Ima katoličkih intelektualaca kulturnih djelatnika o kojima bez intenzivnoga, »dubinskoga« istraživanja arhiva izvan Hrvatske nije moguće naći potpune podatke. To, uz ostalo, pokazuje da smo u sustavnom istraživanju te velike baštine – još na početku. Jedan od takvih je i Vladimir Vrana, domagojac, književni povjesničar i suradnik katoličkih glasila.
Rođen je 28. kolovoza 1910. u Velikim Sredicama kraj Bjelovara. Maturirao je 1930. na Državnoj prvoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, gdje mu je u ispitnoj komisiji bio i dr. Ljubomir Maraković. U to se vrijeme uključio u rad »Domagoja«. Diplomirao je 1935. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prvo je bio nastavnik na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Travniku, gdje je radio do kraja kolovoza 1938. Kroničar travničke gimnazije bilježi da je bio djelatan u dramskoj sekciji kao glumac epizodnih uloga, a »njegova su specijalnost u to vrijeme bili slobodni sastavi«. Zatim ga je od kolovoza 1939. do travnja 1940. moguće naći kao suplenta na Ženskoj realnoj gimnaziji u Sarajevu, a potom do rujna iste godine na Državnoj realnoj gimnaziji u Trebinju, uz obvezu predavanja na spomenutoj sarajevskoj gimnaziji, a nakon toga bio je »pridijeljen« Realnoj gimnaziji u Sisku. U kolovozu 1941. premješten je za profesora na Državnu prvu mušku realnu gimnaziju u Sarajevu, gdje je predavao i na Državnoj mješovitoj učiteljskoj školi, a u listopadu 1942. postavljen je u Odsjek za srednje škole Velike župe Vrhbosna, uz obvezu predavanja u gimnaziji. Profesorski ispit položio je 1943. ispitima i obranom rada »Književna nastojanja u sredovječnoj Bosni«, poslije često citiranom. Čini se da je potom tijekom rata neko vrijeme bio u Zagrebu.
Poslije rata bio je na popisu zatvorenika u Zenici i Stolcu. Tako Salih Jalimam u svom članku »Politički osuđenici u kazneno-popravnom domu u Zenici 1945-1954. godine« navodi na temelju dokumentacije da je pod optužbom služenja ustaškomu režimu kao »profesor« bio osuđen »na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina«. »Početak kazne: 1. VII 1945. Svršetak kazne: 1. VII 1955., a premješten u Stolac 1. VII 1949. god.« Spominje ga se u tom kontekstu među onima koji su spremali predavanja za zatvorske »usmene novine« i kao glumca epizodnih uloga u dramskoj sekciji (V. Kreševljak).
Poznato je još kako je bio jedan od osmorice koji su dočekali obnovu Družbe »Braća hrvatskoga zmaja« 1990. Bio je Zmaj Banjskobriješki, redoviti član od 1945., a prigodom obnove Družbe 1990. proglašen je prazmajem, s podatkom da živi u Sarajevu.
Vrana se u mladim danima uključio u domagojski pokret, pa se tako nekoliko njegovih priloga, većinom pjesama, nalazi u časopisu »Luč«. Među ostalim, u »Pjesmi bez naslova« (1930.) ovako je izrazio svoj mladenački ideal: »U duši ću nositi zavjete svete, / života svog njima ću žrtvovat / srž. // Nek vjetri nad glavom urliču / lete; / čekat ću, bjesovi bure da stihnu / jak kao krš«. U duhu tih riječi poezijom i izvješćima s raznih katoličkih događaja javlja se u »Mladosti«, almanahu »Selo i grad«, a stručne i znanstvene članke iz kulturne i književne povijesti pisao je u periodicima »Naraštaj Slobode«, »Vrelima i prinosima«, »Hrvatskoj misli«, »Vrhbosni«. Uredio je sveske »Napretka – hrvatskoga kalendara« za 1944. i 1945., i bio tada odbornik zamjenik u sarajevskoj podružnici HKD-a »Napredak«. Zanimljivo je »da je u tom kalendaru pod Vraninim uredništvom praktički nestalo političkih tema« (J. Krišto).
Svakako je njegov najvažniji rad studija »Književna nastojanja u sredovječnoj Bosni«, objavljen u kompendiju »Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine I (od najstarijih vremena do 1463)«, Sarajevo 1942. u izdanju »Napretka« (obnovljeno izdanje 1991. i 1998.). To vrijedno djelo prilozima su, uza nj, obogatili još Filip Lukas, Ljubo Karaman, Ferdo Šišić, Mate Tentor, Krunoslav Draganovic, fra Oton Knezović, Mihovil Mandić, Antun Mayer, Vinko Mikolji, Marko Perojević, Ivan Rendjeo, o. Miroslav Vanino i Ćiro Truhelka. Njegov rad ocijenjen je kao »prvi brižljivo sastavljeni prikaz bosanskih rukopisa« (J. Šidak) odnosno »prvi seriozni pregled djela crkvene književnosti bosanskog i humskog područja crkvenoslavenskog jezika i srpskohrvatske recenzije« (M. Dizdar). Od književno-povijesnih radova treba još izdvojiti »’Dušni vrt’ o. Baltazara Milovca (1664.)«, tiskan 1941. kao separat iz časopisa »Vrela i prinosi«, te članak »Nepoznata humoreska A. G. Matoša«, objavljen u »Napretku« 1943.
Prema dostupnim vrelima, nakon 1945. nema ga u kulturnoj periodici. Nailazi se tek na podatak da je, uz ostale, ekcerpirao izvore za »Rječnik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije« (prvi sv. 1991.). Umro je 10. lipnja 1997. u Zagrebu, a pokopan 13. lipnja na Mirogoju.
Očito je da Vranin prinos istraživanju hrvatske srednjovjekovne baštine pisane kulture još nije do kraja istražen, kao ni njegov životopis, pa potpuna biobibliografija još čeka svojega pisca.
