Stoljetni hrvatski nacionalni interesi bili su osamostaljenje i neovisnost Hrvatske kao države i cjelovitost njezina teritorija. Samostalnost i neovisnost ostvareni su Domovinskim ratom, a cjelovitost unutar avnojskih granica bivše SFRJ još nije potpuna zbog problema razgraničenja sa Srbijom (Dunav), Crnom Gorom (Prevlaka), Bosnom i Hercegovinom (Zrin) te Slovenijom (Savudrijska vala). Europa je indiferentna, a sadašnji hrvatski predstavnici u EU-u odviše su mlaki.
U drugu skupinu nacionalnih interesa nakon osamostaljenja pripada ulazak u NATO, Europsku uniju i gospodarski prosperitet. Prva su dva ostvarena, a gospodarski je prosperitet više u fazi očekivanja nego ostvarenja. NATO jamči sigurnost državnih granica, a Europska je unija otvorila slobodan protok kapitala i ljudi, što je trebalo pokrenuti gospodarski prosperitet. Nažalost, taj prosperitet ne ostvaruje se na način ni u opsegu kako se početno nadalo. Strani konkurentski kapital ulazio je kao konkurent domaćemu, ali tako da je vlast predavala banke i tvornice strancima s mogućnošću zloporabe monopola ili su se događali bankroti, stečajevi i likvidacije s posljedicama sve veće nezaposlenosti. Nakon toga se davanjem mogućnosti slobodnoga protoka ljudi pokrenuo proces iseljavanja. Nastali su demografski problemi vezani uz odlazak mladih i kvalificiranih ljudi uz istodobnu pojavu potrebe za novim zaposlenicima, uvozom radne snage najnižih kvalifikacija. »Sveznajući« političari nisu se snašli niti su predviđali takav trend, a nisu uvažavali ni upozorenja koja su im dolazila iz redova stručnjaka izvan vladajućih struktura. Zato danas »jesmo gdje jesmo«.
U treću skupinu nacionalnih interesa mogao bi se ubrojiti čitav niz nacionalnih interesa koji bi trebali proizlaziti i ostvarivati se iz navedenih dviju skupina primarnih interesa. Danas su primarni nacionalni interesi višesložni, a to su socijalna i pravna sigurnost uz smanjivanje socijalnih razlika, zdravstvo uz iste uvjete za sve, mirovine uz iste uvjete za sve, čime bi se očuvali i zadržali stručnjaci i mladi. Uspjeh sindikalne inicijative za mirovinski referendum upozorio je na promašaj mirovinske reforme. Poseban je nacionalni interes i smanjivanje razlika između regija (Lika, Gorski kotar, Slavonija), a ne samo hvaljenje Zagrebom, u kojem bi se umjesto hipodroma i Zagrebačkoga velesajma gradio Manhatan, dok se istodobno zatvaraju brojni sitni lokali i radnje u širem središtu. Također treba odlučnije reći ‘ne!’ rasprodaji resursa davanjem stoljetnih koncesija poljoprivrednih površina, šuma, voda, cesta i energetike. Ako se nastavi iseljavanje i rasprodaja, postavlja se pitanje što će ostati od Hrvatske. Hrvatska bi umjesto domovine mogla postati samo »prostorni naziv za stanovništvo«.
Zabrinjavajući i upozoravajući je primjer tobožnjega spašavanja »Agrokora« i sprječavanja otpuštanja ljudi, frazom ministra uprave: »S Agrokorom smo spasili tisuće radnih mjesta.« Zanemaruje pritom da se sve predalo većinskim stranim vlasnicima, kojima žele uspjeh. Međutim, treba upozoriti na okolnost da će sva buduća dobit odlaziti izvan Hrvatske. Nedugo nakon toga stečajeve i likvidacije brodogradilišta drugi mjerodavni ministar opravdava riječima: »Činili smo sve što smo mogli« iako zapravo nisu činili ništa. Ne pomaže ni izjava predsjednika Vlade: »Ima još nade« ili: »Radnike će zbrinuti Agencija za plaće.«
Takvim i sličnim ponašanjima Hrvatska će izgubiti svoj već okrnjen suverenitet, a time i međunarodnu ravnopravnost. Vrijeme je za očuvanje imovine, a ne za rasprodaju. Nadovezujući se na to, valja spomenuti kao posebno važan nacionalni interes borbu protiv korupcije na svim razinama od lokalnih vlasti preko javnih ustanova i institucija do državnoga vrha. Očito je da hrvatskoj politici nedostaje građanska, etička i nacionalna svijest.
Te upozoravajuće činjenice i okolnosti koje smo primjerice i samo djelomice iznijeli trebale bi biti putokaz građanima prigodom odluke o izboru kandidata za Europski parlament. Kod toga je potreban velik oprez jer svi obećavaju isto, a posebno je prisutno uopćeno svojatanje domoljublja. Kod većine stranačkih čelnika marginalnih stranaka prevladavaju liderske taštine, zbog čega nisu u stanju, unatoč istim ideološkim pozicijama, dogovoriti zajedničku listu. S druge strane vladajuća stranka zauzima stajalište »von oben« (s visine), kako bi rekli stari Zagrepčani.
Na kraju valja još primijetiti da vladajuća stranka i njezin prvi kandidat na listi nema odlučno stajalište za posebne nacionalne interese kao što je uvođenje ZERP-a (zaštićeni ekološki i ribolovni pojas), kojim bi se štitili interesi naših ribara, iako je hrvatska morska granica šira od talijanske. Bez toga će i dalje postojati iseljavanje, posebice s otoka. Opravdava se i brzi prelazak na euro, što je opasno za ugrožavanje standarda građana uz istodobno slabljenje novčane samostalnosti, a time i suverenosti. Premalo se govori o opasnosti da važan predstavnik Italije u Europskom parlamentu javno svojata dijelove Hrvatske pozdravljajući na svojim mitinzima »talijansku Istru« i »talijansku Dalmaciju«. Poručuje da će on i njegova stranka pozitivno voditi politiku, usmjerenu na budućnost, no bez objašnjavanja kako će to biti pozitivno. Iza takvih općenitosti kriju se opasnosti nejasnoća i želja za izbjegavanjem budućih odgovornosti. Nije dovoljno biti samo pripadnik stranke da bi se automatizmom naklonosti prema stranci prihvatilo pojedinca.
Zaključno treba napomenuti da je većina dosadašnjih hrvatskih predstavnika u Europskom parlamentu bila premalo vidljiva i premalo glasna u obrani hrvatskih nacionalnih interesa. Biračko tijelo može sve pozitivno nagraditi, ali i sve negativno ili propušteno sankcionirati.
