Uvijek je poticajno doći u poljoprivredni kraj u kojem živi marljiv i radišan narod, koji obrađujući zemlju primjerom pokazuje da život na zemlji može biti lijep. Na takvu se prostoru skrasila župa Budimci, smještena između Osijeka i Našica. Većina stanovnika Budimaca mijenjala je svoja imanja i zemlju s izbjeglim pravoslavnim stanovništvom iz hrvatskih sela. Nekoć su ta hrvatska sela naseljavali »podunavski Švabe«, zatim Srbi, a danas Hrvati uz Srbe i ostale stanovnike pitomoga mjesta. Premda su strateški i ini interesi bili prijepor povijesnoga lančanoga hoda, tamošnje ljude kao da su spajale sestrinske Crkve i vjera u jednoga Boga. Jednobrodna pravoslavna crkva Uznesenja Gospodnjega stoji uz cestu u Podgoraču baš preko puta katoličke župne crkve koja je građena sredinom devedesetih.
Župnik u Budimcima već je deset godina Božidar Petrović. Bio je 22 godine župnik u Popovcu, odakle je protjeran u srpskoj agresiji na Hrvatsku. Upravo dok je bio u Popovcu odrastao je ondje i današnji pravoslavni pastir u Budimcima Aleksandar Vukadinović, koji i osobno svjedoči da poznaje župnika Petrovića iz djetinjstva, nižući sjećanja kako ih je okupljao kao djecu. Za sebe katolički župnik kaže da je svećenik »staroga kova«, a put mu je odredio vječno mlad Drugi vatikanski koncil.
Vraćajući se na priču o župi u kojoj djeluje, vrlo precizno iznosi statistiku koju ažurira nakon svakoga godišnjega blagoslova obitelji. »U Budimcima živi 85 obitelji u kojima je oko 260 članova; u Subotičkom Lugu je 96 obitelji s oko 140 članova, a u Poganovcima je 31 obitelj sa 75 članova. Čokadinci imaju 22 obitelji i 57 članova. Tu je još Branovac s devet obitelji i 20 članova. Ukupno župu čini 247 obitelji i 547 članova, a oko 650 osoba ima poveznicu sa župom.«
Na području župe živi 30 djece. »Prema sadašnjoj statistici u sljedećoj godini bit će troje prvopričesnika i dvoje krizmanika iz Budimaca, a iz Subotičkoga Luga dvoje je prvopričesnika i šest krizmanika. Nažalost, ove godine nemamo ni jedno vjenčanje, a prošle godine imali smo jedno.«
Župnik sa žalošću govori da se mnogi župljani odsele o Osijek, Košku ili Našice jer tamo idu u školu. No donekle umiruje barem to da nema onih koji su baš na rubu gladi, iako postoje osobe kojima je potrebno pomagati. »Zato uskače Caritas koji djeluje prema potrebi, a izazovi se rješavaju vrlo solidarno.«
Na temelju svojega životnoga puta mogao bi mnogo govoriti, pogotovo iz doba okupljanja prognanika, no zaustavlja svaku pomisao da bi on bio zvijezda, ističući da je tek »mali župnik«. »Dok su bile teškoće i krize, svi su bili u crkvi, posebno u progonstvu. No kad smo se vratili, oni koji su dolazili prije rata ostali su vjerni Crkvi, a oni koji su bili samo u krizi ili njima poznatim razlozima, nastavili su po starom«, otvoren je u svojim zapažanjima.
Dubravka Lovreković, zvonarica i sakristanka iz Subotičkoga Luga, u prvoj rečenici kaže: »Napišite da imamo prekrasnoga župnika i da nemamo riječi zahvale za nj: razuman, otvoren, prihvaća sve što je na dobrobit zajednici.« Zvonarica je četiri godine, a u crkvi je od malih nogu. Sa suprugom ima troje djece i 12 unučadi. Predmoli krunicu svake nedjelje. »Tako sam nastojala i djecu odgojiti pa su privrženi Crkvi. Sve polazi iz kuće, iz obitelji. Uvijek kažem da bez Boga nema ništa.«
Među aktivne vjernike koji su oslonac u životu župe ubraja se i Zlatko Bačić, koji ističe da je uvijek na raspolaganju zajednici u čemu god može pomoći. »U Budimcima je lijepo, samo da je još malo bolje organiziranosti, jer potencijali su jako veliki. Nekako sve ide sporo, kao da smo zabravljeni, ali ne gubimo nadu. Jednostavno, Crkva je ta koja nas drži, okuplja, daje nadu, osnažuje nas«, navodi Bačić.
