Nema književne vrste u isti mah toliko pristupačne i toliko neprohodne kakva je životopis svetca: lako je u njemu pohraniti blagoslov koliko i zapasti u praznoslovlje. A glavna je omaška gotovo svakoga neuspjela svetačkoga životopisa to što svojega junaka predstavlja kao zvijezdu repaticu koja munjevito sijevne nad zemljom namjesto kao biljku penjačicu koja se postojano uzdiže k nebu. Jer dok repatice padaju same čak i ako putuju u roju, rašljike se penjačice uvijek uzvijaju oko kakva drugoga stabla, nadrasla ga ona ili tek obrasla. Tako je i sa svetcima: zamisliti Pavla bez druga mu Barnabe teško je koliko i razumjeti Augustina bez majke Monike ili Ćirila bez brata Metoda. No staze Božjih ugodnika osim svetih suputnika redovito prate i ljudi prepoznatljivi tek po neznatnosti. Ta su »manja braća« manja tek imenom: jer makar im je svetost rijetko priznata, često je upravo njihova prisutnost zrcalo u kojem se ogleda sam svetac, a njihove su uspomene nerijetko jamcem sjećanja čitave Crkve.
Takvoga je brata brdovečki misionar Tomaš Ferdinand Češka prepoznao u lazarističkom laiku Franzu Xaveru Friedrichu, rođenu 1882. u Ujaradu u današnjoj Rumunjskoj, te ga je za kratka odmora u zajedničkoj im domovini Austriji u studenom 1910. pozvao da mu se pridruži u kineskom vikarijatu Chengtingfuu. Nakon što je primio blagoslov od samoga pape Pija X., 28-godišnji je Friedrich – po prezimenu naoko Nijemac, no po vlastitu osvjedočenju Mađar – po dolasku u Kinu preuzeo brigu o misijskom vinogradu, voćnjaku i pčelinjaku, no tijekom 25 godina suživota s Češkom neprestano će pronalaziti i druge sitnije poslove kako bi novčano podupro napore svojega »duhovnoga oca«. Tomaš je, naime, deset godina mlađega subrata toliko uzeo pod svoje da se Friedrich smatrao »duhovnim bratom Češke«, a njegovo divljenje obitelji koja je dala čak pet duhovnih zvanja pokazuje neostvarena želja da tkogod napiše knjigu »o jednostavnoj kršćanskoj obitelji Češka (…) na veću slavu Božju i izgradnju braće ljudi«.
No čime je to Češka sklonuo Friedricha da sigurnost gradačke lazarističke kuće ostavi poradi neizvjesnosti misije na sjeveru Kine? Vjerojatno istom onom nutarnjom snagom kojom je i posljednjega živućega Friedrichova poznanika, kineskoga trapista Benedicta Chaoa, dvadesetak godina kasnije privukao u sjemenište koje je sam i zasnovao u Chengtingfuu. Češkin duh, naime, od dolaska u Kinu 1897. do 1910. nije tek ojačao od nelagode preplavljenosti nepoznatim ili neugode života u daljini, nego se i očeličio u bliskim susretima sa smrću. U krvoproliću Boksačkoga ustanka, tijekom kojega se i sam morao mašiti oružja, Brdovčanin je izgubio četiri pekinška brata lazarista, no uspio je spasiti život alzaškomu isusovcu Jungu. Vapaj koji je u tim turobnim trenutcima podijelio u pismu svojoj obitelji najbolje rasvjetljuje i drugu stranu te zanosne ratničke prilike: »Naša je sveta Crkva ponovno zadobila mnoge mučenike. No mi – mi se nismo našli dostojnima pribrojiti im se.«
Čime je Kineze oduševio u ratu, time je Češka odsijevao i u miru, svjedoči Friedrich: »Zbog njegovih su ga nadnaravnih napora istodobno voljeli i bojali ga se…« Do iznemoglosti predan narodu, koji ga je poznavao pod imenom Chai Chen-sheng, mjesecima bi izbivao iz sjedišta svoje misije kako bi pješke ili dvokolicom obišao 2000 njezinih žitelja raspršenih u 40 sela. »Sve je župljane znao po imenu… Bio je zaposlen poput pčele. Vrijeme je mjerio u minutama i sekundama«, bilježi mladi brat u jednom pismu. No priželjkivani je mir bio kratka vijeka. Iako revolucija kojom je 1911. u Kini dokinuta carska vlast dvojici lazarista nije naškodila, bila je to svojevrsna najava najvećega nemira koji će zadesiti svijet ni tri godine kasnije. Nedugo nakon što je sestri za uspomenu odaslao svoj tradicionalni kineski repić – omraženi znak posljednje dinastije Qing – Češka je u jednom pismu priznao i svoju muku zbog užasa Prvoga svjetskoga rata: »Moja domovina, koju toliko volim, leži skršena u užasnoj duhovnoj i materijalnoj bijedi.«
Srce je brdovečkoga sluge Božjega Austro-Ugarskoj ostalo vjerno čak i nakon njezina povijesnoga iščeznuća, što očituju pisma koja je preko grofice Mensdorff-Pouilly izmjenjivao s posljednjom habsburškom caricom i službenicom Božjom Zitom. Pa ipak je i dušom i tijelom posve pripao novoj domovini, baš kao i Friedrich, koji se u Mađarsku nikad nije ni vratio. Uz dvije škole koje je kasnije priznala i kineska država, Češka je 1919. počeo graditi i kapelu u svom tadašnjem sjedištu Kao-sienu. Manjak sredstava koji ga je pri tome usporavao dodatno će mu na prijelazu u novo desetljeće otežati i poplave i glad – nepogode koje u Kini nikad ne dolaze bez razbojnika. No najveću je promjenu chengtingfuškim misionarima 1920. donijelo ustoličenje novoga biskupa: Nizozemca Fransa Schravena. Jedan od prvih izvještaja o mučeništvu koje je Češka s njim podnio zabilježit će upravo – Friedrich.
Nastavlja se
