Proces starenja stanovništva tendencija je koja je već dulje prisutna u većini europskih zemalja. Dakle, raste udjel starijega stanovništva u ukupnom stanovništvu. Posljedica je to dvaju procesa: s jedne strane »starenja odozdo«, što je posljedica niskih stopa fertiliteta te sve manjega broja novorođenih u većini europskih zemalja; te »starenja odozgo«, to jest sve duljega životnoga vijeka ljudi. Zbog »starenja odozdo« pada udio mlađih dobnih skupina u ukupnom stanovništvu, a zbog »starenja odozgo« raste udio starijih dobnih skupina u ukupnom stanovništvu (onih s više od 65 godina). Sve to postavlja nove zahtjeve pred ekonomske i socijalne sustave europskih zemalja, pa tako i Hrvatsku jer upravo je Hrvatska jedna od zemalja u kojima je proces starenja stanovništva najizraženiji.
U ekonomskom smislu problem je to što je došlo do rasta financijskih zahtjeva pred državne proračune kako bi se financirao rast troškova u zdravstvenom i socijalnom sustavu. Europska komisija pokušava stoga kroz inicijativu »srebrne ekonomije« zemlje članice potaknuti na pozitivan pristup novonastalim izazovima te predlaže da se na njih gleda također kao na priliku za rast dijelova gospodarstva koji se bave potrebama starije populacije, koja nerijetko ima veću imovinu i štednju od mlađe populacije.
Ovogodišnja poruka Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj uz Dan života usmjerena je upravo prema potrebi zaštite i vrjednovanja dostojanstva starijih osoba u društvu. Njoj je prethodio, iako ju nije izazvao, tužan događaj – tragedija, o kojoj su izvijestili hrvatski mediji, u kojoj su u požaru obiteljske kuće smrtno stradale tri starije osobe u Vinkovcima, dvije nepokretne sestre i brat, svi stariji od 80 godina. U medijima je isticano da su sestre bile nepokretne i da se njihov brat skrbio o njima u njihovoj obiteljskoj kući te da im je bila isključena struja. To upućuje na vjerojatnost da su uz navedene poteškoće imali i nedostatne prihode te da su vjerojatno živjeli u siromaštvu. U medijima se moglo primijetiti »prebacivanje odgovornosti«. Susjedi prebacuju odgovornost na mjerodavne službe, a one (centri za socijalnu skrb) vjerojatno mogu reći da ih nitko nije upozorio na stanje konkretnoga slučaja te da nisu bili informirani. Nažalost, tužni se događaj dogodio i naši stariji sugrađani iz Vinkovaca nisu više među nama. Ostaje upozorenje cijelomu društvu, od susjedstva do služba i cjelokupnoga sustava, da je čitava zajednica zakazala. Upućuje sve to na neizgrađenost te nedovoljnu pripremljenost sustava skrbi o starijim osobama u Hrvatskoj, a izazovi su već danas tu, posebice uzmu li se u obzir demografske činjenice starenja stanovništva. Kako Republika Hrvatska odgovara na izazove starenja i ima li pripremljene strateške smjernice s prijedlogom mjera i odgovora?
U Hrvatskoj se glavnina skrbi za starije osobe zbiva unutar obitelji ili, kako se to u stručnoj literaturi naziva, unutar tzv. neformalnoga sektora. Prema tome, članovi obitelji glavni su oslonac starijim osobama, bilo da je riječ o supruzi koja njeguje i skrbi se o bolesnom suprugu ili obrnuto, ili kada djeca skrbe o starijim i onemoćalima roditeljima, ili roditelji o djeci s poteškoćama, a ponekad to čine i neki drugi bliži članovi obitelji. No stvari nisu uvijek baš tako »idilične« pa upravo oni koji su prema obiteljskom zakonu dužni skrbiti se o svojim najbližima u starijim danima to ne čine, a ima i onih koji zbog svojih objektivnih životnih okolnosti tu skrb nisu u stanju pružiti. Raste broj starijih osoba koje dožive poodmaklu dob i ostanu bez najbližih članova obitelji jer su preminuli prije njih, a ima i onih koji nikada nisu formirali svoju obitelj. Pojavljuju se tako različite životne situacije iz kojih je jasno da, osim obitelji, skrb o starijim osobama unutar društva koje se smatra socijalnim i koje je prožeto kršćanskim vrjednotama treba nužno osigurati i na drukčije načine, a ne se samo oslanjati na obitelj.
