Katkad je uistinu teško shvatiti Isusove naloge učenicima. S jedne strane prijeti opasnost njihova olakoga shvaćanja te preuzimanja Isusovih riječi zdravo za gotovo, a s druge strane prijeti opasnost nečinjenja ničega. Koliko god griješe oni koji svaku riječ uzimaju odveć jednostavno ne vodeći računa o kontekstu izgovorenih riječi, toliko su u opasnosti i oni koji analizirajući svaku pojedinu Isusovu riječ jednostavno ju očiste od doslovnoga njezina značenja i sebe lišavaju napora oko njezina vršenja. I doista, ponekad ljudski život jednostavno kao da preotmu stranputice u kojima čovjek ne zna što činiti s Isusovim riječima.
Bremeniti i snažni Kristovi nalozi
Evanđeoski tekst ove nedjelje ne traži da se od njega pobjegne, nego dapače, da ga se kuša na svojoj koži. Tko ga je pozvan okusiti? Svi koji žele nastaviti Kristovo djelo spasenja. Djelo je to koje, a čini se da je to poruka evanđeoskoga odlomka, nije tek ljudsko djelo, nego djelo Boga utjelovljeno u liku čovjeka. Upravo iz toga razloga Kristovi su nalozi bremeniti i snažni. Ne ostavljaju nimalo prostora čovjeku da se pouzdaje u ono što je on sam po sebi.
Čini se da Isus previše dobro poznaje čovjeka. Zato onima koji žele naviještati evanđelje nalaže da na svoj evangelizacijski put ne nose puno stvari jer će se vrlo brzo pouzdati isključivo u njih, a tada prostora za Krista ostaje odveć malo. Na scenu stupa čovjek i njegov ja. I vrlo brzo od naviještanja Krista to, htjeli ili ne htjeli, postaje navještaj čovjeka. Tada od religije koja u središtu ima Krista i njegov lik čovjek stvara religiju koja je primarno okrenuta čovjeku, a ne mari toliko za Boga. Jer religija koja se pouzdaje jedino u moć materijalnih sredstava vrlo vjerojatno i nije religija. Ona to jest, no nije kršćanstvo. Jer kršćanstvo čovjeka želi pripremiti na život lišen materijalnosti.
Evangelizacija bez prisile
Kršćanstvo smjera na život onkraj ovoga života te su zato i oni koji isto kršćanstvo propovijedaju pozvani na izgradnju duhovnoga kapitala koji ne ovisi o njima, nego o djelovanju Duha Božjega u njima. Učenici tako dobivaju vlast nad nečistim dusima. Nad dusima koji čovjeka odvode od istinskoga života u Bogu i za Boga. Jer korijen svih ljudskih odluka njegova je nutrina, odnosno njegov duh. Čisteći nutrinu, čovjek zadobiva sposobnost zdravijega i jasnijega pogleda na stvarnost. U tom procesu čišćenja svoje nutrine čovjeku zasigurno pomaže i put, tj. odmak od njegove uhodane svakidašnjice. One koja ga često čini umornim. Napravivši odmak te bivajući vjeran Kristovu Duhu koji ga vodi, čovjek je sposoban za stvaranje nečega novoga. No važno će biti povjerenje u Krista i njegovo vodstvo. To će pak biti moguće jedino ako se čovjek ne uzdaje u sebe, nego u Duh koji ga uvijek nanovo preporađa i daruje mu svježinu koraka.
Susret s drugim, s novim, s onim što čovjek ne poznaje, zanimljiv je susret. On naravno ovisi o dvjema stvarima. S jedne strane o volji čovjeka da uđe u odnos s nečim što još uvijek ne poznaje, a s druge strane o onome tko mu stoji nasuprot. Taj susret može biti obogaćujući za obje strane. No trebat će osluškivati drugoga. Dati nekomu priliku da se izrazi te iznese blago svojega srca pred drugoga. Susret je to bez predrasuda. Susret bez fige u džepu. Jer Duh ne djeluje na mjeru. Zato će i Isusov nalog u evanđelju biti evangelizacija bez prisile, bez »forsiranja«: »Gdje vas ne prime, iziđite i idite dalje.« Bit će važno prisjetiti se tih riječi u trenutcima raznih konflikata i nemogućnosti dijaloga. U trenutcima kada se na brzinu i na silu od nekoga želi učiniti vjernik. Onda kada majka od svoje djece u odrasloj životnoj dobi želi učini praktične vjernike ili kada svekrva svoju snahu gotovo ne može vidjeti jer ona ne ide nedjeljom na misu, a zbog toga ne ide ni njezin sin.
Mjed što ječi i cimbal što zveči
Gotovo nema obiteljskoga čovjeka koji se ne će složiti da je naviještanje kršćanstva nasilu besmisleno. Ne zna se koga više crpi. Onoga koji »naviješta« ili onoga koji treba biti »poučen«. Evangelizacija koja bi ozbiljno računala s tom netom izrečenom tvrdnjom čini se da bi bila uspješnija. Jer čovjeka ne mijenja nečija učenost ili silina riječi, nego djelovanje Duha. Onoga koji je životvorac te sila koja čovjeka preporađa odozgor. Kada i u kojem trenutku, to se ne može znati, no u to je vjerovati.
Učenici od Isusa dobivaju nalog da na put ništa ne nose, nego jedino otvoreno srce koje je spremno za djelovanje Duha. No njihov navještaj ovisit će prije svega o mjeri njihove osobne otvorenosti za Boga. Jer kako propovijedati obraćenje i čistoću srca i Duha, a da prije toga sami u to ne vjeruju? Njihove riječi tada, parafrazirajući čuvenu Pavlovu poslanicu Korinćanima i himan o ljubavi (usp. 1 Kor 13), nisu ništa drugo nego mjed što ječi i cimbal što zveči. Čuje se puno riječi, a jeka Duha nikako da dopre do ljudskoga srca i promijeni ga. Moliti je za Duha koji će i navjestiteljima i primateljima njihova navještaja pokazati pravi put naviještanja.
