Prosvjed Predsjedništvu Vlade Federalne Hrvatske, potpisan od pomoćnoga zagrebačkoga biskupa i generalnoga vikara dr. Franje Salis-Seewisa, protiv nepravda koje se nanose Katoličkoj Crkvi, 5. lipnja 1945.: »Deklaracija Vlade Demokratske Federativne Jugoslavije, koju je usvojila i Vlada Federalne Hrvatske, zajamčila je svim građanima ove države slobodu vjeroispovijesti, govora, savjesti i privatne svojine. Protivno ovoj izjavi dešavaju se u Zagrebu događaji, koji traže zahvat vlasti, da ih se svede na pravu kolotečinu.
U vezi s usmenom izjavom Predsjednika Središnje Vlade i Maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita, danom predstavnicima svećenstvu u Zagrebu na 3. lipnja o. g., da se svi ti događaji stave do znanja Predsjedništvu Federalne Hrvatske, slobodni smo iznijeti neke takve događaje, koji su se desili u Zagrebu i okolici, a za koje smo do sada doznali:
1.a/ Među mladeži provodi se ateistička propaganda raznim načinima, a napose pjevanjem pjesme, koja se pjeva na nastupima po gradu: ‘Nosim kapu sa tri roga, jer se borim protiv Boga, popova i fratara i časnih sestara.’;
b/ Poziva se mladež i činovništvo na rad nedjeljnom i blagdanima od 7 do 12 sati ujutro, pa im se tako onemogućuje da prisustvuju sv. Misi;…
f/ Postavljaju se povjerenici i povjerenice u čisto crkvenim zavodima-sirotištima (sirotište Antunovac u Maksimiru, na Vrhovcu), oduzima se inventar, koji je vlasništvo dotičnih redovnika i redovnica, odnosno Crkve. Ujedno se brani djecu uzgajati u vjerskom duhu… Slično se dogodilo i u grad. skloništu na Radničkoj cesti…
- Hapse se biskupi i najbolji svećenici u nadbiskupiji: dr. Janko Šimrak, biskup križevački, Leopold Rusan, župnik u Remetama, dr. Nikola Sertić, profesor, 5 isusovaca, Mihovil Kanoti, župnik u Varaždinu, Josip Kalajdžić, župnik u Biškupcu, dr. Ivan Šimunović, župnik u Ivanić Gradu, Milan Nikšić, prebendar u Varaždinu, Stjepan Povoljnak, namješten kod Nadb. duhovnog stol itd., pa to izgleda kao neki progon Crkve i svećenstva. Župnika Rusana optužilo se da je ustaša i ustaški pukovnik. Prilaže se u privitku ./. pod br. 4. prepis njegove oporuke, iz koje se vidi, kako je bila lažna ta optužba. Slično je i sa drugim gore spomenutim svećenicima«(»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 147.-149.).
»3.a/Napada se i kleveće na javnim sastancima svećenike, dapače na najgnusniji način i sam zagrebački Nadbiskup, te mu se podvaljuje, da ima metresu Židovku; bilo je to na sastanku učitelja i profesora u radničkoj komori dne 2. lipnja (v. nastavak br. 66, op. a.). Osim toga je On napadnut i pred vodnicima u Vlaškoj ulici i pred srednjoškolskom omladinom itd.;
b/ U logorima se nalazi preko 100 svećenika i redovnika, od kojih je velika većina bez ikakove ozbiljne krivnje, a ne ispituje ih se i ne vraća na slobodu. Primjećuje se, da su ovi svećenici u bijegu uhićeni, a većina od njih niti su bili ustaše, niti su svojevoljno bježali, već su od ustaša bili prisiljeni na bijeg;
- Zapljenjuje se crkv. imovina: na pr. 1/ ‘Karitasu’ nadbiskupije zagrebačke, koja je služila za pomaganje najbjednije sirotinje i koja je sasvim crkvena ustanova, a njezina imovina crkvena imovina, zaplijenjena je te je jedan dio imovine već oduzet i odpremljen iz skladišta, a drugi dio zapečaćen i čeka na čas, kad će biti otpremljen. Ujedno je toj čisto crkvenoj ustanovi postavljen komesar; 2/ U župi Ozalj iza odlaska župnika dr. M. Kranjčića istjerana su obadva kapelana Slovenca iz župnog dvora, a sva imovina župnikova zaplijenjena i zemlja župne nadarbine seljacima razdijeljena; 3/ Slično je učinjeno i u Križevcima 4/ Rusanu, župniku u Remetama, nakon hapšenja zaplijenjena je sva imovina i odvezena…
- K svemu tomu dolazi: zakonska odredba o slobodnom kritiziranju vjerske pripadnosti, a da nije nigdje i nikako zajamčena i sloboda vjerske obrane; zakon. odredba kojom se određuje, da se imadu brisati iz matica svi prelaznici pravoslavne vjere, jer da su nasilno prevedeni. Katol. Crkva nikome ne brani, da se vrati natrag na pravoslavnu vjeru i bez velikih procedura, ali svakako traži, da pojedinci najave svoj istup. To traži Katol. Crkva s razloga, što među prelaznicima imade mnogo takovih, koji su na katol. vjeru prešli iz uvjerenja, a ne silom, napose oni mnogobrojni, koji su za prijašnjeg jugoslav. režima pod pritiskom vlasti ostavili katol. vjeru i sada su se povratili natrag. Takovih imade mnogo tisuća.
