Kada god živjeli i kuda se god kretali, svetci baš i nemaju sreće s putovanjima. Počevši od sv. Pavla, čiji se brod za Rim oko 61. nasukao vjerojatno baš na Mljetu, preko Hrvatima omiljela sv. Antuna, kojega je brodolom namjesto do marokanske misije nanio do talijanske propovjedaonice, pa sve do sv. Ivana Zlatoustoga i sv. Tome Akvinskoga koji su i umrli putujući, svetački su životi toliko praćeni nepredvidljivošću putovanja te i nije čudo što nebeski čuvar putnika, sv. Leopold Bogdan Mandić, svoj zaštitnički »status« duguje upravo čudu koje ga je spasilo od smrti u prometu. No svetce među inim izdvaja i to što nijedan put – pa ni onaj životni – ne motre iz vlastite perspektive, odakle se svaki cilj čini kao odbojno nedohvatna daljina, već iz perspektive Duha. Nimalo nije slučajno što treću božansku osobu označava upravo ptica: s nebeskoga se motrišta na svakomu putu – pa i onomu otkazanu, izjalovljenu ili nedovršenu – nazire nebeska svrha.
Možda je već kao 25-godišnji lazarist takvo motrište usvojio i Brdovčanin Tomaš Češka, koji je iz marseilleske luke umjesto najavljenoga 12. rujna 1897. za Kinu isplovio tek dva tjedna kasnije. Onomu što se tijekom tih četrnaest dana zbivalo u duši prvoga na tlu Hrvatske rođenoga misionara na Dalekom istoku, nemoguće se dovinuti: o svojem prvom iskušenju u pismima obitelji u Austriji nije zapisao ni slova. No sudeći po vedrini s kojom se s puta javljao, nema sumnje da se u njemu nije primirio mladomisnički zanos niti je utihnuo glas koji mu je desetak godina ranije pred svetohraništem u Griesu naložio da postane misionarom. Slijedeći njegov nalog, Češka je uobičajenim transsueskim trgovačkim putem pristigao do Singapura, a potom je preko Saigona u negdašnjoj Francuskoj Indokini i tada još britanske kolonije Hong Konga 30. listopada prispio u kineski Šangaj. No njegova je pustolovina time tek počela: iz Šangaja je odmah poslan više od 1000 kilometara na sjever, u Chengtingfu.
Vikarijat koji se nalazio u tom gradu, što ga je i danas naći u provinciji Hebei pod imenom Zhengding, Češkinom će mjesnom Crkvom ostati sve do smrti koju je dočekao rame uz rame baš sa zhengdinškim biskupom Fransom Schravenom.
No Češka se nije tek tijelom naselio u Kinu; ime koje je po dolasku usvojio, Chai Shen-cheng, svjedoči da je novu domovinu prisvojio i duhom. Sam to roditeljima u kolovozu 1898. ovako opisuje: »Kada bih nenajavljeno posjetio Klagenfurt, umnogome dvojim bi li me tko prepoznao. Obrijana glava, kosa dostatna tek za pletenicu, brkovi, kineska odjeća, itd., sve bi me to učinilo neprepoznatljivim… Vrijeme mi valja ispuniti učenjem, pastirskom skrbi i dnevnim duhovnim vježbama. To znači govoriti francuski s misionarima, a kineski s Kinezima.« Te riječi nagoviještaju i plodove njegove prve misijske godine. »Već sam dospio čuti 650 ispovijedi na kineskom, triput propovijedati, osam puta pomazati svetim uljem, blagosloviti jedan brak, krstiti jednoga poganina, zaključiti petnaest dječjih krsnih slavlja, postaviti križni put… Naravno, još mi je mnogo toga učiniti da postanem dobrim misionarom. Samo me Božja milost može takvim učiniti.«
Makar je Češka zdušno usvojio prvu pouku misijskoga života – prihvaćanje da se iz svojega dotadašnjega života može osloniti tek na vjeru – njegovo privikavanje na svakodnevni život u Kini nije protjecalo u nepomućenoj ravnodušnosti. Teško se oprijeti misli da u njegovim pritužbama na prašnjavost kineskih cesta i jednoličnost azijske kuhinje ima nepatvorene prisnosti kakva će i kasnije resiti upravo hrvatske misionare. Možda baš zahvaljujući takvu duhu, Tomaš se već 1900. našao na čelu misijskoga okruga Ninjing i 25 zajednica koje su ga činile. A iste se godine našao i na čelu neuobičajene vojničke čete.
U pismu iz listopada Češka, naime, svjedoči o šest mjeseci užasa koji je za Bokserskoga ustanka zaprijetio europskim misionarima i njihovoj kineskoj pastvi. »Uništene su crkve i kapele, spaljeni domovi kršćana, njihova polja zaplijenjena, a svećenici i biskupi pobijeni. Samo u kineskoj provinciji Zhiliju (u jugoistočnom dijelu te provincije nalazio se Zhengding, op. L. T.), masakrirano je preko 20 tisuća kršćana, uključujući 11 svećenika. (…) Naša je misija najviše pošteđena. (…) Samo je nekoliko okolnih kršćanskih zajednica u mom okrugu opljačkano i spaljeno. Kako bismo od sebe odvratili ugrozu boksera, protiv njih sam na čelu 500 naoružanih kršćana morao poduzeti pohod tijekom kojega smo im spalili tri naselja. Praznici su ovoga ljeta bili čudni…«
Nastavlja se
