»Jer si po svetomu križu svome otkupio ovaj svijet.« Tako prije nedjeljne jutarnje mise na brdovitom istoku osunčanoga Hvara četrdesetak aktivnih vjernika malih župa u Bogomolju i Gdinju otpjeva na zaziv koji im upućuje njihov župnik fra Mario Divković. Možda se samo pod tim geslom i može živjeti u dvama selima koja i danas svoju vodu crpe iz gustirni dok čekaju da s burom prođe i nestanak struje i odsječenost od nedaleke obale Makarskoga primorja. Razumjeti da Krist nije otkupio tek divovsku plavetnu kuglu, nego i plavetnilo ubavih vâla; razumjeti da se Ljubav na križu nije nadvila nad apstrakciju nedohvatnu i filozofima, nego nad poznata lica ribara, težaka, a zašto ne i gostoprimaca; razumjeti, dakle, da »svijet« stvoren i prosvijetljen svjetlom zaljubljene Riječi čini baš tih desetak zaselaka sa svojim bezbrojnim crkvicama, trimovima i maslinama – samo se pod tim uvjetom može shvatiti na što misle malobrojni mještani kada na rubu suza kažu da im je na njihovu otoku »lijepo«.
»Lijepo ovdje ne može biti onomu tko ne voli more, a voli brzinu. Za što vam na kopnu treba pet dana, računajte da vam ovdje trebati mjesec i pol.
Jedina trgovina na ovom dijelu otoka koja radi čitavu godinu nalazi se u Sućurju, a iako trajektu treba svega pola sata odande do Drvenika, nitko ne može planirati buru«, objašnjava nam nasmijani o. Divković, koji je drugi gvardijanski mandat u rodnoj Tuzli 2019. zamijenio službom gdinjskoga župnika i bogomoljskoga župnoga upravitelja. No nije mnogo toga trebalo izmijeniti da se jedan Tuzlak priuči na otočki život. »Moja je želja bila doći u mirnije krajeve jer sam zbog zdravstvenih teškoća i sam shvatio da ne ću još dugo moći izdržati tempo franjevačkoga života u velikom gradu. A život je na Hvaru sušta suprotnost tomu. Nedjeljom popodne jednostavno odem u ribu ili se usidrim u uvali pa slušam valove.«
Premda je strastven ribolovac, župnik ipak nije nikakav samotnjak, upozorava nas fra Stipo Marčinković, koji sa svojim subratom dijeli samostansku svakodnevicu u Sućurju. »Ova naša blagovaonica nakon njegova je dolaska postala mjestom okupljanja vjernika, ali i ljudi koji nisu prije bili bliski Crkvi. Malo toga u otočkom pastoralu započinje bez bokuna ribe i čaše domaćega vina. A fra Mario zna i jedno i drugo.« O. Marčinković s ponosom nam pokazuje limune u samostanskom vrtu, kojemu i sam daruje svoje slobodno vrijeme baš poput većine žitelja kraja između Sućurja i Jelse. »Običaje ljudi ne treba tek uvažavati, nego i podupirati. Kakvi nam se god činili izvana, mimo njih se ne smije jer negdje je u njima skrivena vjera«, povjerava nam.
No baš se u običajima kraja očituju i duhovni izazovi gdinjskoga i bogomoljskoga puka, ističe fra Mario Divković. »Uvijek smo u opasnosti da naša tradicija postane svrhom samoj sebi, pa se tako dogodi da se križonoša u najsvečanijoj procesiji na Veliki petak ne želi ni ispovjediti. Kako može svojemu mjestu blagoslov križa donijeti onaj koji ne želi primiti milost oproštenja?« pita se župnik, kojega takvi primjeri uznemiruju mnogo više od prividno maloga broja župljana koje okupljaju tek nedjeljna slavlja u kamenim »župnicama«. »Na misi u Bogomolju bude desetak, a u Gdinju dvadesetak ljudi. No to je gotovo polovica naših vjernika, od kojih neki samo radi mise dolaze iz Hvara, gdje inače borave. S obzirom na taj broj, i djece je u prosjeku mnogo više nego u župama na kopnu, ali njih desetak dolazi iz svega nekoliko obitelji. Svi zato i priželjkuju neki novi ‘baby boom’ jer pitanje je tko će od njih ostati na otoku«, zaključuje.
Puno je kočnica da se takvo što obistini, priznaje nam Jelšanka Tijana Matijašević Rudan (29), majka triju kćeri koja se udala u Bogomolje. »Muž je ribar, a k tomu uzgajamo i lozu i masline. Djeca se imaju gdje igrati u prirodi, u mjestu je i osnovna škola, no za razliku od Jelse ovdje nema određenoga posla za kojim čovjek može doći, već se mora izboriti za nj u poljoprivredi ili u turizmu. Usto nam je najbliža ambulanta u Sućurju, a ljekarna u Jelsi. Čovjek se snađe, ali treba sve unaprijed.« Dodamo li tomu da i za poštu treba potegnuti do Sućurja, a za banku do Jelse – u vlastitom aranžmanu, naravno, jer je javni prijevoz ukinut – jasno je zašto smo na putu za nedjeljnu misu u Bogomolju sa župnikom svratili u dućan po potrepštine za jednoga župljanina. Većina je njih, naime, već u mirovini, a malotko još vozi, zbog čega su veoma upućeni jedni na druge, objašnjava nam Bogomoljanka Marica Radojković (72). No katkada ni to nije dovoljno.
Izoliranost pod hvarskim suncem – prekinuta tek turističkom vrevom koja Bogomolje i Gdinj zahvati od svibnja do srpnja – možda je glavnim razlogom što na otoku ima i zloporaba droge, tumači nam o. Divković. Makar je nestanak komunizma mnoge vratio u Crkvu, kako nam povjeravaju mještani, dugoročne posljedice nametane ravnodušnosti i tu, čini se, dolaze do izražaja. A situaciji ne pridonosi ni nevoljkost brojnih da – ponajviše zbog unosnosti turizma – pođu ma i u rekreativni izlov zubataca i škarpina, ćukova i molova, a kamoli da se posvete plodnoj obiteljskoj zemlji. O tome nam svjedoči Dimitar Radovanović – Mitre (88), koji unatoč visokoj dobi ne odustaje od uzgoja smokava i badema »u znoju lica svoga«. »Ima na Hvaru zemlje, ali je puno u korovu.
A koliko su moje ruke suhozida ozidale! Vinogradi su ovdje na kosom pa treba graditi suhozid i opeta suhozid da zemlja ne bježi.«
Mudrim riječima te »župne enciklopedije« valja kao tumačenje nadodati prizor sa zidova sućurskoga samostana, inače poprišta ljetne likovne kolonije. Na grafici Lackovića Croate naslovljenoj »Exodus« vidi se mnoštvo naroda kako preko sparušene zemlje radosno kroči prema cilju koji se u daljini ne nazire. No od njihove množine ne nazire se ni staza po kojoj kroče; čini se kao da je zemlja – sam narod. Da ta živa zemlja ne »pobjegne«, doista treba graditi suhozide; no ne tek one opipljive, unutar kojih bi se bez muke – ne i bez truda – danas pronašlo hrane i za deseterostruko više stanovnika. Treba u srcima podizati i »opeta suhozide« – suhozide miroljubive odvažnosti koja će spriječiti da iz čovjekova srca izbjegne spoznaja da mu je »Isukrst« s razlogom povjerio njegov otok. »Ovaj svijet.«
