Kad je riječ o novim tehnologijama, dr. Anto Čartolovni zagovara opreznu otvorenost. Sugovornik se s jedne strane protivi »distopijskim strahovima« koji se često susreću u znanstvenoj fantastici, pa i u masovnim medijima, da će, naime, »umjetna inteligencija ovladati čovjekom, da će ga istisnuti, proglasiti suvišnim, naposljetku i iskorijeniti«. U te strahove spada i pretjerani strah od posthumanističkoga ideala prema kojemu bi »čovjek i njegova svijest trebali biti ‘uploadani’ na silikonski čip«.
Docent filozofije i bioetike na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, naprotiv, vjeruje da, kao i do sada, »tehnologija i tehnološki napredak uistinu mogu u mnogočemu unaprijediti čovjekov život« te da nove tehnologije mogu uistinu biti na tragu dosadašnjih velikih čovjekovih dostignuća, poput ukidanja ropstva, osjetljivosti za ljudska prava, za dostojanstvo i ravnopravnost žene, na tragu dosadašnjega napretka medicine i tehnike. U prilog takvu otvorenomu stajalištu navodi i povijesnu činjenicu da se ni Crkva i kršćanstvo nisu opirali takvu napretku, nego je on štoviše promican, uz trajno prisutnu dozu opreza.
Kad je pak o potrebi opreza riječ, sugovornik ne dvoji da nove tehnologije već sada kriju opasnost za različite dimenzije naše ljudskosti. »Mene ne muče toliko takva znanstveno-fantastična predviđanja«, osvrće se sugovornik na spomenute distopijske strahove, »koliko me straši naša kratkovidnost, nesposobnost da uvidimo koliko je tehnologija ušla u naš život, koliko je ona invazivna na samu našu narav; koliko utječe ne samo na nas, nego i na naš međusobni odnos.« Nad njegovim vrlo jednostavnim primjerom svatko će se zamisliti. »Koliko ljudi u tramvaju danas međusobno razgovara? Jako malo. Uđemo li u metro negdje na Zapadu, vidjet ćemo da još manje ljudi gaji nekakvu međusobnu interakciju. Većina će biti zaokupljena mobitelom, slušati glazbu, a razgovor će biti iznimka. Kad bismo stanje usporedili s onim od prije, primjerice, pedesetak godina, mislim da bi rezultat bio podosta porazan«, kaže sugovornik, uz napomenu da je komunikacija s drugim ljudskim bićima za čovjeka nešto temeljno i da se bez nje on nužno raščovječuje.
»A mi danas već govorimo o ‘virtualnom prostoru’, u njega se možemo na nekoliko dana povući i nestati iz stvarnoga života, izravnu ljudsku komunikaciju često mijenjamo komunikacijom posredovanjem virtualnih sučelja. Čak se govori i o virtualnim tjelesnim užitcima, tj. o spolnim činima s umjetnim sustavima, robotima za spolne odnose«, kaže sugovornik. Stoga »ne smijemo dopustiti tehnologiji da diktira naš život, da postanemo njezini robovi: robovi naših mobitela, robovi naših računala, robovi interneta i slično«, kaže dr. Čartolovni.
Drugi problem koji s primjenom umjetne inteligencije postaje sve akutniji sugovornik je nazvao »čimbenikom oslanjanja na tehnologije«, a u problem je uveo riječima: »Koliko imamo povjerenja u tehnologiju? Koliko na nju delegiramo svoje odluke? Koliko vjerujemo izboru koji nam ona ponudi?« Primjerice aplikacija na temelju određenih podataka odlučuje tko je prikladan za neki posao, a tko nije. Ili, treba li osiguranje nekoga osigurati ili ne osigurati i pod kojim uvjetima…
Sljedeći pak primjer koji sugovornik navodi pokazuje da su etičke dileme tim veće što su autonomni sustavi napredniji. Radi se o autonomnim automobilima, konkretno o Uberovu eksperimentu u SAD-u. S autonomnim automobilima »autonomni sustav na neki način donosi ‘odluku’ hoće li netko živjeti ili ne će, tko će živjeti, a tko ne će, tko ima prednost u dvojbenim situacijama, koje je dobro odnosno zlo u njima veće, a koje manje i slično«. »Vidimo prvi put da u svojevrsni sukob dolaze čovjek i stroj. Nije riječ o sukobu kakav susrećemo u znanstvenoj fantastici gdje strojevi žele steći supremaciju nad čovječanstvom, ali istina jest da se već na neki način stavlja na vagu vrijednost ljudskoga života. Sve to, što je pomalo apsurdno, radi našega komfora i radi našega užitka«, kaže dr. Čartolovni.
