Svi komentari, reakcije, negodovanja i izrazi nezadovoljstva koji su dolazili iz crkvenih i drugih krugova na nelogičnu odluku Stožera civilne zaštite o ograničavanju okupljanja vjernika na misnim slavljima u crkvama na 25 osoba neovisno o veličini liturgijskoga prostora ili pak sudjelovanja na posljednjim ispraćajima dobili su i svoj pravni izričaj u četiri izdvojena mišljenja ustavnih sudaca. Iako rješenje Ustavnoga suda nije prihvatilo prijedloge za pokretanje ocjene ustavnosti dvaju podnesenih zahtjeva – odvjetnika iz Zagreba te humanitarne udruge »Isusove i Marijine ruke« iz Karlovca – izdvojena mišljenja sudaca Lovorke Kušan, Andreja Abramovića, Gorana Selanca i Miroslava Šumanovića dala su za pravo mnogima koji su smatrali da ta mjera vodi prema ograničavanju vjerskih sloboda i vjerskoj diskriminaciji. Dapače, neki sudci govore i o neshvaćanju ustavne važnosti slobode savjesti i vjere.
Taj je predmet 13 sudaca Ustavnoga suda razmatralo na sjednici održanoj prije mjesec dana, a ustavnost zabrane podržala je tanka većina uz, kako navode pojedini sudci, »siromašnu ustavnu argumentaciju«. Rješenje s izdvojenim mišljenjima na 54 stranice objavljeno je početkom ožujka.
Kao glavni kriterij koji se navodi vezano uz ograničavanje okupljanja jest test razmjernosti osporavane mjere kojom se ograničava ustavna sloboda vjere, odnosno pitanje proporcionalnosti, te činjenica da nisu dovoljno kritički ispitani razlozi i obrazloženja koja je ponudila Vlada. Sutkinja Kušan upozorila je da s posebnom pozornošću treba pristupiti ograničavanju vjerskih sloboda te u tom kontekstu u izdvojenom mišljenju navela: »Između raznih javnih okupljanja (noćni klubovi, vjenčanja, sportske utakmice) s jedne strane i vjerskih okupljanja na obredima s druge strane velika je razlika, zato je ovim drugima i dano posebno mjesto u Ustavu. Ta posebnost vjerskih sloboda zahtijeva i veću pažnju pri njihovu ograničavanju. To što su razna okupljanja epidemiološki identificirana kao najrizičnija nije opravdanje za tako drastično ograničenje vjerskih obreda.«
Sloboda savjesti i vjere nije tek jedna od ustavnih odredaba, nego zadiranje u njih traži primjenu najstrožega stupnja nadzora razmjernosti, upozorio je sudac Selanec, koji je istaknuo da mu je poimanje slobode savjesti i vjere istaknuto u rješenju Ustavnoga suda u potpunosti strano i neprihvatljivo.
»Sloboda savjesti i vjeroispovijesti temelj je društvenoga suživota prema načelu pluralizma i kao takva je od izuzetne važnosti za funkcioniranje demokratskog društva. Ovo dvostruko vrijednosno utemeljenje – individualni aspekt osobna autonomija i društveni aspekt demokratskog pluralizma – traže od tijela državne vlasti izuzetnu pažnju i poseban oprez da pri korištenju svojih ovlasti koja su im dana da služe građanima svojim postupcima ne ugroze ovu ustavnu slobodu. (…) Neka od osporavanih mjera idu tako daleko da bez uvjerljivoga racionalnog utemeljenja, ali i (su)osjećaja za dostojanstvo onoga u što zadiru, birokratskim šabloniziranim pristupom priječe ljude da dostojanstveno isprate i oproste se od svojih preminulih odnosno priječe ih da zajednički sudjeluju u vjerskim obredima koji su ključni za njihov osobni odnos prema smislenom postojanju«, napisao je sudac Selanec, koji zamjera i to što u tom rješenju u kojem se odlučuje o zadiranju u srž slobode pojedinca Ustavni sud nije posvetio ni jednu rečenicu ulozi, težini i značaju koje pravo slobode savjesti i vjere imaju u sustavu zaštite temeljnih prava i sloboda građana u Republici Hrvatskoj.
Više su komentara i reakcija ustavni sudci – nakon isticanja važnosti slobode vjere – posvetili odluci o ograničavanju okupljanja na broj od najviše 25 osoba u vjerskim objektima, dok trgovački centri, trgovine, komercijalne kinodvorane ili javne ustanove poput muzeja i kazališta imaju pogodnost blažega kriterija rezervirane kvadrature – 7 m2 po osobi.
Sudac Šumanović ističe da se isto ograničenje primjenjuje za primjerice malu crkvu Ranjenoga Isusa kao i za impozantnije prostore crkve sv. Blaža ili Gospe od Zdravlja u Splitu u kojima i tri puta više ljudi bez problema može održavati fizičku distancu u zatvorenim prostorima. »Nije jasan razlog propisivanja zabrana normiranjem fiksnoga broja vjernika koji je neprekoračiv neovisno o karakteristikama pojedinoga prostora bogoslužja, tim više što za neke druge prostore vrijede bitno drukčiji kriteriji, a pritom nije dokučiv smisao različitog pristupa«, stoji u izdvojenom mišljenju sudca Šumanovića.
A i sutkinja Kušan postavlja izravno pitanje: »Zašto se onda broj vjernika ne bi mogao propisati s obzirom na veličinu prostora u kojem se vjerski obred održava. To sve tim više što su crkve, džamije i hramovi vrlo često mnogo veći i epidemiološki prihvatljiviji prostori od prodavaonica i trgovina.«
Sudac Abramović tvrdi da se razlikuju međusobno crkva od crkve, kafić od kafića, restoran od restorana, šport od športa, dvorana od dvorane. »Neki od njih možda i jesu povećanoga epidemiološkoga rizika, dok neki to, sigurno, nisu. Potrebna je bila individualizacija objekata prema njihovim svojstvima da svaka mjera koja se na njih odnosi ne bi zahvatila preširoko, i predstavljala nepotrebnu uravnilovku«, tvrdi Abramović, koji se više fokusirao na neovlašteno donošenje protuepidemijskih mjera i nedostatak parlamentarne kontrole.
Da nadležna tijela izvršne vlasti nisu dala ni jedan razlog kojim bi objasnila razliku usprkos činjenici da je posve razumno pretpostaviti da bi isti kriteriji rezervirane kvadrature (ili recimo slični kriteriji od 25 posto popunjenosti prostora) mogli biti dosljedno primijenjeni u vjerskim objektima – istaknuo je i sudac Selanec.
S obzirom na to da su neki isticali da je odgovor na ograničavanje okupljanja omogućavanje praćenja vjerskih obreda i misnih slavlja na radiju, televiziji ili preko nekoga drugoga medija, treba istaknuti da su pojedini sudci rekli da ta mjera ne može zamijeniti neposredno sudjelovanje u vjerskom obredu. U tom smislu sudac Šumanović je istaknuo »njezino zadiranje u slobodu vjeroispovijedi kao Ustavom zajamčenog prava čija se bit, među ostalim, upravo i ostvaruje prakticiranjem vjerskih obreda (liturgije, kulta) u za to namijenjenu prostoru koji za vjernike ima karakter svetosti, za razliku od krajnje nemističnog televizijskog ili internetskog prijenosa takvih obreda u kojima ne mogu sudjelovati«.
