Nije teško u uvriježenom pogledu na svetost uočiti dvije usporedne zablude. S jedne je strane ushićenost svetačkim životnim preokretima, neobičnim navikama ili neuobičajenim znakovima; s druge je strane opčinjenost njihovim smrtnim mukama, osebujnim proroštvima ili neobjašnjivim čudesima. Ukratko, katoličkom maštom već stoljećima vladaju prividi svetaca čudnih života i još čudnijih smrti, pojave čiji je poticaj neshvatljiv koliko im je i uzor nedostižan. No nerijetko su upravo čudom neispisane stranice svetačkih životopisa one stranice koje svetost ponajviše i očituju: stranice koje – ispisane u srcima suvremenika ili štovatelja namjesto na papiru – svjedoče o životu koji se odrekao svake živopisnosti, o smrti dočekanoj u žaru služenja. Život kao smrt samomu sebi, smrt koja je život za druge: to je otajstvo svetosti na koju je pozvao i sam Krist.
Većinu od četiriju misijskih desetljeća brdovečkoga sluge Božjega Tomaša Češke prožima upravo skrovita svetost kakvu ocrtava radosna vijest. No u vijestima koje su 1920. kružile njegovom dalekoistočnom misijom za 384. lazarista u Kini nije bilo mnogo radosti. Oko 70 tisuća duša njegova apostolskoga vikarijata, koji je tada nosio ime Jugozapadni Zhi-Li, još se nije bilo ni oporavilo od posljedica velikih poplava iz 1917., kada je 1920. nastupila suša tijekom koje nije pala ni kaplja kiše. Ipak, godina se gladi svršila znakom nade: krajem prosinca novim je biskupom vikarijatskoga sjedišta Chengtingfua imenovan Nizozemac Frans Schraven, znamenit baš po upravljačkim sposobnostima i umješnosti s novcem. Dobar je glas opravdao već time što je nakon biskupskoga posvećenja 1921. svoje svećenike odaslao natrag u župe bez raskošne gozbe. »Jadni gladni narod trebao ih je više nego ikad«, zapisao je tada.
Zahvaljujući svojoj snalažljivosti, do mučeničke smrti koju je podijelio s Češkom Schraven je u vikarijatu uspio izgraditi misijsko groblje, sjemenište i školu za djevojke te privući trapiste da se nasele u obližnji Baitang. No u duhovnoj izgradnji oslanjao se upravo na Češku, kojemu je prvo namijenio mjesto ravnatelja sjemeništa. »U kući je više od 150 ljudi koje moram posve namiriti. Sad, sjemenište je posvećeno Božanskomu Srcu Isusovu, pa se uzdam u njegov sveti blagoslov…«, bilježi 50-godišnji Brdovčanin na početku novoga duhovničkoga apostolata.
Ubrzo će, naime, započeti ispovijedati i braću trapiste te chengtingfuške kćeri kršćanske ljubavi i sestre sv. Josipa, a za braću sv. Pavla i kineske laikinje duhovne će vježbe voditi i na francuskom i kineskom. Položaj upravitelja za sve vjernike chengtingfuškoga okruga, koji mu je dodijeljen 1929., bio je tako više potvrdom negoli prisilom.
»Činim to rado jer me Kristova ljubav potiče; to je čisti dar Božje milosti bez ikakvih zasluga s moje strane. U svojoj sobi u Chengtingfuu držim zidnu kartu kruga koji mi je povjeren. Sela u kojima se nalaze kršćani označena su crvenim srcima (…) Smatram takav način označavanja iznimno dirljivim jer su mi sve kršćanske zajednice prirasle srcu (…) Volio bih sve kršćane zapaliti ljubavlju Božjom, a sve kršćanske zajednice prinijeti Bogu kao goruća srca«, pisao je Češka o svojoj službi. Spomen vatre nije nimalo slučajan: do 1929. Kinu je pogodio palež Sjeverne ekspedicije Čang Kaj-šeka, čiji su vojnici provalili i u Schravenov dvor, ali i još jedna razorna poplava, koja je 80 milijuna Kineza bacila u siromaštvo. Češka je baš za njih nastojao ražariti milosrđe svoje pastve – sve dok mu i samu nije ustrebala pomoć.
Kako bi prizdravio od prevelikih napora, u ožujku 1933. posljednji je put posjetio Austriju, gdje je živjela njegova obitelj. Jednoj od sestara tom je prigodom povjerio: »Volio bih zagrliti svakoga Austrijanca, ma i svako stablo svoje domovine!« No već u studenom Chai Shen-cheng – kako su ga zvali u Kini – vratio se u svoju misijsku domovinu, gdje ga je 1934. dopala i služba superiora, kao i chengtingfuškoga župnika. Da ime Shen-cheng – u slobodnom prijevodu, dokraja pažljiv – nije bilo slučajno, vidi se iz jedne bilješke nastale dvije godine prije njegove smrti. »U našem apostolskom vikarijatu ima 48.437 kršćana katolika, ove godine kršteno je 1180 odraslih pogana, djece kršćanskih roditelja 2120, djece pogana u životnoj opasnosti 17.582, godišnjih ispovijedi bilo je 32.403, pobožnih ispovijedi 141.129, uskrsnih pričesti 486.696, svetih potvrda 1296.«
»Naša vjera dobro napreduje u Kini«, ocijenio je Češka stanje te 1935. Situacija se doista činila mirnijom; ni gorući Građanski rat ni japanska invazija Mandžurije nisu mnogo priprijetili vikarijatu. Schraven to potvrđuje u pismu 1937.: »Kao i uvijek, negdje u Kini ima kakav rat, no ova je zemlja toliko velika… (…) U međuvremenu, nastavljamo s misijskim radom kao da čitava Kina živi u miru. (…) Naš se dobri Gospodin brine o nama pa se nemamo čega bojati… Najvažnije je da budemo spremni kad nas Bog pozove.« Ne će dugo proći, a ta će proročka misao dobiti i svoj mučenički pečat.
Nastavlja se
