Bio je petak, peti dan prvoga tjedna studija. Vraćala sam se s fakulteta u samostan s jednim jedinim zaključkom u glavi: Ja ovo ne mogu završiti. Jednostavno nemoguće. Kolegica sa studija, prozrevši moju zabrinutost, samouvjereno izusti:
– Studij ne završavaju pametni, nego uporni.
Uzdahnula sam:
– Kristina, jesi li vidjela svu tu literaturu? Na stranim jezicima?
– Naravno da jesam. Ponavljam, studij ne završavaju pametni, nego uporni. Kao čimavica.
– Lecnuh se na tu neobičnu riječ: čimavica? Nisam ju nikad prije čula. U Kristininu rodnom kraju riječ je očito bila u uporabi. Ajme meni, ne samo da ne poznajem strane jezike nego ne poznajem ni hrvatski!
– Što je to čimavica? – prostodušno upitah Kristinu.
– Život će te naučiti. Lekcije su već započele – zagonetno će ona s osmijehom. Tu smo se razišle.
Kristina je sišla s tramvaja, a ja sam produžila još nekoliko stanica dalje. “Kao čimavica“, što bi to značilo?! Čim sam došla doma, kod objeda upitam sestre jesu li čule za tu riječ. Ni jedna! Da to možda nije neko osobno ime, prezime, nadimak? Možda je to koja studentica koja je nedavno diplomirala, a također joj se činilo da ne će moći? Ne znam. Odjednom mi sinu. A možda je to ime koje svetice? Da, možda je to ime neke svetice kojoj učenje nije bilo jača strana! Ako ćemo biti iskreni, imena svetaca nekad su baš neobična. No da je u pitanju svetica, znale bi moje sestre za nju. Osobito jedna koja je hodajuća baza podataka o svetcima. Za svakoga je svetca znala koja mu je uža specijalnost i kada se kojemu treba obratiti za pomoć. Već me je preporučila sv. župniku arškomu i Josipu Kupertinskomu da me zagovaraju:
– Za njih sam dvojicu sigurna da će ti biti od pomoći jer su i sami muku mučili s knjigama, latinskim, definicijama… Glede “svete Čimavice“, ne mogu ti reći ništa. Prema onom što ja znam, takve nema u zboru svetih. No znaš da samo dragi Bog, slava Mu vječna bila, zna koliko točno ima svetaca. Uostalom, ne može štetiti ako bi koji put u danu izrekla zaziv: “Sveta Čimavice (ako si sveta), moli za me!” Ako nije među svetima, može Bog, slava Mu vječna bila, tvoju molitvu preusmjeriti na nekoga drugoga svetca.
Iako se naputak činio logičnim, ipak ga nisam usvojila. Ne mogu se baš tako odnositi prema svetima da ih pridodajem po vlastitom nahođenju.
Ubrzo je došlo vrijeme ispita. Satima, danima i noćima trebalo je sjediti, u knjige “glediti” i pritom se ne jediti, nego vjerovati da će to vrijediti… I tako iz dana u dan. Uporno. “Kao čimavica“, rekla bi Kristina. Prošao je prvi ispit, i drugi, i treći, i peti, i deseti, i pedeseti… Pa bilo ih je, prema mojoj procjeni, stopedesetak… Činilo mi se da svakim novim ispitom ispitujem koliko u meni ima čimavice.
Kristina je nedugo nakon našega razgovora prešla na drugi fakultet i nismo više bile u kontaktu. No nakon dugoga niza godina slučajno smo se susrele u tramvaju, i odmah mi je pristupila:
– Vidjela sam vijest da si doktorirala. A sjećaš li se prvih dana studija?
– Kako da ne?! Sjećam se i tvoga recepta za studiranje. “Kao čimavica.” Daj mi sada, molim te, reci što je to!
– Ma znaš ti to već! Kako sam obećala, život te je naučio – branila se.
– Eh, život me je, uostalom kao i tebe, mnogo toga naučio: i upornosti, i ustrajnosti, i strpljivosti, i neodustajanju kad je teško…
– Sve to – prekinula me je – što si sada nabrojila jest jednom riječju čimavica. Biti kao čimavica, slikovito rečeno, znači biti ustrajan.
– Tako dakle? Pa može se onda reći da je čimavica sveta!
Obje se složismo oko toga.
Valjda joj je bilo neugodno reći ono što sam poslije sama saznala, da čimavica zapravo znači stjenica! I da se taj izraz obično rabi za opis neumorno dosadne osobe. Za mene je, svejedno, čimavica ostala “sveta”. Kao slika ustrajnosti, zapravo one svete krjeposti da ustrajemo u dobru. Za što i danas ustrajno Boga molim!
s. Krista Mijatović
