Na više mjesta na području današnjega Izraela nađena su svetišta s uspravljenim kamenima koji predstavljaju božanstva, često i više kamena u jednom svetištu, a takva su svetišta rabljena ponekad i sve do 8. st. pr. Kr., to jest duboko u razdoblje izraelskih kraljeva u Judi i Izraelu. To se izravno protivilo Božjim zapovijedima: »Nemoj imati drugih bogova uz mene« i: »Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Gospodin, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran.« Danas se općenito drži da je sveti pisac htio progovoriti o vjernosti Bogu i njegovim zapovijedima koje u njegovo doba nisu obdržavane pa se poslužio slikom teleta. Pretpostavlja se da mu je kao predložak poslužilo tele pod čijim je likom bio štovan Bog Izraelov u svetištima u Danu i Betelu, u sjevernom izraelskom kraljevstvu nakon doba kralja Salomona. Tako je odlomak iz Knjige Izlaska zapravo polemički spis upravljen protiv vjerskih običaja sjevernoga kraljevstva. U tekstu Bog upozorava Mojsija na prijestup naroda i prijeti da će ga istrijebiti, a od Mojsija »razviti velik narod«. To je sasvim u skladu s Deset zapovijedi, jer on je »Bog ljubomoran«. Mojsije se ipak usuđuje moliti, slično kao što je to u prošlosti učinio Abraham u vezi sa Sodomom i Gomorom. On se i izričito poziva na praotca Abrahama i na njegove potomke, Izaka i Jakova, također praotce Izraela, kojima je Bog dao osobito obećanje: »Razmnožit ću vaše potomstvo kao zvijezde na nebu i svu zemlju ovu što sam obećao dat ću vašem potomstvu i ona će zavazda biti njihova baština.« Riječ je pritom o Božjoj vjernosti svojim obećanjima, što je uvijek nada čovjeku i poticaj molitelju. Osim toga, Bog će i biti poznat kao Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Izraelov jer se iz njegovih obećanja tim praotcima gradi sva nada izraelskoga naroda.
Kao uvod u evanđeoski odlomak služe tri retka koja uvode u prispodobe o milosrđu, gdje farizeji i pismoznanci mrmljaju jer se oko Isusa okupljaju »svi carinici i grešnici«. Evanđelistove riječi: »Nato im Isus kaza ovu prispodobu« uvode u tri prispodobe: onu o izgubljenoj i nađenoj ovci, o izgubljenoj i nađenoj drahmi te o izgubljenom i nađenom sinu ili o dobrom otcu. Posljednje dvije nalaze se samo u Lukinu evanđelju. Spomenuti uvod u te prispodobe važan je za njihovo ispravno razumijevanje. Prispodoba o izgubljenoj i nađenoj ovci služi se slikom uobičajenom u Judeji i Galileji. Ovce, za razliku od koza, uvijek su u stadu i pastir će lako napustiti svojih devedeset i devet ovaca u stadu, znajući da su zajedno sigurne, kako bi potražio onu jednu izgubljenu jer joj samoj prijeti opasnost. Našavši je, organizirati će veliku proslavu. Isus uspoređuje takvu radost s radošću »na nebu… zbog jednog obraćena grešnika«. Slično i prispodoba o izgubljenoj i nađenoj drahmi ima pred očima sliku tadašnjih kuća kamena poda u kojima nije lako naći kovanicu drahme. Drahma je imala vrijednost jedne ili dviju dnevnih nadnica. Ponovno nalazak drahme završava radošću koja se uspoređuje s »radošću pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika«. Imaju li se na umu uvodni redci, te prispodobe govore o grješnicima koje Isus prihvaća, no on ne odbacuje ni farizeje i pismoznance, koji su poput onih devedeset i devet ovaca.
Autor Prve poslanice Timoteju već njezinim prvim retkom predstavlja se kao apostol Pavao. Ipak, biblijska znanost danas drži da je riječ o djelu nekoga kasnijega kršćanskoga pisca koji pavlovske kršćanske zajednice želi podsjetiti na vjeru koju su primile. Tako taj sveti pisac prikazuje i osobnu Pavlovu vjeru u odlomku što ga liturgija predlaže za čitanje. Tekst podsjeća na Pavlovu osobnu povijest kao »hulitelja, progonitelja i nasilnika«. On je to i sam bio o sebi napisao u Poslanici Galaćanima: »Ta čuli ste za moje negdašnje ponašanje u židovstvu: preko svake sam mjere progonio i pustošio Crkvu Božju.« No takav je njegov život prekinut Božjim zahvatom za koji pisac Poslanice Timoteju zahvaljuje: »Onome koji mi dade snagu, Kristu Isusu, Gospodinu našemu«. Nalazi se u tom tekstu i razmišljanje o grijehu i krivnji čovjeka za svoje postupke. Pavao je »pomilovan« jer je Crkvu progonio »u neznanju, još u nevjeri«. Svaki čovjek može se promijeniti i postati dionikom Božje milosti koja je preobilna, »zajedno s vjerom i ljubavlju, u Kristu Isusu«. Tako pomilovan, Pavao je postao i osobom Kristova povjerenja jer ga je postavio u osobitu »službu«, a to je služba širenja evanđelja među poganima. Stoga izrazom »vjerodostojna je riječ« odlomak želi naglasiti ulogu Isusa Krista u odnosu na grješnike: »Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja.« Kristovo spasenje nije međutim namijenjeno samo osobi koju poziva, nego tu osobu on šalje i drugima, kako bi se radosna vijest o spasenju ljudskoga roda proširila te ju što više ljudi prihvati. Tako Pavlovo spasenje postaje primjer svima »koji će povjerovati u njega – to jest u Isusa Krista – za život vječni«. U tom trenutku taj se tekst prelijeva u poetsku molitvu upravljenu »Kralju vjekova, besmrtnome, nevidljivome, jedinome Bogu«, jer on je izvor spasenja svijeta.
