»Globalni i lokalni katastrofični scenarij suočava svjetsko i hrvatsko društvo zadnjih dana s odrazom samog sebe u ogledalu, skidajući koprene samoobrane i omogućujući čišću sliku samouvida i samoprocjene«, govori psihijatar Zoran Zoričić. »Do unazad dva do tri mjeseca samo su studenti medicinskih fakulteta u teoriji učili o potencijalnim reakcijama epidemiologa i poluga javnoga zdravstva u trenutcima potencijalnih katastrofičnih događanja. Bilo je epidemija koje su provocirane na ograničenim geografskim područjima te su provedene slične epidemiološke mjere, bilo je ratnih strahota, potresa s naknadnim zdravstvenim i socijalno društvenim komplikacijama. Ipak, ovo je prvi put da se različite generacije na globalnom planu susreću sa strahom zarazne bolesti i mjerama sprječavanja širenja, te liječenja velikog broja oboljelih…«
»Jedno od najvažnijih pitanja je koliko je čovjek u razdoblju postmoderne pripremljen i spreman na sadašnja odricanja, odnosno koliko je u stanju žrtvovati od slobode da bi spasio egzistenciju sebe, drugoga i čitave zajednice. (…) Društveni razvoj prekidan je ratovima odnosno stanjima koja su suočavala zajednicu i pojedinca s traumatskim situacijama. Uz ratove, društvo i pojedinac suočavali su se i s ekonomskim krizama koje kapitalizam ciklički sobom nosi svakih desetak godina, uz niz socijalnih i psiholoških komplikacija. S druge strane zemlje s iskustvom društva blagostanja i više ili manje razvijenim javnim zdravstvom uspijevaju znatno uspješnije odgovoriti na zahtjeve koje pandemija postavlja pred pojedinca i zajednicu. (…) Društvo reagira znatiželjom na početku pandemije smatrajući kako se radi o relativno bezopasnom virusu i relativno udaljenoj zemlji. Razvoj epidemije, porast broja zaraženih, informacije o visokoj sposobnosti prenošenja, kao i težini kliničke slike odnosno mogućnost smrtnog ishoda prvi put poziva na oprez. Daljnji razvoj situacije, slike koje putem globalnog sela i sveprisutnih medija bombardiraju svakog uz oprez rađaju i buđenje emotivne komponente, dakle anksioznost, predosjećaj ili strepnju pred realnom ili zamišljenom opasnošću. Možda će netko u ovim teškim vremenima pričati o ‘teroru javnog zdravstva’, uskratama većine građanskih prava na koja smo navikli, i koja smatramo bogomdanim ili izborenim, ali to je jedini put da zaštitimo sebe, svoje i zajednicu. Podsjećamo kako je ‘princip odloženog zadovoljstva’ upravo znak maturacije i zrelosti, odnosno uživanje u odgovornosti«, rekao je psihijatar Zoričić. Zato zagrlimo križ iskušenja kroz koji prolazimo i ponosno ga nosimo.
Hrvatska ulazi u najkritičniju fazu borbe protiv koronavirusa, a sudjelovanje građana u toj borbi je ključno, poručio je još 28. ožujka prof. Ivan Đikić, znanstvenik svjetskoga glasa, koji je nakon razgovora s ministrom zdravstva hrvatskoj javnosti odlučio uputiti priopćenje u kojem ističe stručne činjenice koje su važne da što prije svladamo ovu pandemiju. »Koronavirus (SARS-CoV-2) iznimno se brzo i nepredvidivo širi i uzrokuje bolest (Covid-19) s većom smrtnošću kod starijih osoba i kroničnih bolesnika. Nijedna generacija nije potpuno zaštićena od te bolesti pa u određenom broju slučajeva umiru i mladi, posebno oni koji boluju od drugih bolesti. Iako se ulažu golemi napori u pronalazak lijekova, efikasnog lijeka protiv koronavirusa za sad nema. Bit će potrebno oko godinu dana ulaganja i pažljivih testiranja prije nego ćemo imati sigurno i djelotvorno cjepivo za široku primjenu.
U Hrvatskoj smo do sada pravilnim javnozdravstvenim mjerama uspjeli spriječiti nekontrolirano širenje virusa. Međutim, situacija u zadnjih tjedan dana upućuje na pojavu većeg lokalnog širenja virusa diljem Hrvatske i značajan, neželjeni, ‘ulazak’ virusa u bolnice. Posljedice snažnog potresa u Zagrebu koji je izazvao šok i ozljede građana, te goleme materijalne štete u brojnim bolnicama predstavljaju dodatni izazov za zdravstveni sustav, ali i sve nas. Usprkos svemu, na temelju iskustava zemalja koje su već uspjele u borbi protiv koronavirusa (Kina, Južna Koreja, Singapur, Tajvan) možemo primijeniti njihove spoznaje i na sadašnju situaciji u Hrvatskoj. (…)
Virus ćemo sigurno pobijediti, no pitanje je koliko brzo i s koliko ljudskih i gospodarskih gubitaka. Odgovor na ovo važno pitanje ovisi o svima nama. Kao što sam naglasio: jedino zajedničkim djelovanjem i ljudskim odlikama poput znanja, odgovornosti, suradnje i solidarnosti možemo uspjeti u ovoj borbi. Vjerujem da Hrvatska i njezini građani imaju potrebne kvalitete i da ćemo zajedno savladati pandemiju koronavirusa«, poručio je prof. Đikić.
Zanimljivo je da je nakon preseljenja nastave na internet oko 70 posto američkih studenata suočeno s povišenom razinom stresa, depresije i anksioznosti. Pandemija koronavirusa zatvorila je fakultete, menze i studentske domove u Americi, mnogi studenti ostali su bez povremenih poslova kojima su financirali život. Kako piše Snježana Pajić, 52 posto ispitanih studenata žali se da su dobili otkaz ili su prisiljeni manje raditi. Samo 21 posto ispitanih, dakle svaki peti, reklo je da im je život ostao nepromijenjen osim što se nastava premjestila na internet. Max Lubin, izvršni direktor Risea, organizacije koja okuplja 25 000 studenata diljem SAD-a, upozorava da su se svi koncentrirali na medicinske posljedice pandemije, no ona ima i druge teške posljedice, a studenti su tu među najranjivijim skupinama. Prijeti im, među ostalim, glad i beskućništvo, ističe Lubin.
Slično u ovim događajima ostajemo sami, kako je papa Franjo usred »zaglušujuće tišine« na sablasno praznom trgu sv. Petra rekao svom virtualnom stadu na dan kad je u Italiji u epidemiji službeno umrlo 969 ljudi: »Shvatili smo da smo na istoj lađi, svi slabi i dezorijentirani, ali istodobno važni i potrebni, svi pozvani zajedno veslati, svi potrebiti uzajamne utjehe. Na toj lađi – mi smo.«
