Mali brat Karlo (Charles de Foucauld) otkrio je kao svoj poziv nasljedovati Isusa i njegov život u Nazaretu. Živio je u alžirskoj pustinji s nomadima. U duhovnosti Nazareta svakidašnja, obična stvarnost mjesto je susreta s Bogom i pravo javno mjesto gdje dolazi do izražaja dar kršćanskoga života. Naime, život maloga brata Karla govori kako je i u pustinjama modernoga svijeta moguće ostvarivati kršćanski poziv u jednostavnoj prisutnosti, u molitvi s Bogom i u prijateljstvu s ljudima. Papa Benedikt XVI. napisao je o bratu Karlu i njegovu otkriću Isusa u otajstvu Nazareta: »Crkva u svijetu ne može rasti i dozrijevati ako nije svjesna kako su njezini skriveni korijeni u ozračju Nazareta. Tražeći ‘posljednje mjesto’, Charles de Foucauld je pronašao Nazaret. Na hodočašću u Svetu Zemlju najviše ga je pogodilo to mjesto. Nazaret mu je potpuno osvojio srce. Želio je nasljedovati Isusa u njegovoj šutnji, njegovu siromaštvu i radu. Htio je doslovce ostvariti Isusove riječi: ‘Kada budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto‘ (Lk 14, 10). Charles de Foucalud je hodajući tragovima ‘otajstva Isusova života’, našao radnika Isusa. Tako je ondje, u živom razmišljanju o Isusu, istodobno otvoren novi put za Crkvu. Postalo je to polazište ponovnoga otkrivanja siromašne Crkve. Novi zavjet ne započinje ni u hramu ni na svetom brdu, nego u Djevičinoj kućici, u Radnikovu domu, u jednom zaboravljenom mjestu ‘poganske Galileje’, od kojega nitko nije očekivao ništa dobra.«
Saharski biskup Claude Rault nakon beatifikacije istaknuo je evanđeoske izazove koje je Karlo ostavio: izazov blagosti i evanđeoskoga nenasilja, izazov bratske ljubavi u srcu zajednice, Crkve, te izazov bratstva iznad svakoga očitovanja mržnje, ponad svakoga osjećaja nacionalne i kulturološke nadmoći. U socijalnoj enciklici »Fratelli tutti« o bratstvu i socijalnom prijateljstvu papa Franjo na kraju piše kako želi podsjetiti i na blaženoga Charlesa de Foucaulda, osobu duboke vjere koja je, iz svoga snažnoga iskustva Boga, prošla put preobrazbe sve dotle da se osjećao bratom sviju. Papa piše: »Vođen idealom potpunoga predanja Bogu, poistovjetio se s najmanjima, napuštenima u bespućima afričke pustinje. U tom okruženju Charles de Foucauld izrazio je želju osjećati se bratom svakoga čovjeka i zamolio je jednoga prijatelja: ‘Molite se Bogu da zaista mogu biti bratom svih duša u ovim krajevima.’ U konačnici želio je biti ‘sveopći brat’. Ali samo poistovjećujući se s najmanjima, postao je brat sviju.« Papa završava željom da Bog nadahne taj ideal u svima.
