Draga djeco, dragi makovci, evo još jedno moje pismo iz Afrike. Nastavljam tradiciju koju sam započeo još prije trideset i devet godina, kad sam došao kao misionar u Ruandu.
Kao što ste mogli pročitati u mojem pismu »Teški rastanak«, po volji poglavara napustio sam zajednicu u Kigaliju i lijepu crkvu Marije Pomoćnice i preselio se na jug Ruande, u Butare (po novom Huye) u zajednicu Rango. Tu sam već bio poslije stravičnoga rata u Ruandi, od 1995. do 2001., i štošta doživio. I teški napad – pištolj na oku i nož pod vratom. Pisao sam o tome davno u »Maku«, a dobrotom mojega prijatelja don Ivana Marjanovića, objavljeno je to sad i u knjizi »Ruanda, ljubavi moja«. Neki prijatelji koji su pročitali moje pismo pomislili su da je to bio rastanak s Ruandom, pa su me pitali gdje sam sada. Ne, ne, nije mi bila nakana rastati se s Ruandom! Još uvijek me vodi načelo koje me je odvelo u Afriku: pomagati djeci, mladima i siromasima, kojih tu još ima silno puno.
Dvadesetak dana što sam proveo tu – u mojoj staroj i novoj misiji – sve razgledavam i uspoređujem s onim vremenom prije dvadeset godina. Raduje me vidjeti moju mladu afričku braću, koja nastavljaju što smo mi bijeli misionari započeli: rad u zanatskoj školi i župi. Crna braća lijepo su me primila. Tri svećenika (upravitelj zajednice, župnik i ravnatelj škole), asistent i jedan pitomac – svi Afrikanci, iz Ruande, Burundija i Konga. Sve svećenike znam otprije, djelovali smo skupa, a sadašnji ravnatelj novicijata bio je sa mnom poslije rata tu, kad smo čekali samo smrt… No mnogo se toga dogradilo – nove učionice u strukovnoj školi, gradi se kuća za dobrovoljce i zgrada za duhovne vježbe i susrete, kao i dvostruko veća crkva sv. Ivana Bosca. Braća mi kažu da treba sagraditi i dom za siromašne učenike, koji kod kuće nemaju što jesti i dolaze izdaleka.
Župnik me je provezao po cijeloj župi, to je predgrađe jednoga od većih gradova u Ruandi. Puno se gradi i naseljava. Nažalost, zbog koronavirusa i strogih mjera, još se ne smije slaviti misa u crkvi. Samo mali broj vjernika dođe u našu kućnu kapelicu. Škola je počela početkom prosinca, ali sa strogim mjerama – mali broj učenika u razredima, ne smiju biti zajedno, ne smiju se igrati… Ne možemo posjećivati bolesnike. Neki stariji ipak uspiju doći k nama, da mi reknu »Urakaza neza – dobrodošao!« Očekuju i pomoć – ta ja sam misionar bijelac! Mnogi mi telefoniraju iz Kigalija, iz drugih mjesta gdje sam bio, kao i iz ove župe. Škola je započela, nemaju za školarinu. Dugi se tuže da nemaju što jesti jer nemaju gdje raditi…
Toliko za moje prvo javljanje iz stare i nove misije Rango. Kao obično u našem životu, ma gdje bili, miješa se lijepo i tužno. S Božjom pomoću trebamo naprijed. Preporučujem se u vaše molitve, i ovu četrdesetu godinu u Ruandi. A ja vama molim od Boga da i u ovoj teškoj situaciji imate blagoslovljenu novu 2021. godinu!
Don Danko Litrić