Sve je ovo izneseno u najboljoj nadi, da će se ovi prvi naleti sanirati, srediti i upraviti dobrim smjerom…« (str. 149.).
U jednom od prošlih nastavaka (v. GK br.04/17) spomenuta je potvrda o primitku pismohrane Ministarstva vanjskih poslova NDH-a, koju su 6. svibnja 1945. potpisali ustaški ministar dr. Mehmed Alajbegović i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, a o tome je Nadbiskupski duhovni stol izvijestio i vlasti Federativne Hrvatske, kako je to zapisano u »Promemoriji« od 6. lipnja 1945. Dakle, polustoljetne optužbe ponavljane od komunističkih vlasti o tobožnjem skrivanju dokumentacije NDH-a kod zagrebačkoga nadbiskupa nemaju nikakva temelja i krajnje su zlonamjerne:
»Ministarstvo Vanjskih Poslova Nezavisne Države Hrvatske, u brizi, da bi uslijed bombardiranja ili eventualnog razaranja grada Zagreba, mogli stradati neki važni i već objelodanjeni dokumenti istoga ministarstva, pohranilo je nekoliko sanduka u Nadbiskupski dvor, za koji su smatrali, da je vrlo jake građevne konstrukcije.
Dokumenti se nalaze u podrumskim prostorijama Nadbiskupskog dvora.
Iz istih razloga i neki državni funkcioneri deponirali su nešto svojih privatnih stvari u Nadbiskupski dvor, za koje je izričito izjavljeno, da su njihovo privatno vlasništvo od prije 1941. god. Preuzvišeni gospodin nadbiskup je ovo primio na znanje i izjavio, da za gore spomenute stvari ne može dati potpunu garanciju. O svemu ovome izvijestio je Preuzvišeni gospodin nadbiskup dne 4. lipnja 1945. predsjednika vlade Federativne Hrvatske dr. Vladimira Bakarića prigodom službene posjete.
Gornja promemorija se izdaje u svrhu konstatacije i evidencije« (str. 150.).
U novim se okolnostima u uvjetima našao i Karitas, zbog čega nadbiskup zahvaljuje Stjepanu Dumiću na dotadašnjem ravnateljstvu i na tu dužnost 8. lipnja 1945. imenuje svećenika dr. Vilima Nuka: »Budući da je glavni dio rada Karitasa kroz 4 ratne godine, brigu za izbjegličku djecu i obitelji, preuzela država, sveden je rad Karitasa samo na pomaganje sirotinje, koji će posao od sada voditi samo svećenstvo, te Vas ovim danom razrješujem dužnosti ravnatelja Karitasa. Svu imovinu Karitasa u novcu i inventaru kao i blagajničke knjige izvolite zapisnički predati vlč. gosp. V. (Vilimu, op. a.) Nuku u prisutnosti preč. gosp. Nikole Barića, predsjednika Karitasa.
Za veliki Vaš trud, kojega ste u ovo ratno vrijeme iskazali na dobro onih, koji su mnogo trpili, ovime Vam izričem svoju toplu zahvalnost i priznanje« (str. 152.-153.).
NASTAVLJA SE
