Promatrala sam ih dok su, glave nagnute nad bilježnicu, pisali molitve za dar praštanja. Praštanje je jedna od ključnih tema u nastavnom planu i programu vjeronauka u trećem razredu osnovne škole. Dok su učenici pismeno molili Gospodina da imaju snage za praštanje, ja sam koračala između njihovih klupa, pogledom prebirala ispisane retke i u tišini srca molila za njih…
Dođem tako do jednoga dječaka i pomislim: “Bože, što će u životu biti od njega?!” Pisao je molitvu na istrgnutom listu papira jer je bilježnicu zaboravio. Olovku je posudio od prijatelja s kojim je sjedio u školskoj klupi jer je svoju olovku zaboravio. Tako se redovito događalo. Dolazio je u školu bez potrebnoga pribora za nastavu, bez zadaće, vjerojatno bez ikakve želje za stjecanjem novoga znanja… U zbornici je bio čest uzrok nastavničkih uzdaha. Pravoga obiteljskoga odgoja nije imao. Tata je bio u zatvoru zbog posla s drogom, a mama se također borila s ovisnošću. O nekakvom prakticiranju vjere uopće se nije moglo govoriti. Na nedjeljnoj euharistiji bio je nekoliko puta, s bakom. I to je sve. Opet se zapitah: “Što će u životu biti od njega?!”
Iz razmišljanja me trgnu glas jedne učenice, koja je htjela glasno izreći molitvu koju je napisala. Dadoh joj riječ. Uslijedile su molitve još nekolicine učenika. Molitve su bile tako iskrene, djetinje, s pouzdanjem… Zapazih da se za riječ javio i učenik kojega sam netom opisala. Iznenadila sam se. Nisam očekivala da će išta napisati. Kad sam mu dala riječ, započeo je:
– Isuse blaga i ponizna Srca, učini srce moje po Srcu svome!
Zatim se okrenuo prema učenicima, da im dodatno pojasni:
– Tako se kaže deset puta!
– Tko te je naučio tu molitvu? – upitah ga oduševljeno.
– Molio sam s bakom. Iz njezina molitvenika – lice mu je blistalo od radosti i ponosa.
Moje također. U isti se tren prisjetih svojih dviju baka. Doslovce sam bila njihova učenica u školi molitve. Jedna me je naučila moliti krunicu, a druga me je opskrbila molitvenicima s prelijepim sličicama svetaca. Nisam išla na počinak dok ne bih izmolila sve prema bakinim uputama. Mama se pak, gledajući me kako molim, čudom čudila i pitala: “Što će biti od nje kad odraste?” No bake su odgovor znale.
Izgleda da bake pouzdano znaju odgovor na to pitanje. Dijete postaje ono što se u njegovo srce stavlja. Vjerojatno i baka onoga dječaka zna što će biti od njega u životu. Ona zna što je u njegovo srce stavljala. Dakle, Bog uvijek nađe put do ljudskoga srca. Često se posluži bakinim molitvenikom.
s. Krista Mijatović