Isusov mali brat Karlo (Charles de Foucauld) rođen je 1858. godine u Strasbourgu, u plemićkoj obitelji. Djetinjstvo je proveo okružen blagošću i tugom. Blagošću, jer je u obitelji okružen ljubavlju i odgojen u kršćanskoj vjeri. Tugom, jer rano je ostao bez oba roditelja. Odgajao ga je djed po majci. U dvadesetoj godini umro mu je i djed. Karlo je upisao vojnu školu i u 22. godini poslan je u Alžir. Napustio je vojsku i u to vrijeme priređivao brojne zabave i provodio lagodan život. Zapisao je u jednoj meditaciji o osjećaju praznine: »Činio sam zlo, no nisam ga ni prihvaćao ni volio. Dao si mi da osjetim duboku žalost, bolnu prazninu, tugu kakvu nikad dosad nisam osjetio, vraćala mi se svake večeri kada sam bio sam u svom stanu.« Vojsku je ubrzo napustio kako bi se posvetio istraživanju Maroka, tada zatvorenoga za Europljane. Svjedočanstvo molitvenoga života muslimana probudilo je vjeru njegova djetinjstva: »Islam je u meni proizveo duboku promjenu. Sam pogled na tu vjeru, na duše koje žive u neprestanoj Božjoj prisutnosti, dao mi je naslutiti nešto veće i istinitije od zabavljenosti svjetovnim stvarima.«
Jednoga listopadskoga jutra 1886. godine u Parizu Karlo je učinio prvi korak tražeći duhovnoga učitelja u kršćanstvu. Trenutak je to njegova obraćenja. Imao je tada 28 godina. O njegovu obraćenju Claud Rault, saharski biskup, kaže: »Susret Karla i njegova Boga dogodio se u skrovitosti ispovjedaonice, tiho, bez buke, kroz šapat, u napokon odanoj zahvalnosti, u odluci za život i želji za potpunim predanjem Bogu kojega je tek otkrio. Od tada je na putu preobrazbe, u neprestanom i žarkom traženju koje ga nikada ne će napustiti. Uputio se na dugačak put vlastite nutrine, sve do nadilaženja sama sebe. Ljudsko je srce tako prostrana pustinja!« Od trenutka obraćenja Karlo je želio darovati sav svoj život Bogu. O. Huvelin, duhovni pratitelj, savjetovao mu je hodočastiti u Svetu Zemlju, gdje je otkrio lice Isusa iz Nazareta. Najprije je ušao u samostan trapista te živio sedam godina u siromašnom samostanu u Siriji. Zatim je četiri godine boravio kao pustinjak u Nazaretu pod okriljem sestara klarisa.
Postavši svećenikom 1901. godine, Karlo je otišao u Saharu. O tome saharski biskup kaže: »Isusa iz Nazareta kojega je u dugim meditacijama susretao, motrio i za kojim je tragao, susreo je na vrlo konkretan način u Sahari u malenima i odbačenima, onima za koje nema mjesta u ljudskom društvu. Susreo ga je u onima koji ne dijele njegova religijska i kulturološka uvjerenja. I upravo je njima posvetio svoje vrijeme i energiju, postajući im sve bliži, s trajnom i otvorenom ranom što im se ne može pridružiti na tom posljednjem mjestu koje uvijek pripada Njegovu Ljubljenomu Gospodinu Isusu.« Karlo je nastojao biti prijatelj i brat Tuarezima, učio je njihov jezik, upoznao njihovu kulturu. Njegov poziv biti »monah misionar« uključivao je apostolat susreta, razgovora i prijateljstva s nomadima. Biskup Sahare piše: »Živeći među ljudima koji ne dijele njegovu vjeru, želio je s njima podijeliti svoju. On koji je bio tako nošen evanđeoskim žarom šutio je u duboku poštovanju pred drugim i otkrio da je pozvan izvikivati evanđelje čitavim svojim životom. To je zasigurno njegova najljepša ostavština. Bilo mu je dovoljno razgovarati s Ljubljenim Bratom i Gospodinom u Euharistiji, u njoj ga slaviti i motriti u neprestanoj pozornosti riječima evanđelja.« Karlo je sanjao dati svoj život za druge, a u trenutku kad se razbolio od skorbuta i bio na rubu smrti, spasili su ga nomadi. To je Karlovo drugo obraćenje. Karlov život prolazio je u gostoprimstvu, molitvi klanjanja i radu sve do 1. prosinca 1916. godine kada je umro. Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata ubijen je jer je htio do kraja ostati među svojim prijateljima.
Umro je sam, a danas postoji 20 zajednica, sedam laičkih i 13 redovničkih, koje su prisutne na svim kontinentima. Posvuda kao male zajednice žele skrovito životom svjedočiti evanđelje. U poslanju karizme neznatnosti pozvani su biti usred naroda, osobito u blizini osobama na rubu društva. Isusova mala braća i Isusove male sestre prisutne su u Hrvatskoj nešto više od pola stoljeća i obje su zajednice u Zagrebu.