Nesreća Uberova vozila u Arizoni, u kojoj je na licu mjesta poginula žena s biciklom, otvorila je niz novih pitanja. U istrazi se pokazalo da je automobil udario ženu iako ju je šest sekunda prije udarca sustav sa svojim senzorima registrirao kako hoda i gura bicikl. Vozilo se ipak nije zaustavilo, nego je dvije sekunde poslije udara zakočila žena koja se nalazila u autu i nadzirala testiranje. »Taj je slučaj na neki način zavio javnost u pesimizam i u dozu straha glede naše budućnosti s autonomnim vozilima«, kaže sugovornik.
Uberov slučaj (nakon nesreće testiranja su odmah prekinuta) navodi sugovornika na niz promišljanja. »Iz toga primjera uviđamo potrebu da se etika i moralne vrjednote na neki način unaprijed, za vrijeme proizvodnje, inkorporiraju u umjetnu inteligenciju, kako bi ti sustavi bili u mogućnosti na ljudski način razlikovati dobro od zloga«, kaže dr. Čartolovni. To pak povlači sa sobom nešto što se sada podosta ignoriralo. »Na međunarodnoj sceni postoji sve više zahtjeva da se, tamo gdje već ne postoje, u kurikul znanosti takozvanoga STEM područja uvrste i humanističke znanosti, osobito filozofija i etika. Nažalost, mi u Hrvatskoj još doživljavamo humanističke znanosti kao nešto nepotrebno, štoviše nepoželjno u okviru STEM područja. Integriranje filozofije i etike unutar obrazovnih područja budućih IT stručnjaka i inženjera je prekretnica, revolucija u načinu razmišljanja jer postaje jasno da se pri razvoju inovacije mora razmišljati o određenim mogućim primjenama, o vrijednostima korisnika te društvenoj odgovornosti«, kaže sugovornik.
Da je čovječanstvu u ovom času tehnološkoga razvoja etika potrebna više nego ikada jasno je iz svake sugovornikove riječi. Upravo o ispravnom etičkom usmjerenju ovisi hoće li one čovjeku ili čovječanstvu biti blagoslov ili prokletstvo. Dr. Čartolovni ni dalje nije pesimist, unatoč svim sugeriranim izazovima, kojima treba još nadodati ulogu novca i prevladavajuće gospodarske paradigme kojoj je pretežno, ako li ne jedino stalo do maksimizacije profita. »U konačnici«, kaže sugovornik, »koliko god pokušavali vidjeti budućnost, nije moguće reći kamo će nas razvoj odvesti. Kao vjernici mogli bismo reći da je povijest u konačnici u Božjim rukama. Smatram da je težnja za napretkom prirodna i legitimna čovjekova težnja. Samo je apsurdno da se napretkom naziva nešto što zatire i umanjuje čovjeka«, kaže sugovornik.