U župi koja se ponosi s desetak obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava svestran je Mario Gajčević. Aktivan je u župi, u nogometnom klubu, u lovačkom društvu. »Doselili smo se iz Kukujevaca, a živim sa suprugom, bakom i dvoje djece. Kad smo se doselili, nije bilo vodovoda, kanalizacije, pa nam je bilo malo neobično. No malo-pomalo zajedništvom smo polako izgrađivali mjesto. Najvažnije je stvoriti bolju budućnost za mlade da mogu živjeti na svojoj rodnoj grudi«, rekao je.
Prema svjedočenju stanovnika Budimaca od poljoprivrede se može živjeti, samo je važna dobra organizacija. Tako liječnik iz Budimaca, koji radi u Linzu, specijalist radiologije Željko Oksomić rado dođe u kraj u kojem je odrastao jer vuče ga nostalgija za obiteljskim domom.
Kao 12-godišnje dijete u Budimce se 1993. iz Srijema s obitelju doselila sakristanka i zvonarica Jasmina Marošević. Članica je župnoga vijeća i pjeva u župnom zboru koji vodi Ivanka Lukačević. »Od malih sam nogu povezana s Crkvom i odgajana uz Crkvu, a danas u tom duhu odgajam i svoje dijete. Crkva nas okuplja, još otkad smo se doselili kao prognanici, većina iz Srijema i Banata. Većina nas je iz krajeva u kojima smo se bavili poljoprivredom, a i danas se bavimo pretežno ratarstvom. Iako su ljudi skloni nezadovoljstvu, uvjerena sam da onaj tko radi može živjeti od poljoprivrede«, ističe sakristanka.
Neumorna i vrlo komunikativna je Marija Žeželj, koja sa suprugom Elvisom podiže dvoje djece, Ramonu (5) i Marina (2). Dolazi iz Luga Subotičkoga, gdje orgulja na filijali, a u odsutnosti župne orguljašice u Budimcima preuzima i njezinu ulogu. Završila je Ekonomski fakultet u Osijeku. Od veljače 2021. zaposlena je kao viša stručna suradnica za financije, poslove uredskoga poslovanja i pismohrane u Jedinstvenom upravnom odjelu Općine Koška. Suprug joj je profesionalni vojnik Hrvatske vojske od veljače 2009. »Aktivna sam na više područja jer sam takva, društvena, volim kada se nešto lijepo događa oko mene«, kaže ekonomistica. Trenutačno je predsjednica, inicijatorica i osnivačica DVD-a Lug Subotički te dopredsjednica Vatrogasne zajednice Našice, a suprug joj je zapovjednik u DVD-u Lug Subotički. »U crkvi se najljepše osjećam kada sviram, a sviram već 16 godina. Započela sam kao osnovnoškolka u osmom razredu, samouka sam i sretna sam što mi je Bog dao taj dar. Odazivam se i na pozive iz drugih župa ako me trebaju da odsviram pokoju misu. Najviše me zovu mladenci kako bi im misa na vjenčanju bila obogaćena lijepom glazbom.«
Obitelj Žeželj, posebno Marija, na razne načine bori se za naselje Lug Subotički. »Otkad sam došla, dosta se toga promijenilo u selu, društveni dom se uredio, kao i prostori DVD-a, uvedena je rasvjeta, radit će se nogostupi, malo smo oživjeli selo i nastojat ćemo ići u tom smjeru da mladi nađu svoje mjesto s obitelju baš u Lugu Subotičkom koje sada ima odličnu infrastrukturu. Imamo vodu, plin, struju, rasvjetu, zapravo sve što treba malomu selu, a opet je mirno za opuštanje.« Ističe da želi pokazati primjerom što treba činiti da svima bude izvrsno u mjestu u kojem žive. Navodi da ima veliku potporu od ljudi u selu koji žele da selo napreduje. O tome kako omogućiti život mladima da u svojem zavičaju ostanu i opstanu rekla je: »Mladima treba posao i to je glavni uvjet za ostajanje u Hrvatskoj. Nekada treba malo i strpljenja i volje i ne odustati odmah od naše Slavonije. Za sve postoji razlog zašto nešto nije odmah, sve se događa s razlogom. I mi smo razmišljali otići, ali nismo jer je suprug zaposlen u vojsci pa nam je to davalo sigurnost. No u međuvremenu sam i ja tražila i radila razne poslove, na primjer konobarila dok se sad evo nisam zaposlila i, jasno, sada je lakše živjeti i podizati djecu. Otkad smo se vjenčali suprug zida, gradi, radi i ulaže u naš topli dom, tako da mi definitivno ostajemo u Lugu Subotičkom.«
»Crkva je za mene posebno mjesto koje me opušta. U njoj volim biti jer sam smirena i na trenutak me rješava svih briga. U svakoj crkvi osjećam se isto. Na misu ne dolazim zbog ljudi i svećenika, nego zbog Boga, Isusa i Marije, i zbog sebe i svoje obitelji. Jako sam sretna što svojim sviranjem obogaćujem misu glazbom i hvala dragomu Bogu na daru i volji.«
