Nesvakidašnja je crvena knjiga u prvoj polovici 2022. dospjela na prosudbeni stol teologa vatikanskoga Dikasterija za kauze svetaca. Crvenom, naime, ona nije prozvana zbog boje svojih korica, nego zbog sadržaja skrivena među njima: izvješća o mučeništvu devetorice europskih misionara stradalih u kineskom gradu Zhengdingu 1937. u jeku Drugoga kinesko-japanskoga rata. No u boji mučeničke krvi, koju su zhengdinški biskup Frans Schraven i osmorica njegovih drugova prolili štiteći izbjegle Kineskinje od spolnoga zlostavljanja japanskih vojnika, ne iscrpljuju se razlozi za naziv znakovite boje. Naime, postupak za njihovo proglašenje blaženim pokrenula je 2013. nizozemska biskupija Roermond u ime zhengdinškoga biskupa Juliusa Jie Zhiguoa, biskupa »podzemne Crkve« koji je zbog komunističkih progona mogao tek zavapiti Europi da otkrije svoje zanemareno mučeničko naslijeđe. A njegovu vapaju s pravom se mogu odazvati i – Hrvati.
Naime, dok je kao lazaristički bogoslov potkraj 19. stoljeća šetao uzduž kitnjastih pročelja Graza, mladi Tomaš Ferdinand Češka, budući suradnik biskupa Schravena, lako se mogao prisjetiti trenutaka koje je kao dječak provodio podno raskošnoga svoda pokrajnje kapele sv. Barbare u brdovečkoj crkvi sv. Vida. Zdanje u kojem je kršten već dva dana nakon rođenja 18. svibnja 1872. i tada su, naime, krasile štukature nepoznatoga majstora nadahnuta baš gradačkim »stucco-stilom«. No prvi misionar Dalekoga istoka potekao iz hrvatskih strana pod brdovečkim se nebom nije dugo zadržao. Iako matica krštenih župe sv. Vida navodi da mu je i sestra Antonija Marija 1874. rođena u željezničkoj čuvarnici u današnjoj Ulici Jure Novoselca u obližnjim Šibicama, već je mlađi brat Anton 1877. rođen u kvarnerskim Matuljima, kamo je obitelj Češka nakratko doveo očev posao.
Željeznički čuvar Tomaš Češka stariji i Marija rođena Kamarýt – Česi u čijoj se skromnoj kući ravnopravno govorilo češki i njemački – zbog čestih su selidaba diljem Austro-Ugarske svojoj brojnoj djeci namjesto osjećaja istinskoga doma mogli darovati tek vlastitu vjeru u nebesku domovinu.
Možda su baš takve obiteljske prilike razlogom zašto je Tomaš Češka rano uspio razaznati misionarski poziv. Češka krv, hrvatska gruda i njemački jezik Tomaševo su srce doduše toliko vezale za »domovinu Austriju« te je oklijevao ući u »odveć francusku« lazarističku družbu, no životopis njezina utemeljitelja sv. Vinka Paulskoga koji ga je dopao za školovanja u tirolskom gradu Bozenu presudio je odluci da 1888. pokuca na vrata bogoslovije Misijske družbe u Grazu. Deset godina u sirotinjskom susjedstvu gradačke crkve Marije Žalosne Češka je proveo u odricanju, na čiju će ga pretjeranu strogost čitav život podsjećati teške glavobolje, ali i u razdraganu iščekivanju svoje mlade mise, što je u pismu iz 1897. podijelio s jednom od svojih sestara: »19. srpnja, na spomendan našega svetoga utemeljitelja, reći ću svoju prvu misu. Koliko iščekujem taj svečani čas. Još se više radujem sreći što me u Parizu dopala dobrotom našega prečasnoga oca, naime, da mogu otputovati u misije u Kinu. Pomozi mi da Bogu zahvalim na toj milosti!«
Budući da je lazaristička crkva tada bila prepuna skela, svoju je mladu misu mladi Brdovčanin proslavio na jednom od pokrajnjih oltara – možda baš na onom koji i danas uz kip sv. Vinka rese kipovi lazarista sv. Justina de Jacobisa i bl. Mihaela Gebrea, mučenih zbog vjere u Etiopiji. Ujedno, nekoliko dana prije nego što će krenuti u svoj prvi i jedini misijski pohod od poglavarice je gradačkih kćeri kršćanske ljubavi dobio kipić s relikvijom sv. Ivana Gabriela Perboyrea, lazarista stradala u Kini. Vjerojatno nije ni slutio da će ga pod starost dočekati slična sudbina kada je sestri 6. rujna 1897. napisao: »Sutra, ako Bog da, putujemo nas trojica svećenika, Josef Verriere, Chrispinian Tison i moja malenkost u Lyon, gdje ćemo ostati za Malu Gospu i potom nastaviti za Marseille. U Marseilleu se iduće nedjelje, 12. rujna, u četiri sata popodne ukrcavamo za Kinu, kamo ćemo stići 13. listopada…«
Nastavlja se
