»Grijeh puno obećava, malo daje, a sve oduzima« (T. Ivančić). Zapravo, »grijeh je samo velika varka. Grješnik ne nalazi ono što je tražio« (W. Keilbach). Ponajbolje to ocrtava prispodoba o milosrdnom otcu (Lk 15).
Tražeći polovicu imanja – što u grčkom izvorniku znači život, tj. ono što služi za življenje – izgubljeni sin zapravo ne želi znati za otca, ne želi računati s otcem u raspolaganju svojim životom. To je slika svakoga grijeha: željeti biti gospodari vlastitoga života, željeti staviti se na mjesto Boga raspolažući sami sobom. Koja sudbina čeka toga mladića? »Otputova u daleku zemlju i ondje rasu svoje imanje živeći razvratno.« Glagoli, prilozi, pridjevi u grčkom tekstu dobro izriču odvajanje, udaljenost od otca, rasipanje dobara i teške posljedice. Očiti znak dostignute bijede jest 16. redak, koji, čitan u semitskom kontekstu, uistinu zvuči potresno: u tom kulturnom ambijentu jesti zajedno s nekim znači ući s njime u zajedništvo života. A budući da je u toj kulturi svinja nečista životinja par excellence, simbol zla i otuđenja, izgubljeni sin koji se želio naužiti rogača što su ga jele svinje pokazuje degradaciju, niskost do koje se srozao; toliko je duboko pao da je čeznuo biti na njihovu mjestu; želio je zajedništvo sa svinjama kako bi se nasitio. To pokazuje koliko je velika drama grijeha. Raspolagati sam sa svojim životom znači ne živjeti više, izgubiti smisao, ljepotu, snagu, bit svojega života. Izgubljeni sin postaje svjestan svega toga. Ocrtava se u njemu hod koji se zbiva u pet etapa: Početak obraćenja: spoznaja dostignutoga otuđenja, vlastite bijede. »Tada dođe k sebi i reče: Koliki najamnici oca moga imaju kruha u izobilju, a ja…« (r. 17). Drugi korak: sjećanje na kuću otčevu i na obilje kruha kojega imaju čak i najamnici. Između pomisli na vlastitu bijedu i sjećanja na izgubljeno obilje ocrtava se treći korak procesa obraćenja: opažanje da je duboki korijen zla u odvajanju od Boga. »Oče, sagriješih protiv neba i protiv tebe…« To je sjećanje na to da je domovina izgubljena vlastitom krivnjom. Tako se stiže i do četvrtoga koraka: rađa se odlučno ne prošlosti i da budućnosti Božjoj, jer se razmišlja o domovini ljubavi, o kući otčevoj u kojoj ima kruha u obilju, jer je otac dobar. Bez toga četvrtoga koraka obraćenje ne bi urodilo plodom. Potrebno je imati nadu i vjerovati da je moguć novi život. Sjećajući se domovine ljubavi, treba reći ‘da’ budućnosti, u sigurnosti da Otac može sve ponovno i potpuno obnoviti na čovjeku nepojmljiv i nezamisliv način. I na kraju peta i posljednja etapa: poći odlučno Otcu.