Tako se i u Republici Hrvatskoj već dulji niz desetljeća razvija tzv. institucijska i izvaninstitucijska skrb za starije sugrađane u okviru sustava socijalne skrbi. Institucijska skrb dominantno je organizirana unutar sustava domova socijalne skrbi namijenjenih starijim osobama. Funkcioniranje domova socijalne skrbi propisano je najvećim dijelom Zakonom o socijalnoj skrbi te je u djelokrugu rada resornoga ministarstva i, nakon provedene decentralizacije iz 2001. godine, u djelokrugu rada županijskih i gradskih vlasti, tj. jedinica lokalne i područne samouprave na koje su prenesena osnivačka i upravljačka prava većine domova socijalne skrbi za starije osobe. Važno je spomenuti da ključnu ulogu također imaju i centri za socijalnu skrb kada je riječ o pitanjima smještaja u dom najsiromašnijih i najugroženijih starijih osoba u Hrvatskoj.
Osim institucijskoga oblika skrbi, Zakon o socijalnoj skrbi i praksa u Hrvatskoj poznaje i primjenjuje i izvaninstitucijske oblike skrbi o starijim osobama. Tako o starijim osobama bez odgovarajuće skrbi najbližih članova obitelji skrbe i udomiteljske obitelji, obiteljski domovi ili starije osobe mogu koristiti usluge dnevnoga ili poludnevnoga boravka u okviru centara za pomoć i njegu. Osim tih institucijskih i izvaninstitucijskih oblika skrbi o starijim osobama, Zakon o socijalnoj skrbi također omogućuje da starije osobe ostvare određene oblike usluga u svojem domu jer je vlastiti dom, ako je koliko-toliko funkcionalan, ipak najprimjereniji životni prostor većini starijih osoba u Hrvatskoj. Tako se u okviru programa »pomoć u kući« mogu u nekim (ali nažalost još ne u svim) dijelovima Hrvatske dobiti usluge pomoći u kući oko obavljanja svakodnevnih životnih aktivnosti, organizacije prehrane, njege te za pomoć kod osobne higijene.
Mogao bi se možda steći dojam da Hrvatska putem Zakona o socijalnoj skrbi i institucija uključenih u nju uistinu ima razvijenu skrb o starijim osobama – no to nije baš potpuno istina. Naime, ključno je to da sve navedene usluge skrbi za starije nisu u Hrvatskoj osigurane u onoj mjeri u kojoj se traže i za kojima će potražnja, s obzirom na demografske trendove, biti još i veća u budućnosti. Problem je i što spomenute usluge namijenjene starijima nisu osigurane u istom opsegu niti na istoj razini na cijelom području Hrvatske pa tu postoje primjeri nejednake dostupnosti usluga namijenjenih starijima u pojedinim dijelovima zemlje, što ne stavlja sve građane Hrvatske u jednak položaj kada se suoče s izazovima starenja, čime se krši jedno od temeljnih načela jednake dostupnosti javnih socijalnih usluga.
Primjerice, prema podatcima navedenima u Strategiji socijalne skrbi za starije za razdoblje 2014. – 2016. godine navodi se da je tijekom 2015. godine u domovima socijalne skrbi i drugim pravnim osobama bilo smješteno oko 15 700 osoba, a na smještaj je čekalo oko 56 000 osoba. Također se navodi da podatak o »listi čekanja« možda nije potpuno točan jer se iste osobe prijave na listu čekanja u većem broju domova pa dolazi do »dvostrukoga brojenja«. Međutim, svi oni koji imaju bližnje članove obitelji ili poznate koji su se suočili s tim izazovom zapravo iz iskustva znaju da je kapacitet domova u Hrvatskoj premalen i da se na smještaj u »državne domove« u većini gradova u Hrvatskoj čeka i po nekoliko godina.
