Baš u vrijeme dok je diljem Zapada nicala revolucija za revolucijom, u samom je srcu Istoka, 30-ak kilometara od grada Asansola u indijskoj saveznoj državi Zapadni Bengal, 1. ožujka burne 1968. blagoslovljen temelj Shantinagara – Grada Mira. No nije se radilo o rađanju kakve duhovne idile u zaleđu sveopće društvene drame. Jer dok su prosvjednici na ulicama europskih i američkih gradova mahom imali domove kojima su se mogli vratiti, u Shantinagaru će svoje sklonište pronaći tisuće gubavaca koje je gradska vlast protjerala iz milijunskoga Asansola. Majka Terezija, koja je ondje 1961. otvorila petu kuću misionarki ljubavi, nije mogla dopustiti da odbačeni bolesnici ostanu bez krova nad glavom. Tako je već 1963. pribavila oko 34 hektara zemlje na kojima im je naumila izgraditi kuće i gospodarske zgrade, ali i crkvu, bolnicu i školu. A ostvarenje svojega sna povjerila je 1964. Hrvatici Jozefini Orzes.
No sestra Franciska Ksaverija nije se našla pred jednostavnim zadatkom: valjalo je ni iz čega podići čitavo naselje, i to na mjestu koje su Indijci nazivali »keval patthar« – »samo kamen«. Majka Terezija svojom će znamenitom umješnošću doduše brzo iznaći sredstva dovoljna za početak radova, no za pretvaranje pustare u plodnu zemlju prva će hrvatska misionarka ljubavi morati uložiti deset godina rada prožetih i liječničkom skrblju. Tako je sestrama tek pet godina nakon početka radova dopušteno da se spoje na gradski vodovod, a kroz liječničku je ordinaciju sestre Franciske samo 1968. prošlo oko 15 000 bolesnika. Nakon kraćega izbivanja radi upravljanja kućom u Madrasu Franciska Ksaverija od 1967. posve se posvetila izgradnji Shantinagara. »Tamo gdje ćemo graditi naselje za gubavce ima već jedna kuća. Ona je sada prazna, pa ćemo u njoj stanovati nas dvije sestre.«
No naum o njezinu doseljenju tek je jedan od brojnih nauma koji su se izjalovili tijekom izgradnje Shantinagara. Nepredvidljiva priroda i nedostatna sredstva čine se glavnim razlozima što se prvih šest stanovnika u Shantinagaru skrasilo tek u siječnju 1969., što Francisku ipak nije sprječavalo da ambulantnim kolima četiri dana u tjednu obilazi bolesnike. »Svake prve srijede u mjesecu pregledavam i liječim oko 300 žena koje boluju od gube, a svaku treću i četvrtu srijedu dolazi mi na liječenje više od 500 gubavih muškaraca. (…) Ponedjeljkom primamo bolesnice koje boluju od raznih drugih bolesti, dok nam petkom dolaze takvi muškarci. Subotom spremamo i čistimo dispenzarij.« U srpnju 1969. sestrama se konačno ostvarila želja da žive među svojim siromasima. »Već tri dana živimo u našem novom stanu i tamo smo se lijepo smjestile. (…) Samostan još nije potpuno završen, zato ja spavam u kolima.«
Nekoliko ulomaka iz njezinih pisama ocrtat će očitu težinu prve godine života u naselju koje su gradili i sami bolesnici. Ožujak: »Ovdje je upravo počela vrućina, pa je kod gubavaca počela reakcija. Ni meni sada nije najsjajnije. Po cijeli dan moram stajati dok pregledavam bolesnike. Zasad još nemam nikoga tko bi mi u tome pomogao.« Srpanj: »Danas smo imali samo 60 bolesnika za previjanje rana, ali jučer, pa i svakoga ponedjeljka imamo ih oko 600. Predvečer već ne možemo od umora ni stajati ni govoriti. A kad smo tako preumorne, onda ne možemo ni jesti.« Studeni: »Posla ima puno, a nas sestara je premalo za taj posao. Sad imamo već 52 bolesnika u našoj bolnici, a na preglede nam dolazi 2100 vanjskih gubavaca. Naše je selo već prilično živo i veliko. Radi se na poljima i ima prilično mnogo posla oko drveća i živadi. To je uistinu pravo selo.«
Gdje ima pravoga života, ima i smrti. Sestra Franciska potresno je posvjedočila i o prvom sprovodu u Shantinagaru 1970. »To je bila jedna žena. Rodila je mrtvo dijete, a poslije toga dobila je vrućicu za šest tjedana i na kraju je umrla. (…) Ja sam joj dala posljednji blagoslov – tako misionari nazivaju krštenje, jer to ljudi tamo bolje razumiju – da joj se svi grijesi oproste. Onda sam je morala pokopati, jer ovdje nema svećenika. Tako smo mi ovdje svakomu sve.« Bez svećenika sve do 1972., sestre su sve češće morale same ispraćati žrtve gube i tuberkuloze, ali i kolere i tifusa. »K nama, naime, dolaze kad im već dolazi kraj. (…) Mi obično imamo sprovod oko pola noći ili u jedan sat poslije ponoći. Naši bolesnici kopaju grob, a budući da su veoma slabi, za taj im je posao potrebno osam do deset sati. Sestre pođu malo na spavanje, a onda u pola noći ustanemo, pa sve mi sa svijećama u ruci pjevamo psalme, ja izmolim molitve za mrtve i blagoslovim mrtvaca i grob.«
Ni nakon noćnoga pogreba sestrama ne bi ostalo mnogo vremena za počinak. Jozefina je u jednom pismu opisala dnevni red iz 1971., kada se o 300 bolesnika shantinagarske bolnice skrbilo šest sestara, a dispenzarij je opsluživao 6800 gubavaca. »Ustajemo u 4:35, onda imamo molitvu i svetu pričest. (…) Zatim se ja moram požuriti da otvorim sobu za fizioterapiju. Tamo radim s osam medicinskih pomoćnika. Prije naše molitve redovito odem da se pomolim s našim bolesnicima prije nego što neki od njih pođu na posao. (…) Zatim moram obići bolesnike u bolnici i pogledati kako teče posao u bolnici i vani. K tomu nam već rano dolaze iz sela bolesnici pa nemamo ni trenutka mira.« Pa ipak je Franciska Ksaverija u Gradu Mira proživjela brojne trenutke nepatvorene radosti. »Naši bolesnici nakon posla otvore radio pa pjevaju i plešu sve do ponoći, a onda idu na počinak.« A tromjesečni posjet jednoga francuskoga kapucina malobrojnim je katolicima 1972. donio i žuđenu blizinu euharistijskoga Krista. »Nedjeljom je naša radionica puna za svetu misu. Dolaze s nama i hindi i muslimani, a mi im ne branimo. (…) Ima i takvih koji strpljivo podnose svoju bolest kao kaznu za svoje grijehe ili kao posebnu Božju milost. Eto, svuda susrećemo i dobrih i pobožnih ljudi…«
Nastavlja se