No u svijetu koji relativizira svaku istinu nije lako govoriti o etici koja bi bila kadra ispravno usmjeriti napredak. Što tu Crkva može i mora učiniti? »Napredak ima svoje kršćanske korijene. Danas mnogi gaje predrasude prema Crkvi, no cjelokupna suvremena ideja znanosti i napretka zapravo je proizišla iz kršćanske zajednice. Za razliku od antičkoga cikličkoga shvaćanja povijesti, samo temeljno shvaćanje povijesti u kršćanstvu je finalističko, usmjereno ka Gospodinu kao svojemu konačnomu cilju. Čovjek je već na ovom svijetu pozvan ‘napredovati’ kako bi ovaj svijet bio što bliže idealima koje je Bog u čovjeka upisao u stvaranju, koje mu je objavio u utjelovljenju i s kojima mu izlazi ususret iz buduće vječnosti«, kaže sugovornik. I dodaje: »Upravo se po tome ondašnje poimanje napretka razlikovalo od današnjega poimanja, u kojem napredak nema svoje svrhe i cilja, nema čvrstoga mjerila pa djeluje pomalo kaotično, štoviše u opasnosti je da se pretvori u neku vrstu pseudoreligije, kao što je scijentizam.«
Ipak, novi izazovi imaju i drugu stranu te nose nove nade. »S tehnološkim napretkom, s umjetnom inteligencijom, s pojavom robotike, čovjek zapravo upada u izvjesni osjećaj da je njegov identitet u opasnosti. A kad osjeti opasnost, kod čovjeka se prirodno aktivira obrambeni mehanizam te se počinje pitati što je i tko je zapravo on. Tu humanističke znanosti mogu dati velik doprinos: filozofija koja već stoljećima razmišlja o tome što je čovjek, a i teologija koja promišlja o vertikali, o Onom od kojega je sve poteklo«, kaže dr. Čartolovni.
To je ujedno plodno tlo za djelovanje Crkve u ljudskoj obitelji. »Crkva je pozvana«, smatra dr. Čartolovni, »stvarati ravnotežu u razumijevanju ljudskosti. Zašto? Zato što Crkva, po vjeri koju čuva, po objavi Božjoj, poznaje čovjeka s perspektive njegove stvorenosti, s perspektive vazmenoga otajstva Isusa Krista i njegova evanđelja te iz perspektive konačnoga otkupljenja u Bogu. Problematika različitih izama, uključujući i posthumanizam i transhumanizam, zapravo nam svjedoči o tome da čovjek u određenim trenutcima povijesti zaboravlja tko je i kakvu vrijednost ima. Uloga je Crkve svakako posvijestiti čovjeku da je on slika Božja upravo po onome što pripada njegovu ‘humanumu’, njegovoj ljudskosti. Ako pak čovjek zaboravi tu svoju temeljnu datost, sav moralni red koji postoji u čovjeku, a na koji se vežu ljudska prava i ljudsko dostojanstvo, pada u vodu. Zašto? Zato što se bez tih temeljnih etičkih vrijednosti onaj tko donosi odluke vodi isključivo svojom arbitrarnom voljom, a kad je tako, svaka je devijacija moguća.«
Uzor takvoga djelovanja Crkve u svijetu sugovornik vidi u papi Franji. Prema riječima dr. Čartolovnoga, ovaj papa kao ni jedan od nasljednika sv. Petra do sada te kao gotovo ni jedan filozof razvija pravu pravcatu praktičnu »filozofiju života«, u kojoj je ljudski život prije svega lijep, temeljno vrijedan, vrjedniji od bilo koje druge ovozemaljske stvarnosti, ideje ili postignuća. Za akademske stručnjake djelovati u tom duhu znači ući u dijalog s akademskom i znanstvenom zajednicom te u nju, služeći se jezikom univerzalnih vrjednota, unositi tu svijest o jedinstvenoj vrijednosti čovjeka i ljudskoga života, kaže dr. Čartolovni. A svi kršćani te vrjednote mogu svjedočiti redovito živeći kršćanski poziv na životnu radost: radujući se svakomu novomu ljudskomu životu, promičući ljepotu obiteljskoga života, prepoznajući u čovjeku pokraj sebe svojega brata i sestru, prihvaćajući vlastite granice, vlastitu krhkost, pa i vlastitu smrt kao nešto ljudsko, umarajući se djelima i gestama učinjenima za druge te se odmarajući u zajedništvu s drugim ljudskim bićima… ukratko autentično živeći sve ono što je ljudsko.
ZAVRŠETAK
