz dubine ljudskoga srca i političku volju treba uvijek ponovno jačati, tako da se otpočnu novi procesi za pomirenje i ujedinjavanje pojedinaca i zajednica. Svijetu nisu potrebne prazne riječi, nego uvjereni svjedoci, mirotvorci otvoreni za dijalog koji zaziru od isključivosti ili manipulacija. Naime, ne može se doista prispjeti miru bez uvjerena dijaloga muškaraca i žena koji traže istinu onkraj ideologija i različitih mišljenja. Mir valja stalno izgrađivati, to je hod koji poduzimamo zajedničkim snagama u stalnom traženju općega dobra i uz predano zalaganje da održimo zadanu riječ i poštujemo pravo. Uzajamno slušanje može rezultirati time da poraste međusobno poznavanje i poštovanje, sve dotle da u neprijatelju vidimo lice brata ili sestre.
Proces mira stoga zahtijeva trajnu predanost. To je strpljivi rad na traženju istine i pravde, kojim se odaje počast žrtvama i koji otvara put, korak po korak, zajedničkoj nadi jačoj od želje za osvetom. U pravnoj državi demokracija može biti značajna paradigma toga procesa, pod uvjetom da je utemeljena na pravdi i predanu zalaganju na zaštiti prava svakoga pojedinca, posebno onoga koji je slab ili marginaliziran, u stalnom traganju za istinom. (…)
U našem kršćanskom iskustvu neprestano se spominjemo Krista koji je dao svoj život da nas pomiri s Bogom. Crkva u punini sudjeluje u traženju pravedna društvenoga poretka. Ona nastavlja služiti općemu dobru i jačati nadu mira prenošenjem kršćanskih vrijednosti i moralnoga učenja te svojim društvenim i odgojno-obrazovnim djelima.
Biblija, na osobit način po riječima proroka, podsjeća savjesti i narode na Božji savez s ljudskim rodom. Riječ je o tome da se odustane od želje za dominacijom nad drugima i da naučimo gledati jedni druge kao osobe, kao djecu Božju, kao braću. Drugoga se nikada ne smije ograničiti na ono što bi mogao reći ili učiniti, nego ga treba promatrati kroz prizmu obećanja koje nosi u sebi. Samo ako se odabere put poštovanja, moguće je razbiti spiralu osvete i krenuti putom nade.
Misao vodilja u tome nam je evanđeoski odlomak koji donosi sljedeći razgovor između Petra i Isusa: »Tada pristupi k njemu Petar i reče: ‘Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?’ Kaže mu Isus: ‘Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam’« Taj put pomirenja poziva nas da u dubini srca pronađemo snagu oproštenja i sposobnost da jedni u drugima prepoznamo braću i sestre. Naučiti živjeti u opraštanju povećava našu sposobnost da postanemo žene i muškarci mira.
Ono što je istinito za mir u društvenoj sferi vrijedi i za političku i ekonomsku sferu, jer pitanje mira prožima sve dimenzije života zajednice: nikad ne će biti istinskoga mira ako ne budemo u stanju graditi pravedniji ekonomski sustav. Kao što je Benedikt XVI., prije deset godina, napisao u enciklici Caritas in veritate: »Želimo li pobijediti nerazvijenost, potrebno je nastojati ne samo oko poboljšanja transakcija koje se zasnivaju na razmjeni te učvršćivanja javnih struktura čija je zadaća pružati pomoć, nego osobito oko sve većega, štoviše globalnoga otvaranja onim oblicima ekonomske djelatnosti koji su obilježeni znatnim udjelom besplatnosti i zajedništva.«
»Ako je pogrješno shvaćanje vlastitih načela koji put dovelo do toga da smo opravdavali loše postupanje s prirodom, čovjekovo okrutno vladanje nad stvorenim svijetom ili ratove, nepravde i nasilja, kao vjernici trebamo priznati da na taj način nismo bili vjerni blagu mudrosti koje smo bili dužni štititi i čuvati« (»Laudato si’«, 200).
