Misijska usmjerenost i djelatnost Crkve u Hrvata najbolje je prepoznatljiva po sadašnjim misionarkama i misionarima, koji, prema mrežnoj stranici Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj, djeluju u 25 svjetskih zemalja. No osim uvriježenoga i klasičnoga poimanja misionara, koji naviještaju radosnu vijest u dalekim zemljama Afrike, Latinske Amerike, Azije i Oceanije, unaprjeđujući tamošnju opću humanitarnu situaciju, prosvjetu, zdravstvo i sl., hrvatskomu su narodu na ponos i misionari (klerici, redovnice i laici) koji su se stavili u službu mjesnim Crkvama – biskupijama u misijskim područjima gospodarski razvijene Europe. Jedan je od njih i Filip Mikić, svećenik u župi sv. Josipa u Nykobingu Falsteru, gradiću na jugu Danske s oko 17 tisuća stanovnika, u biskupiji Kopenhagen. Zanimljivoga životnoga puta i odluke da postane svećenik, u službi malobrojnih katoličkih zajednica, malo poznatih široj hrvatskoj vjerničkoj javnosti, s kojima dijeli svakidašnjicu u toj najmanjoj nordijskoj zemlji, dovoljna su jamstva da su susreti s njim obogaćenje svakomu sugovorniku.
Rođen je 1989. u njemačkom gradu Reutlingenu, u obitelji Luke i Milke Mikić, s još dvije sestre. Obitelj se ubrzo nakon njegova rođenja preselila u Zagreb. U župi Presvetoga Trojstva u Prečkom primio je sakramente prve pričesti i potvrde te nakon osnovne škole upisao Prvu gimnaziju u Utrinama.
U to se vrijeme, prema vlastitom svjedočenju, kao tinejdžer počeo udaljavati od Crkve, ali je Gospodin imao posebne planove s njim. »U 17. godini Gospodin me spasio od besmisla preko jedne djevojke koja me pozvala na kateheze Neokatekumenskoga puta u župu sv. Male Terezije na Vrbiku, gdje sam se osjetio ljubljenim od Boga baš onakav kakav jesam. Kratko nakon toga, točnije na Susretu hrvatske katoličke mladeži u Varaždinu, dok sam slušao katehezu kapelana Palmowskoga o pozivu, braku i čistoći, osjetio sam da me Bog zove da ga konkretno slijedim kroz svećeništvo. Nakon dvije godine propitivanja i ‘hodanja’ na Neokatekumenskom putu ušao sam u biskupijsko-misijsko sjemenište ‘Redemptoris Mater’ u Kopenhagenu, u kojem sam proveo četiri odgojno-studijske godine. Potom sam otišao na Island na trogodišnju itineranciju, svojevrsno pastoralno iskustvo koje je dio formacije, zatim godinu dana u Rim na zadnju godinu teološkoga studija te sam se vratio u Kopenhagen, gdje sam u katedrali dvije godine bio praktikant i godinu dana kao đakon. Zaređen sam za svećenika u rujnu 2021. za Biskupiju Kopenhagen i poslan kao kapelan u župu sv. Josipa u Nykobing Falster.«
Zamoljen da ukratko prikaže povijest župe, iznio je zanimljive podatke. »Župa sv. Josipa obuhvaća cijelu dansku pokrajinu Lolland-Falster, tj. južne danske otoke, od kojih su najveći Lolland, Falster i Mon.
Na tom su prostoru nekada bile tri župe u gradovima Nykobingu Falsteru, Maribu i Nakskovu, no ujedinjene su 2017. tijekom reorganiziranja biskupije zbog nedostatka svećenika i pada broja vjernika.
Župna je crkva sv. Križa u Nykobingu Falsteru izgrađena i blagoslovljena g. 1916., a u župi djeluju dva svećenika, 42-godišnji župnik Vito Gilberto Vinciguerra, kapelan Mikić i stalni đakon, koji se skrbe i za filijale sv. Brigite u Maribu i sv. Franje Asiškoga u Nakskovu te školu i dječji vrtić sv. Josipa, školu sv. Brigite i župnu školu stenografije. Duhovno se skrbe i za osam redovnica u samostanu sv. Brigite u Maribu, koji je na području župe. Nakon zatvaranja samostana za vrijeme reformacije u 16. st. redovnice brigitinke 2003. vratile su se u središte grada, pokraj ruševina staroga samostana i srednjovjekovne samostanske crkve koja je danas luteranska katedrala.
