Ni početak Drugoga kinesko-japanskoga rata u ljeto 1937. nije mnogo uzdrmao srca europskih misionara u apostolskom vikarijatu u Chengtingfuu. Krajem srpnja pao je Peking, no iskustvo s japanskom vlašću u obližnjem vikarijatu u Yungtingfuu još od siječnja nije nudilo nikakva razloga za brigu: ondašnje se misionare nitko nije drznuo dirnuti, a s povlačenjem komunističkih postrojba iščezavale su i razbojničke čete. Čak je i kolovoški incident u kojem su vojnici u blizini Pekinga oteli osmoricu redovnika marista budio nadu: oslobođeni su, naime, i bez plaćanja tražene otkupnine. No u rujnu je Drugi japansko-kineski rat već opasnije priprijetio. Makar Chengtingfu nije bio strateški važan – bojište se pružalo 150 kilometara na sjever – jedno od posljednjih Češkinih pisama svjedoči kako su ga ubrzo okružili rovovi, a na samo 20 kilometara udaljenu željezničku postaju Shijiazhuangu Japanci su sasuli toliko bomba da su veze s okolnim gradovima potpuno odsječene. Što su pak o tome mislili misionari, najbolje pokazuje činjenica da su od 19. do 27. rujna u središtu vikarijata održane duhovne vježbe, i to za 60 svećenika. Četrdesetorici koji su se zadržali u Chengtingfuu do 29. rujna pridružila se i većina trapista iz obližnjega samostana. No redovnici koji su došli 7. listopada više nisu mogli ući: napad je imao početi svaki čas.
Samo toga dana na Chengtingfu je palo 814 granata. Tisuću stalnih stanovnika svoj je dom moralo podijeliti sa 2000 izbjeglica, mahom žena i djece u strahu, a njihov se broj do završetka trodnevne opsade popeo na 10 000. Ne samo svaka soba, nego i svaki hodnik misije bio je prepun ljudi. Slično je bilo i u budističkom samostanu i u kući švedskih protestanata. Najstariji među misionarima, Tomaš Češka, već je iskusio da je najvažnije pregrmjeti rat: srušene će zidove obnoviti, ugroženu žetvu prikupiti, nove razbojnike otjerati, samo je poginule nemoguće vratiti. Uz tri ljudske žrtve, do subote 9. listopada pao je Chengtingfu. Kineske su snage na odlasku upozorile Češku na moguću japansku okrutnost prema Europljanima, no on im je samo odvratio da misionari vojnicima ne će nauditi. Pa makar će nerede idućih dana biti teško spriječiti, taj je dan protekao u prividnu miru; Japanci koji su sutradan zauzeli trapistički samostan, redovnicima su čak i platili za sve čime su se koristili. Tek se u srijedu 13. listopada izvan grada proširila vijest da su biskup Schraven i još osmorica misionara te subote odvedeni u nepoznato.
Iste večeri chengtingfuške su se redovnice skrile na molitvu zbog vojničke buke ispred vrata njihova samostana, a u nedjeljno ih je jutro jedan svećenik izvijestio kako su prethodne večeri devetorica misionara odvedena svezanih ruku i prekrivenih očiju. Naveo je čak da su za to upotrijebljene svećeničke štole. Drugi će svećenik, Joseph Chow Chih-yi, kasnije istaknuti da su među četrdesetoricom prisutnih za večerom ljudi u japanskim uniformama odveli samo Europljane, a protestantski će se misionari prisjetiti neuobičajeno velika ognja što je te večeri gorio kraj pagode Lingxiao. Do kraja su tjedna vijesti o otmici doprle i do misije u Dingzhouu, odatle do francuskoga i nizozemskoga veleposlanstva, a potom preko agencije Reuters i do čitave Europe. Makar do danas službeno nisu priznale odgovornost, prebacujući ju na Kinu, ni japanske svjetovne vlasti više nisu mogle ostati ravnodušne na pritiske, u koje će se uključiti i Vatikan.
Na prve vijesti o pronalasku ostataka kraj pagode u Chengtingfuu sredinom studenoga – bile su to nagorjele i smrvljene kosti, krunice i medaljice, sve pronađene u pepelu zajedno s puščanim čahurama i kolutima žice – japanski zapovjednik Yokoyama doputovao je u središte vikarijata. Nije bilo dvojbe: za zločin su bili odgovorni njegovi ljudi pod zapovjedništvom generala Tanija. Yokoyama, i sam katolik, zatražio je da se 22. studenoga služi zadušnica za zhengdinške mučenike, na kojoj je pročitan brzojav sućuti japanskoga vrhovnoga zapovjednika, a dao je o trošku japanske vojske podići i do danas očuvan spomenik na kojem piše: »Dali su svoje duše za svoje ovce.« Premda je u tajnom pismu apostolskomu delegatu u Pekingu Schravena i drugove nazvao »mučenicima vlastite misionarske revnosti« i »istinskim svjedocima kršćanske ljubavi«, Yokoyama je zamolio lazarističkoga istražitelja Chaneta da ne nagli s izvještajima za Europu. Zapovjednik je dobro znao što može japanska cenzura; no i skori početak rata u Europi i poslijeratna kineska izolacija presudili su tomu da spomen na mučenike iz Chengtingfua ostane živ tek u lazarističkoj družbi – i obitelji Češka.
Upravo je, naime, Emanuelu Češki lazaristički brat Franz Xaver Friedrich, izbjegavši pokolj Tomaševom zaslugom, dojavio prve navode o sudbini mučenika, stradalih jer Japancima nisu željeli prepustiti 200 Kineskinja za spolno izrabljivanje. Objašnjenje koje je Friedrich načuo od japanskih vojnika kasnije će potkrijepiti drugi svjedoci: još iste godine protestantski će pastor Hill nizozemskomu veleposlaniku posvjedočiti da je Schraven na sam dan svojega mučeništva kategorički odbio monstruozni japanski zahtjev, a to je misionaru Oliviersu potvrdio i prevoditelj kojega su uposlili japanski vojnici. Uostalom, o takvim zahtjevima Japanaca svjedoče i drugi suvremeni lazaristički, trapistički i franjevački zapisi; tek kasnih devedesetih, kada se počela raspadati takozvana »urota šutnje« o Chengtingfuu, pridružit će im se i svjedočanstva trojice kineskih očevidaca, svećenika Josepha Chowa Chih-yia i Josepha Wanga te Minga Sho-chaoa.
Podatke o masakru iznijelo je troje ljudi: trapist Struyven, redovnica Poileu i kineski prevoditelj. Nakon što su žrtve svezane žicom kamionom dovezli do pagode, japanski su im vojnici čupali brade i tukli ih šakama; neke su izboli nožem, a trojicu propucali. Na lomači na koju su ih sve bacili najduže je preživio Schraven, koji je u bolima vapio: »Moj Bože, moj Bože!« Mučitelji su na lomaču dolijevali i kerozina i benzina, no biskupovo se tijelo začudno opiralo vatri. Nije teško povjerovati da je čitavo to iskustvo mučitelje odvratilo od daljnjega približavanja ijednoj od žena koje su utočište pronašle u Zhengdingu, kako neki tvrde. No duboka je poruka u pepelu podno pagode Lingxiao skrivena i za one s kojima je Brdovčanin Tomaš Češka kratko dijelio domovinu. Njegova svećenička kapica jedan je od rijetkih predmeta koji na zhengdinškoj lomači nije izgorio. Onaj koji je poradi tuđega naroda ostavio i svoju krv i svoj dom i svoj jezik, ni pred svojim mučiteljima nije skidao znaka svojega poslanja.
Završetak