Suočeni s posljedicama našega neprijateljstva prema drugima, našega nepoštovanja zajedničkoga doma i nasilnoga iskorištavanja prirodnih dobara… potrebno nam je ekološko obraćenje. Nedavna Sinoda o Amazoniji potiče nas uputiti poziv za obnovu mirnoga odnosa između zajednica i zemlje, između sadašnjosti i prošlosti, između iskustva i nada.
Taj put pomirenja također zahtijeva osluškivanje i kontemplaciju svijeta koji nam je Bog dao kao dar da od njega učinimo naš zajednički dom. (…) To je, na osobit način, izvor dubljih motivacija i novoga načina da prebivamo u našem zajedničkom domu, da živimo rame uz rame jedni s drugima sa svojim različitostima, da poštujemo i slavimo život koji smo primili i dijelimo s drugima, da se pobrinemo oko stvaranja životnih uvjeta i modela društva koji potpomažu trajnost života i razvoj općega dobra čitave ljudske obitelji.
Ekološko obraćenje na koje pozivamo vodi nas do toga da na nov način gledamo na život, promatrajući darežljivost Stvoritelja koji nam je darovao Zemlju i koji nas poziva na radosnu umjerenost u zajedničkom dijeljenju svega. To obraćenje treba shvatiti na cjelovit način, kao promjenu odnosa prema sestrama i braći, prema drugim živim bićima, prema stvorovima u svoj njihovoj bogatoj raznolikosti i prema Stvoritelju koji je izvor i početak svekolikoga života. Za kršćane ono zahtijeva da plodovi njihova susreta s Isusom Kristom iziđu na vidjelo u njihovim odnosima sa svijetom koji ih okružuje.
Put pomirenja iziskuje strpljivost i povjerenje. Mir se ne može postići ako mu se ne nadamo. U prvom redu to znači vjerovati u mogućnost mira, vjerovati da drugi, baš kao i mi, trebaju mir. U tome se možemo nadahnjivati ljubavlju koju Bog ima prema svakomu od nas, ljubavlju koja je oslobađajuća, bezgranična, besplatna i neumorna.
Strah je često izvor sukoba. Stoga je važno nadići svoje ljudske strahove i prepoznati da smo potrebita djeca pred Onim koji nas ljubi i očekuje, kao otac rasipnoga sina. Kultura bratskoga susreta slama kulturu prijetnji. Ona svaki susret pretvara u mogućnost i dar Božje velikodušne ljubavi. Vodi nas onkraj granica naših uskih obzora i stalno nas potiče na život u duhu sveopćega bratstva, kao djeca jednoga nebeskoga Otca.
Za Kristove sljedbenike taj je put također poduprt sakramentom pomirenja, koji je Gospodin dao za oproštenje grijeha krštenika. Taj sakrament Crkve, koji obnavlja pojedince i zajednice, poziva uprijeti svoju pogled u Isusa, koji je »uspostavivši mir krvlju križa svojega, izmirio sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima« i traži od nas da u mislima, riječima i djelima odbacimo svako nasilje bilo prema bližnjima bilo prema stvorenomu svijetu.
Milost Boga Otca daruje se kao bezuvjetna ljubav. Dobivši njegov oprost u Kristu, možemo krenuti na put da ga ponudimo muškarcima i ženama našega vremena. Iz dana u dan Duh Sveti sugerira nam stajališta i riječi kako bismo postali graditelji pravde i mira. Neka nas Bog mira blagoslovi i pritekne nam u pomoć. Neka nas Marija, Majka Kneza mira i Majka svih naroda na zemlji, prati i bude nam potpora na svakom koraku našega puta pomirenja. I neka svaka osoba, dolaskom na ovaj svijet, uzmogne upoznati život mira i u potpunosti razvijati obećanje života i ljubavi koje nosi u sebi.