Opisujući vjerski život u župi, kapelan Mikić iznio je najprije statističke podatke: »Na nedjeljne mise u sve tri crkve prosječno dolazi 120-ak vjernika, a prošle smo godine imali dvoje krštenika, devetero prvopričesnika, 13 krizmanika i jedno vjenčanje. Uz to je bilo i 15 pogreba.« Posebice je istaknuo nekoliko zauzetijih vjerničkih skupina i zajednica: »U župi djeluje Neokatekumenski put, zajednica ‘Danski mladi katolici’, ‘Stella Maris Nordic’, koja se brine za pastoral pomoraca, a tu su, dakako, i ministranti te, što će mnoge možda iznenaditi, klub pletilja i studijska grupa.«
Na pitanje o Hrvatima na području župe odgovorio je da ih je malo. »Većina njih, kojih je otprilike 2500 u cijeloj Danskoj, živi u Kopenhagenu i okolici i na poluotoku Jutlandu. Iako ne postoji hrvatska katolička misija u Kopenhagenu, fra Tomislav Cvetko, franjevac konventualac, u crkvi Srca Isusova u Kopenhagenu, gdje je župnik, slavi mise na hrvatskom jeziku dva puta mjesečno. Od hrvatskih svećenika u biskupiji je i Mate Rađa, također formiran u sjemeništu ‘Redemptoris Mater’, koji je na službi u Roskildeu, gradu sa 52 000 stanovnika, 30 km zapadno od Kopenhagena, na danskom otoku Zelandu, gdje djeluje kao župnik župe sv. Lovre. Ne smijemo zaboraviti još jednoga Hrvata, bogoslova u kopenhaškom sjemeništu.«
Kada su već on osobno, a i danska Katolička Crkva, toliko vezani za spomenuto neokatekumensko sjemenište, zamoljen je da ga barem ukratko predstavi. »Današnji biskup Czeslaw Kozon, koji je poljskoga podrijetla, ali je rođen i odrastao u Danskoj, točnije u našoj župi, g. 1995. otvorio je misijsko sjemenište ‘Redemptoris Mater’, u povijesti prvo katoličko sjemenište na području Skandinavije. Ono je međunarodno jer većina pitomaca dolazi iz Italije, Španjolske, Hrvatske i Poljske, ali u zadnjih nekoliko godina i iz Skandinavije. Dosad je dalo 17 prezbitera, od kojih većina djeluje u Danskoj, ali i u Švedskoj i na Islandu.«
Danska s oko 5 900 000 stanovnika visoko je sekularizirana zemlja unatoč tomu što, prema nekim statističkim podatcima, 75 posto stanovnika, pripada Danskoj luteranskoj Crkvi. Religijska je sloboda proglašena 1849., ali na tom području još ima mjesta za pomak jer, prema mišljenju kapelana Mikića, luteranstvo još ima povlašten zakonski status u odnosu na druge vjerske zajednice u Danskoj. U zaključnim mislima čitateljima je poručio:
»Zahvalan sam Gospodinu na milosti da sam svećenik u jednoj od najvećih biskupija na svijetu po površini, jedinoj u Danskoj, jer obuhvaća i teritorij Grenlanda i Ovčjih otoka. Očekivano, po broju je vjernika među manjima jer okuplja tek nešto više od 50 tisuća registriranih vjernika, od kojih je barem trećina rođena izvan Danske. No treba imati u vidu da katolici s danskim podrijetlom ipak čine najveću pojedinačnu etničku skupinu. Sretan sam također što sam jedan od 50-ak aktivnih svećenika, od kojih su većina stranci, koji su se odlučili staviti u službu malenih katoličkih zajednica u toj, u biti, misijskoj zemlji. Naime, iako počiva na kršćanskim vrijednostima i diči se kršćanskom baštinom, itekako joj je potrebna nova evangelizacija koja jedina može oživiti te vrijednosti navještajem radosne vijesti i svjedočenjem kršćanskoga života. U tom kontekstu spomenuo bih obiteljske zajednice ‘Missio ad gentes’, koje s prezbiterima žive u dekristijaniziranim područjima gdje je slaba prisutnost Crkve, što bi moglo biti zanimljivo hrvatskoj katoličkoj javnosti. Konkretno, jedna zajednica obitelji s djecom ‘Brondby Strand’ u predgrađu Kopenhagena na periferiji danskoga društva svjedoči Krista i naviješta radosnu vijest ponajprije onima koji su daleko i koji je nikada nisu čuli.«
