Izbor je u Božjem planu, koji ljudi često ne mogu odmah dokučiti ni shvatiti. Dovoljno je prisjetiti se Izraelaca koje je Bog izabrao da preko njih izvede plan spasenja. U Knjizi Izlaska Gospodin govori Izraelcima: »Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet!« Bog bira ne zato što bi Izraelci bili bolji od drugih naroda, nego zato što je to Božji plan. Bog hoće pokazati svoju ljubav i za jedne i za druge. Kod toga izbora Bog se spušta do čovjeka. Stvara savez s čovjekom. Gospodin obećava da će biti uza svoj narod ako taj narod bude držao Božje zapovijedi. Ono što se zbilo u Starom zavjetu slika je Novoga zavjeta. Božji izbor u Novom zavjetu Kristova je Crkva. Drugi vatikanski koncil, u »Svjetlu naroda«, naučava da je u Starom zavjetu Bog »izabrao izraelski narod za svoj narod, s njim učinio savez i postupno ga poučio očitujući mu u njegovoj povijesti sebe i svoje osnove i posvećujući ga za sebe«. »Sve se to dogodilo kao priprava i slika onoga novoga savršenoga saveza koji se imao učiniti u Kristu, i one punije objave koja je imala biti dana po samoj utjelovljenoj Božjoj Riječi.« Bog nas je izabrao, ali ne po našim zaslugama. Križ Kristov nas je pomirio, a krv Kristova nas je oprala, po Božjoj ljubavi. Sin Božji nam donosi svoj mir i svoga Duha. Daje nam sigurnost da će ostati s nama sve do svršetka svijeta. Mi smo dio te Crkve, toga Božjega naroda. Članom Božjega naroda ne postaje se fizičkim rođenjem, nego, kako piše sv. Ivan, rođenjem »nanovo odozgor«, »iz vode i Duha«, to jest vjerom u Krista i krštenjem. Svatko je pozvan osobno i treba postati osoba za sebe i imati svoje »ja«, a današnji čovjek često nema svoje »ja«.
Osobnost i čovjekovo »ja« ono je po čemu Bog čovjeka po imenu bira i poziva. »Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: ‘Pođi za mnom!’ On usta i pođe za njim«, zapisa sv. Matej. To je osobni poziv i osobni odaziv.
Norveški književnik Henrik Ibsen u drami »Peer Gynt« opisuje lik koji traži svoje »ja«. Taj lik uviđa da je građen poput glavice luka: skidaš sloj po sloj, ali nema srčike, nema jezgre. Susreću se mnoštva svijeta na ulicama, igralištima, trgovinama, ali nema čovjeka. Mnoštvo se tiska i gura, ali nema čovjeka koji ima svoje »ja«. Mnogi su momci otišli u zatvor jer nisu znali reći: »Ne!« Nije imao snage oduprijeti se lošemu društvu i reći: »Ne!«, a uvidio je da nije dobro to što će učiniti. Nije imao svoje »ja« i dospio je u zatvor. To znači da najprije treba biti čovjek da bi mogao postati potpuni kršćanin i svjedok uskrsnuloga Krista. Apostoli su najprije morali sebe izgraditi da imaju svoje »ja« i da mogu stati pred protivnicima i pred mučenjima. Kad su sami postali čvrste osobe i potpuni svjedoci uskrsnuloga Krista, mogli su poći po svijetu i svjedočiti. Mučeništvo apostola Petra dobar je primjer. Svi su ostali povezani u zajedništvu vjere i sakramenata. Bili su s prvim kršćanima jedna Kristova zajednica, ujedinjeni, kao »jedno srce i jedna duša«, i Gospodin je bio s njima. I tebe Bog bira i povjerava ti ulogu u tom izboru. Božji izbor nosi i veliku zadaću. To je čovjekovo poslanje ili čovjekova uloga u Božjem planu spasenja.
Poslanje treba ispuniti. U evanđeoskom izvještaju Isus šalje 12 apostola: Petra i Andriju, Jakova i Ivana, Filipa i Bartolomeja, Tomu i Mateja, Jakova Alfejeva i Tadeja, Šimuna i Judu. Nije slučajno izabrao 12 apostola. Dvanaest apostola slika su 12 plemena Izraelovih, od 12 sinova Jakovljevih. To je cijeli Božji narod. Znakovita je pritom povezanost Staroga i Novoga zavjeta. Apostoli nastavljaju tamo gdje je Isusa zaustavila ljudska zloba. Katekizam Katoličke Crkve u broju 2 donosi: »Da taj poziv odjekne po svoj zemlji, Krist je poslao apostole koje bijaše izabrao i dao im nalog da navješćuju evanđelje: ‘Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.’« Jaki tim poslanjem, apostoli »odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima«. Ujedinjeni, kao »jedna, sveta, katolička i apostolka Crkva«, učinili su velike stvari i osvojili Rimsko Carstvo. Jedinstvo učenika je Isus tražio i za to molio: »Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me, da svi budi jedno.«
Arhimed je ujedinio energiju Sunčevih zraka i zapalio rimske galije. To je primjer kako bi kršćani trebali biti jedna Crkva i živjeti kao »jedno srce i jedna duša«. Isus bi ponovio ono što zapisa sv. Matej: »Žetve je mnogo, a radnika malo.« A i to malo poslanika je razjedinjeno. Mnoštvo je crkvenih zajednica po svijetu i svi za sebe govore da su Kristova Crkva. Kršteni su izabrani i poslani svjedočiti uskrsnuloga Krista. Jedino ujedinjeni u jednu Kristovu Crkvu mogu biti vjerodostojni svjedoci svoga Učitelja, Isusa Krista.