S druge strane, slobodnih mjesta u »državnim domovima« socijalne skrbi gotovo da i nema zbog mnogo niže cijene smještaja od onih u privatnim domovima. Međutim, postoji alternativa smještaja u domove privatnih osnivača kod kojih je cijena obično mnogo viša. Cijene smještaja u »državnim domovima« u rasponu su od 1800 do 3800 kuna, od jeftinijih višekrevetnih soba za funkcionalne osobe do onih skupljih jednokrevetnih s balkonom i kupaonicom te jedinicom za pojačanu njegu. Cijene pak u privatnim domovima u pravilu prelaze 4000 kuna i penju se do 8000 kuna mjesečno. To je tako zato što su cijene u županijskim domovima subvencionirane iz županijskih, gradskih i državnoga proračuna i tako primjerice država putem tzv. decentraliziranih sredstava osigurava potporu. Godišnje iz državnoga proračuna ide oko 170 milijuna kuna, no kontinuirano se taj iznos smanjuje pa sve veći udjel u troškovima snose jedinice područne i lokalne samouprave. Tako dolazi do pomalo neobične situacije da nisu utvrđeni jasni kriteriji prioriteta smještaja u državne domove, u kojima je cijena smještaja i skrbi niža nego u privatnim domovima, pa se javlja izvjesna nejednakost između onih koji su dobili mjesto u državnom domu i onih koji su bili prisiljeni potražiti skuplji smještaj u privatnom domu zato što u državnom nije bilo mjesta.
Osim toga, postoje i brojni slučajevi dokumentirani i navedeni u izvješću pučke pravobraniteljice u kojima su starije osobe bile prevarene putem instituta »ugovora o doživotnom uzdržavanju« koje su nudili razni mešetari koji poslije nisu izvršavali svoje obveze prema njima, ali su se okoristili njihovom imovinom, a nerijetko se i to događa zbog manjka kapaciteta institucijskih i izvaninstitucijskih oblika skrbi ili prihvatljivih programa usluga kao što je »pomoć u kući« i »kućna njega«.
Starenje i rast udjela starijega stanovništva duboko su zahvatili europska društva, pa tako i hrvatsko. Stoga je ovogodišnja izjava Vijeća HBK-a za život i obitelj povodom Dana života »pogodak u sridu« aktualnosti društvenih izazova s kojima se kao zajednica suočavamo. U izjavi je naglasak stavljen na obiteljsku solidarnost i neosporna je činjenica da obitelj i danas u Hrvatskoj predstavlja najvažniji oslonac svojim starijima te svakako treba i nadalje jačati kršćansku svijest o važnosti poštovanja starijih članova društva. Važno je i osvijestiti da postoje situacije kada je samoj obitelji koja skrbi potrebna snažnija pomoć kvalitetnijega sustava socijalne skrbi, bilo u situacijama kada obitelj pada pod teretom skrbi kod njege dugotrajno bolesnoga starijega člana ili osobe s visokom razinom invalidnosti, ili u različitim situacijama kada su starije osobe bez najbližih pa su kapaciteti i kvaliteta sustava socijalne skrbi ključni kako bi im zajednica osigurala dostojanstvene dane starosti.
Nedostatci hrvatskoga sustava socijalne skrbi, od nedostatnih kapaciteta, nejasnih i netransparentnih kriterija, nejednakih uvjeta… ozbiljni su izazovi s kojima bi se nositelji odgovornosti u sustavu socijalne politike i socijalne skrbi čim prije trebali suočiti i aktivnije pristupiti njihovu rješavanju jer već je danas dobrobit i dostojanstvena starost mnogim hrvatskim građanima zbog navedenih nedostatka ugrožena, a s obzirom na demografske trendove izazovi će s vremenom, očito je, postajati sve veći.
