Iz riznice velikih (duhovnih) mislilaca Večernjakov kolumnist Boris Beck izvukao je francusku filozofkinju Simone Weil, koja je umrla 1943. u 34. godini. Ona je svojedobno, u jeku davnoga rata, napisala da se kugi pridružio rat, a za njim stiže i glad – »možda ne za nas, nego za neke daleke i manje sretne zemlje, ali svakako dolaze poskupljenja, inflacija i razne nestašice«. »Kako su brzo pale kulise svijeta i ostavile nas ogoljele na vjetrometini«, citirao je Weiličine riječi. Njih je stavio u kontekst suvremenoga doba u kojem ljudi osjećaju za vratom dah jahača apokalipse. »Sad se sve češće molimo za zaštitu od kuge, rata i gladi, a još ne tako davno trebala nam je molitva da se oslobodimo dosade, sitosti i pretjerane brige o zdravlju.
Tada je još globalizam bujao, odjeća i čipovi su stizali iz Azije, a plin i nafta iz Rusije; bila je to blažena nirvana svjetskoga trgovinskoga pokreta u kojem će gadgeti dolaziti na pokretnoj traci, a cijene padati. Samo dvije godine kasnije povijest je nahrupila u strašnom obliku: nevidljiva i smrtonosna bolest, od koje se do sada razboljelo pola milijarde ljudi i umrlo 6 milijuna, poremetila je život u većem dijelu svijeta. Putovanja su prestala, poslovi propali, trgovina prekinuta, školovanje otežano, druženja zabranjena… i taman kad se činilo da pošast prolazi, izbio je oružan sukob u našem susjedstvu, opasno zaljuljavši svijet koji je već bio grogi«, napisao je Beck. Sadašnje je vrijeme stavio u kontekst filozofkinjina zapažanja da je kršćanstvo veliko po tome što ne traži nadnaravni lijek protiv patnje, nego nadnaravno iskustvo patnje; Bog nasilje pretvara u patnju, a patnja je spasonosna. Ona je kao Židovka upoznala progone, kroz bolest upoznala je patnju, kroz rat upoznala je zlo, a zlo je prevelika sloboda, zapisala je. »Zlo je bezvrijedan pokušaj oponašanja Boga jer je lažni čin stvaranja. Zlo proizlazi iz egoizma i tako ostavlja svoj trag u svijetu. Istinsko zlo je sumorno, jednolično, suhoparno i dosadno«, rekla je Weil prije Hanne Arendt. Zlo ipak ne može oskvrnuti dobro jer se dobro bitno razlikuje od zla koje je uvijek uništavanje zbilje u kojoj se nalazi dobro. Beck je nastavio niz: zlo je mnogostruko, a dobro je jedno; zlo je vidljivo, a dobro tajnovito; zlo bježi od svjetla; kad smo u zlu, osjećamo ga kao nužnost; dobro bićima i stvarima daje istinitost, a zlo im je oduzima; zlo je nerazumljivo ljubavi, baš kao što ni um ne može spoznati tajne. Krist je za nju uzor pravednosti, gol i mrtav pravednik, ali i više, donosilac spasonosne tajne i spasonosne težine patnje. Bog se iscrpljuje, piše ona, prodirući kroz neizmjerno debeo sloj vremena i prostora da bi dopro do duše i privukao je.
Predrag Žukina u Jutarnjem je listu u tekstu »Sinjani usred Izraela pronašli Gospu Sinjsku« napisao da su neki od hrvatskih ragbijaša, oni koji su vjernici, bili uvjereni da im je Majka Božja pomogla da pobijede Izraelce. Putopisno je iz Izraela među ostalim zapisao: »Jutro je bilo predviđeno nekima za ‘sat povijesti’, a onima koji su vjernici za duhovnu obnovu jer svi su zajedno posjetili Nazaret, od kojega je Jizre’el udaljen samo desetak minuta vožnje. Tamo ih je kao vodič poveo Ofer Hamburger, nekad i sam ragbijaš, naravno izraelski, koji je tijekom cijeloga boravka u Izraelu bio na raspolaganju hrvatskoj delegaciji. Posjet Nazaretu bio je posebno iskustvo, bez obzira na to je li netko od članova hrvatske ekspedicije ‘pravi’ ili tradicijski vjernik ili to uopće nije. Nazaret je danas grad s najvećom zajednicom Arapa u Izraelu, nazivaju ga i ‘arapskom prijestolnicom Izraela’, ali je prije svega sveto mjesto triju svjetskih religija: judaizma, kršćanstva i islama. Tamo svaki kamen priča tisućljećima dugu priču. Tu su naši mladići posjetili baziliku Navještenja, najveći kršćanski objekt na Bliskom istoku. Izgrađena je uz Marijino vrelo, mjesto na kojem je, prema katoličkom vjerovanju, Gabrijel Mariji objavio rođenje Isusa Krista. Kako su na lice mjesta došli sportski obučeni i previše otkrivenih dijelova tijela, u prostor bazilike ragbijaši nisu mogli ući. Srdačni palestinski trgovac spremno im je i besplatno posudio desetak ‘dimija’. Bili su pomalo i sami sebi smiješni, no red je red, bez obzira na to što o tome mislili. Treneru Poši ništa nije bilo čudno, on je donji dio tijela ogrnuo ‘palestinkom’. Tako to na Novom Zelandu rade njegovi zemljaci Maori i osjećao se sasvim prirodno. Priča je zaista bila posebna: u jednom trenu su zazvonila zvona iz bazilike Navještenja, sve je bilo puno kršćanskih hodočasnika, ne samo katoličkih, nego i pravoslavnih, a 20-ak metara niže niz ulicu muslimanski su vjernici na otvorenom u parku pokraj džamije klanjali u velikom broju proslavljajući svoj najveći praznik Ramazan. Naravno grad je izraelski i sve je također bilo puno Židova. Zaista nesvakidašnja slika za pamćenje. Posebnu je pažnju svima unutar bazilike privukla kolonada s mozaicima pojedinih zemalja, naravno i ona hrvatska s natpisom ‘Majko Božja, moli za hrvatski narod’. Obišli su naši igrači nakon toga i tradicionalni koloritni orijentalni bazar, kupovali su suvenire za uspomenu. Uspomenu koja ne može biti ljepša, posebno u svjetlu promocije u višu diviziju Rugby Europea. Među hrvatskim ragbijašima dominiraju Zagrepčani i Splićani, naravno, no u Izraelu su bila četiri Sinjana, koje je posebno razveselila ‘plaketa’ Gospe Sinjske s kojom su spremno pozirali dr. Berislavu Rožmanu, dugogodišnjemu kroničaru reprezentacije koji to čini objektivom fotoaparata.«
